Iako ne zalazim često u vjerske objekte (dobra djela činim u birtiji, krevetu i za trpezom, a loša će mi, ionako, svevišnji oprostiti) rado se sjetim nekadašnjeg podvinjskog župnika Babića, kod kojega sam ministrirao, maštajući o tome što ću biti kad narastem. Budući da još nisam narastao, iako sam prevalio četrdesetu, imam pravo maštati i dalje, i to o tome da prodam svoje nogometno umijeće u drugu ili treću austrijsku ligu. Godinu ili dvije odraditi na liberu ili zadnjem veznom, uzeti neku lovu i što je bitnije državljanstvo i zauvijek se riješiti brodskoga jada, a i jadnika kojih je sve više. Josip Babić na propovijedi bi zagalamio: „Ne mora dobro roditi dobroga niti je pravilo da će zlo uvijek izroditi zlo“. Aludirao bi na kućni odgoj te skretao pozornost na ustrojstvo obitelji i činjenicu da nigdje u Svetom pismu nije navedeno da od marljivih, poštenih i dobrih roditelja moraju i djeca biti ista, a također ni naznačeno kako kurvari, pijandure i lopovi nužno moraju izroditi istog ili sličnog potomka.
Prevedeno u današnjicu, umjesto crkve u Hrvata ubacimo HDZ, Evanđelje neka zamjeni statut ogranka koji je usklađen sa glavnim statutom prema vođinom naputku, a kao loše „roditelje“ možemo apostrofirati sanadere, polančece, čobankoviće, kalmetiće, sinovčiće, sočkoviće i druge mutikaše i lopove koji se okoristiše u ovoj našoj neizvjesnosti i jadu. Alegorijski rečeno spomenutoj stranci se desio, upravo u našem gradu i županiji, BINGO, odnosno dobar sin u liku i djelu dr. Josipa Samardžića perspektivnog nadolazećeg političara i po svemu sudeći budućeg gradonačelnika.
Sve popularnijem Josipu mnoge stvari ne idu na ruku. Prvo što dolazi iz Medicinskog centra u Slavonskom Brodu koji se do sada nije baš iskazao u odgoju i selekcioniranju brodskog političkog kadra. Većinom su vrlo dobri i odlični liječnici postajali osrednji i loši političari, pa će doktor Samardžić imati dodatni zadatak da razuvjeri „nevjerne Tome“ i dokaže da je Opća bolnica "Josip Benčević" u stanju odgojiti političara i narodnog poslanika koji se ne boji svojih sugrađana te ga se može sresti na gradskim punktovima bez tjelohraniotelja i to sa rukama u vlastitim džepovima. Poznavajući, medicinskog mu, a dijelom i političkog mentora – dr. Vladimira Jerkovića-Čoleta, gotovo sam siguran da će Joja uspjeti, jer su njih dvojica od one vrste liječnika koji ne čekaju da im netko plati piće nego se hvataju za budželar u svakoj prilici.
Pojednicima je zasmetalo što mu je povjerena dužnost predsjednika županijske Zajednice sportova jer je, kao jako bitno, što čovjek nije natjecateljski igrao prvu županijsku ligu u nogometu, ili treću republičku u košarci. Tipčno naš mentalitet. To što je završio puste škole, spasio desetke života, govori jezike (engleski perfektno), proputovao kuglu zemaljsku (većinom radno, manje turistički), a menadžment poznaje bolje od Gorana Marića, našim bajicama, lolama i bekrijama ne znači puno jer su oni tu bili kada se ispadalo iz lige, a bogami i kada se suce mlatilo. To je isto kao kad se u školi zaposli mlada pripravnica koja je završila kroatistiku sa odličnim, a nešto joj, glede pravopisa, prigovori stari prdonja koji čeka mirovinu predajući tjelesni ili tehnički odgoj, a prigovor potkrijepi s argumentacijom: „Ti se nisi ni rodila kad sam ja to učio“. Kao da je učiti i naučiti ista stvar. Upravo učenje nas djeli na one koji znaju i one koji misle da znaju.
Participirajući u jednom natječaju prema Ustanovi za gospodarenje sportskim objektima u Slavonskom Brodu u Poslovnom planu glede sportske dvorane Vijuš, naznačio sam da uvijek jednim okom treba pratiti što radi i planira Josip Samardžić, jer njegovo znanje, poznanstva i veze mnogu jako doprinjeti glede optimalizacije iskorištenja kapaciteta toga objekta. Od svih liječnika u Hrvatskoj baš on je izabran da bude na usluzi košarkaškoj reprezentaciji, što nije mala privilegija i čast. Potajno se nadam da sa doktorom Samardžićem ulazimo u jednu novu sferu u kojoj ćemo kao građani biti manje zaokupljni problemima, jer će on sa svojim sposobnostima dobar dio negativnih vibracija i problema akumulirati i rješiti na sveopće zadovoljstvo. Naravno prije toga treba zaraditi povjerenje birača što vjerujem da mu neće biti problem budući da su mu jedine loše stvari u profesionalnom i amaterskom CV-u to što nikad nije naučio kartati belot, a u posljednje vrijeme sve rijeđe ga se može vidjeti u S. Oliver pubu. Posao, obitelj, volontiranje i politika traže svoje vrijeme i kanaliziraju mu energiju u drugim pravcima. Što navija za Dinamo lako mu se može oprostiti jer „Nobody is perfect“
Neovisno s koje političke pozicije će djelovati Josip zaslužuje priliku. Mnogi su je u ovom gradu dobili (neki i nezasluženo), neki profućkali, neki iskoristili, ali iza većine ostajali su repovi, uzdasi i nedoumice: “Nije li se moglo bolje ?“
O internetu i windowsima pričao mi je prije skoro 20 godina. Tada sam živio u uvjerenju da je pobrkao lončiće i da ga je u Americi netko grdno nasanjkao („kako prozor može stati u kompjuter?“). Poteze političkih protivnika lako čita, jer je ispred pojedinaca odmakao desetak godina i to prema naprijed. Kad se radi o struci nije mu teško sjesti u automobil i o svom trošku prevaliti dvjestotinjak kilometara da vidi kako neki profesor operira neki organ u nekoj klinici koristeći neku novu tehniku i staru tehnologiju.
Uz želje da ga nikad ne sretnem na njegovom radnom mjestu, zahvalu za viceve koje mi je ispričao („malo sam tuk´o ženu zato što je htjela jesti gljive“) i ispriku što sam ga driblao na malom nogometu, u ime većine ljudi koje poznam, izražavam punu podršku gospodinu doktoru Josipu Samardžiću, a čitateljima garantiram da je to čovjek koji nas sve skupa neće prevariti.
„Ave, Caesar morituri te salutant.“
