Podatak o 500 hiljada prodanih ulaznica za koncert zabrinuo je mnoge. “Who, the fuck, is Marko Perkovic Thompson?!” nervozno je guglao Mick Jagger. Vasco Rossi je tražio da se temeljito ispita vjerodostojnost ove suspektne informacije, a cjelokupna hrvatska ljevica, zajedno s ono malo razumnih građana obuzetih očajem, kolektivno je tupo buljila u prazninu znajući da od tog trenutka ništa neće biti kao prije. No, više od Jaggera, Rossija, svih ljevičara i poštene inteligencije zajedno, zabrinut je bio Andrej Plenković.
Možda Thompsonovo kvazidomoljubno naricanje sa “starim hrvatskim pozdravom” umjesto uvertire i nije glazba koja bi ga bacila u euforičan trans. Jednako tako, možda dronovi koji iscrtavaju kič na nebu nad hipodromom omogućujući Gospino ukazanje čak pola milijuna vidjelaca sve s anđelima i križem, i nije njegova estetika. Možda, dakle, sav taj sajamski dekor namjenjen osobnom bogaćenju najdomoljubnijeg utajivača poreza prigodno kostimiranog u viteza s mačem, koliko i zabavi priprostog, polugladnog i polupismenog puka i nije Plenkovićev prvi izbor, no znao je da će ga morati prihvatiti kao svog najmilijeg ukoliko mu je do održanja na poziciji moći. Njegov odlazak “na noge” Thompsonu dan prije koncerta jasan je pristanak na nova pravila igre. Zasigurno mu je kroz misli prošlo pitanje kako će reagirati i što će o festivalu ustaštva u srcu Europe reći šefovi iz Bruxellesa. No, ono što mu je moralo izazvati najdublju egzistencijalnu mučninu bilo je pitanje kako uvjeriti pola milijuna glasača da je njihov, da im pripada, da nije tek briselski činovničić koji obilazi svjetske galerije i sluša Mahlera. Znao je i da ga čekaju problemi unutar stranke. Ponovno će trebati nadvladati desno krilo, koje je svojevremeno vrlo uspješno stavio pod kontrolu eliminacijom Vase Brkića. Novoprobuđeni osjećaj pripadnosti i nacionalne ostrašćenosti bit će im enorman vjetar u leđa.
Uz to, na valu vjerom osnaženog ultranacionalizma dio glasača mogao bi se okrenuti klerofanaticima iz Mosta zajedno s Markićkinom i Batarelovom sektom. Uz osobno bogaćenje, svim tim moći gladnim prevarantima temeljni je smisao postojanja uništenje otvorenog, tolerantnog društva. Njega mrze mnogo više od pobačaja i tzv. woke kulture. Usmjereni na retradicionalizaciju i dokidanje jednog po jednog građanskog prava sve do konačnog uništenja demokratskog društva, žele Hrvatsku u formi srednjovjekovne teokracije, u kojoj će kao lažni pastiri imati neograničenu moć šišanja ovaca. Utoliko glavna meta desnice nije nikakva ljevica, koja je ionako već neko vrijeme na izdisaju pa bi sukob s njom više nalikovao šutanju mrtvog konja nego ravnopravnoj borbi. Glavna meta desnice je Plenković.
Kad Miljenko Jergović, referirajući se na apsolutno neprihvatljiv prijeteći grafit kojeg je zatekao ispisanog na zidu zgrade u kojoj živi, piše o tome kako sumnja “na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića”, on pogađa istinu, ali ju pojednostavljuje. Točno je da je upravo Plenković uvođenjem “dvostrukih konotacija” nedvosmisleno jednoznačnog “Za dom spremni!” dopustio i omogućio ustaško divljanje kojem svjedočimo od Thompsonove parade kiča. Učinio je to unatoč jasnom očitovanju Ustavnog suda kako je “Za dom spremni!” ustaški pozdrav NDH i nije u skladu s Ustavom RH. “Ustavni sud takvu svoju ocjenu nikad nije relativizirao, jer Ustav ne dopušta iznimke govoru mržnje koji ZDS jest”, objasnila je profesorica ustavnog prava Ana Horvat Vuković. Plenković to čini ne bi li se dodvorio desno orijentiranim glasačima u čijim očima nikad nije bio dovoljno desno da bi ga iskreno podržavali. No, Plenkovićeva pozicija u osnovi nije bitno drugačija od Jergovićeve, i na njegovom “zidu” klerofanatična desnica već ispisuje podjednako poguban “grafit”.
Unazad dva mjeseca svakom huliganu omađijanom vlastitim nepoznavanjem povijesti i pravopisa postalo je jasno da nije sam i da u vrhu vlasti ne postoji spremnost prekršajnog procesuiranja nekoliko desetaka ili stotina hiljada ljudi odjevenih u crne majice s ustaškim kapama na glavi, zaogrnute zastavama iz doba NDH, koji uglas izvikuju verbaliziranu mržnju i pjevuše umilne pjesmice o klanju Srba. Stvar je dodatno podrugljivo-ironična kad sav taj kvazifolklor karakteriziraju ljubavlju prema vjeri, obitelji i domovini. Osnažilo je to i hrvatske branitelje, koji su stekli dojam da mogu odlučivati o programu kazališnih festivala te kriterijima i uvjetima financiranja kulturnih događanja.
Zamislimo, za kraj, Hrvatsku kad bi joj na čelu bio, primjerice, Marin Miletić ili netko drugi iste provenijencije. U svojoj facebook objavi, koju je 21. marta 2022. prenio i Novi list, kaže: “Kada Most preuzme odgovornost za našu državu, počistit ćemo i ovaj dio koji je ostao nama veliki uteg i danas”. Objašnjava da je riječ o “onima koji su radili protiv hrvatskog identiteta, hrvatske kulture i katoličke vjere”, pri čemu sebe pretpostavlja autentičnim tumačem poželjne verzije svega hrvatskog pa tako i identiteta, kulture i vjere. Ukoliko ovaj rastući pokret klerofanatika u rasponu od “klečavaca” na trgovima koji mole za čednost u odijevanju žena i dominantnu ulogu muškarca u već ionako patrijarhalnoj obitelji i društvu koje se suočava s ozbiljnim problemom obiteljskog nasilja i femicida, zatim Hoda za život koji nastoji izboriti zakonsku zabranu pobačaja i tako umanjiti stečena građanska prava i uvesti potpunu kontrolu države nad reprodukcijom, pa raznoraznih vigilarea, hrastova, grozdova, molitelja pred ginekološkim klinikama… sve do njihove političke varijante, stranke Most, dakle, ukoliko ove ideje u konačnici prevladaju to će značiti konačan kraj ideje Hrvatske kao otvorenog društva koje štiti nacionalne manjine, obrazovanje gradi na znanstvenim spoznajama i njeguje bogatstvo različitosti, ne zato što mora, nego zato što ga veseli.
