(foto Davor Puklavec/PIXSELL)
Hrvatska politička scena ni 29 godina poslije hrvatske vojno-redarstvene operacije Oluja još uvijek nije sazrela do civilizacijskog nivoa da se u danima obilježavanja hrvatske pobjede spomenu civilne žrtve srpske nacionalnosti i jednoglasno osudi slavljenje ustaških zločina po hrvatskim trgovima. A da je bilo ratnih zločina nad civilima srpske nacionalnosti ustvrdio je i Haški tribunal u obrazloženjima oslobađajućih presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču prije 12 godina. O politikama sjećanja i statusima nespomenutih civilnih žrtava srpske nacionalnosti, zaboravljenoj zadaći hrvatskog pravosuđa da procesuira sve ratne zločine te o dnevnopolitičkoj klimi manifestiranoj tijekom avgustovskih dana, razgovarali smo s neumornom aktivistkinjom za ljudska prava i voditeljicom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću Vesnom Teršelič.
Više od tri decenije otvorenog koketiranja jednog dijela hrvatskog društva s ustaškim nasljeđem i činjenica da političke elite sustavno ignoriraju kršenje Ustava izrodilo je mase koje kliču ustaški pozdrav bez sankcija. Kada će Hrvatska biti spremna suočiti se sa svojom prošlošću?
Već godinama tijekom obilježavanja hrvatske vojno-redarstvene operacije Oluja gledamo ružno lice Hrvatske u marširanju Marka Skeje i veterana HOS-a. Ove godine imali smo i koncerte u Imotskom na kojima se otvoreno veličalo ustaštvo. Policija i državno odvjetništvo su obvezni odlučnije reagirati, ali sankcioniranje je samo jedno od rješenja. Puno veći problem od izostanka kažnjavanja je što Hrvatska nema politiku pamćenja utemeljenu na činjenicama. Umjesto politike ignoriranja stradanja nehrvata, koju vode uzastopne vlade, trebamo priznanje patnje svih žrtava.
Humanizaciji odnosa prema ubijenima ne pridonosi nevoljko djelovanje Ministarstva kulture i medija, svojom uskratom podrške stručnom radu JUSP Jasenovac i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, faktičnom zabranom udžbenika povijesti "Zašto je povijest važna? 4", kao i kompletne Vlade sa svojim ambivalentnim porukama i ponašanjem. Ne uspijevamo izaći iz magle u vezi ustaškog pozdrava, stvorene dokumentom Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima iz 2018. Ne samo Plenkovićeva, nego sve dosadašnje hrvatske vlada od 1991. sada peru ruke od odgovornosti za kreiranje obrazovnih politika i politika pamćenja zbog kojih dijelu društva nije jasno tko su bile žrtve a tko počinitelji zločina. Hrvatsko društvo klizi prema tvrdoj desnici o čemu najbolje svjedoči aktualna najdesnija vlada od osamostaljenja Republike Hrvatske. Djelotvorna reakcija na proustaške pojave u društvu nije dizanje panike, već sustavna borba za ravnopravnost, uvažavanje ljudskih prava i priznavanje činjenica da su ustaški zločini najmračnija strana hrvatske prošlosti. Mladi koji ostrašćeno pjevaju ustaške pjesme i uzvikuju ustaški pozdrav posljedica su političkog i društvenog kontinuiteta u kojem izostaje jasna osuda zločina počinjenih u vrijeme Drugog svjetskog rata i u kojem se izbjegava korištenja jasnih termina poput Holokausta, genocida nad Srbima i Samudaripena, genocida nad Romima. Istina, nigdje u udžbenicima ne piše da su ustaše dobri dečki. Ali se u dominantnim interpretacijama hrvatske prošlosti 20. stoljeća često dovode u pitanje činjenice koje su utvrdili povjesničari ili sudovi. Izostaje pijetet prema žrtvama i afirmacija aktera otpora. Pogledajmo samo slučaj tretmana kulture sjećanja na ustaški pokolj u glinskoj crkvi. Još uvijek nema nikakve reakcije državnih i lokalnih vlasti na inicijative za povratak starog naziva Spomen-dom umjesto naziva Hrvatski dom na mjestu nekadašnje pravoslavne crkve gdje je u srpnju 1941. počinjen genocidni zločin nad srpskim muškarcima i dječacima. Vlasti ignoriraju i šute, ali naša je zadaća i dužnost da ne odustajemo od civilizacijskog čina osude ustaškog zločina. Potreban je sustavan napor u politikama pamćenja, kulturnim politikama i politikama sankcioniranja. Čak ni na mjestima stradanja, poput ustaškog logora Slana na otoku Pagu koje je uvedeno u Registar kao zaštićeno kulturno dobro, nema nikakve informacije, ni spomen-ploče. Jako je puno posla i nije u redu da se taj posao prepušta samo organizacijama civilnog društva, tu trebamo veći angažman svih državnih institucija.
Kir je inspiracija
Hrvatsko društvo klizi prema tvrdoj desnici o čemu najbolje svjedoči aktualna najdesnija vlada od osamostaljenja. Djelotvorna reakcija na proustaške pojave u društvu je sustavna borba za ravnopravnost, uvažavanje ljudskih prava i priznavanje činjenica da su ustaški zločini najmračnija strana hrvatske prošlosti
Hrvatska politika sjećanja ipak nije ista prema svim segmentima nedavne hrvatske povijesti. Recimo, obljetnice mirne reintegracije kojom se zapravo, a ne hrvatskom vojno-redarstvenom operacijom Oluja, uspostavila teritorijalna cjelovitost, ili ubojstva policijskog načelnika Josipa Reihl-Kira koji je bio izričito za mir, u javnom prostoru prođu skoro pa nezapaženo. Kao da ne želimo mir?
O tim temama, nažalost, još uvijek samo govore civilne inicijative. Kir je inspiracija! Kao mirotvorac i načelnik policije ubijen je jer je išao na pregovore, želio je dati svoj doprinos miru. Mirna reintegracija je pobjeda ljudi s obje strane linije razgraničenja, koji su htjeli ponovo živjeti skupa. Teme o događajima koji su potencirali i borili se za mir moraju dobiti veći medijski prostor, ali to je teško napraviti ako nema većeg interesa znanstvenih i vladinih institucija. Trebamo višeslojan, nijansiran pristup prošlosti u kojem će ključna zbivanja vezana uz otpor i za zločine biti prikazana na način koji će biti razumljiv mladima. Ne čudi što su u javnoj naraciji u prvom planu sjećanja na pobjedu i na vlastito stradanje. Zato su najvidljivija obilježavanja VRO Oluja i komemoracije u Vukovaru i Škabrnji. Malo je teže shvatiti zašto je tako malo mjesta za pobjedu partizana u Narodnooslobodilačkoj borbi. Nikako ne može zanemariti posljedice Deklaracije o Domovinskom ratu ili Deklaracije o vojno-redarstvenoj operaciji Oluja, u kojima se nameće samo jedna pojednostavljena interpretacija.
Odgovor na pitanje koliko smo humani ovisi i ovisit će o prihvaćanju odgovornosti za pamćenje stradanja drugih i stvaranju javnog prostora, institucionalnih okvira i politika pamćenja čija su tema i zločini počinjeni u naše ime te iskustva pregovora, izgradnje povjerenja, suradnje, dijaloga. Važno je prikazati glavninu povijesnih zbivanja, ali zbilja to raditi na način koji poziva na različite interpretacije i uključuje životne priče svjedoka vremena s obje zaraćene strane ali kroz okvir antifašizma, humanizma i otpora nasilju.
Nakon ulaska Hrvatske u EU i hrvatsko pravosuđe pokazalo je nezainteresiranost za procesuiranje ratnih zločina. Znamo da ratni zločini ne zastarijevaju, ali jesu li oni pravosudno ipak otpisani?
Vrijeme čini svoje, ali obveza za procesuiranje ratnih zločina koji su počinjeni tijekom i nakon Oluje ostaje na hrvatskom pravosuđu, ali i na pravosuđu susjednih zemalja. Malobrojne okončane istrage koje su završile optužnicama i sudskim postupcima su velika sramota, nedopustiva praksa i neoprostiv čin prema civilnim žrtvama rata. Po ladicama nadležnih organa čeka više stotina neistraženih zločina nad civilima. Jako malo je optužnica ili ih uopće nema za ratne zločine počinjene tijekom i nakon Oluje, tijekom i nakon Bljeska. Međutim, frapantno je i koliko zločina nad Hrvatima nije istraženo. Situacija je slična i u susjednim zemljama. Nažalost, nakon najava sudskog procesuiranja ratnog zločina nad srpskim civilima na Petrovačkoj cesti u Srbiji, nema nikakvog pomaka koji očekuju porodice ubijene djece. Godinama pozivamo da se osnaže kapaciteti policije i državnog odvjetništva kako bi više ljudi radilo na istragama ratnih zločina. U tišini, daleko od očiju javnosti, u tijeku je velika smjena generacija županijskih državnih odvjetnika i zamjenika uslijed čega se rezultati dosadašnjih provedenih istraga prenose na nove kadrove. Recimo, konstantno postavljamo pitanje županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku za procesuiranje ratnog zločina u Medarima, u operaciji Bljesak. Zadnja povratna informacija koju imamo je da je zapelo u policiji, da očekuju još izvide policije. Skandalozno je da nakon 29 godina još nema optužnice za zločin nad civilima u Medarima. Jedini period kad je procesuiranje bilo intenzivnije je vrijeme prije pridruživanja Europskoj uniji. Ostaje za vječno žaljenje da je za razliku od formiranja USKOK-a, gdje smo ipak dobili instituciju koja se sustavno bavi kaznenim djelima korupcije, nije na sličan način formirano državno odvjetništvo specijalizirano za progon ratnih zločina. Ali ratni zločini nisu nikada bili na toj razini prioriteta u Hrvatskoj.
Prošle su tri godine od stupanja na snagu dugo iščekivanog Zakona o civilnim stradalnicima Domovinskog rata. Dobrim dijelom prava iz tog zakona proizlaze iz kaznenih presuda kojih je ipak mali broj za slučajeve civilnih stradanja iz Oluje i Bljeska. Tu je i članak 5. u kojem stoji da obitelji pomagača sudionika neprijateljskih snaga nemaju pravo na status civilne žrtve rata. Koliko su djeca, žene, starci koji su stradali u Bljesku i Oluji i njihove obitelji ostvarili status civilne žrtve rata?
Važno je što je zakon konačno otvorio mogućnost podnošenja zahtjeva za civilne žrtve koje su dotad bile u vrlo nepovoljnom položaju. Ipak nakon tri godine, vrijeme je za evaluaciju i poboljšanje zakona. Documenta je tu inicijativu poslala Ministarstvu hrvatskih branitelja. Očekujemo analizu negativnih rješenja, kako bi s rezultatima evaluacije išli prema poboljšanjima zakona. Zabrinjava što su mnoge civilne žrtve na osnovu zakona dobile negativan odgovor. To je za njih novi udarac nakon 30 godina ignoriranja njihovog statusa i nemogućnosti podnošenja bilo kakvog zahtjeva. Čak ni djeca koja su za vrijeme rata izgubila jednog ili oba roditelja ne mogu ostvariti svoj status. Na osnovu dosadašnjeg iskustva postoji sumnja u neravnopravan tretman, pogotovo srpskih civilnih žrtava stradalih Bljesku i Oluji. U nekim je slučajevima dodatni izazov što je jako malo pravomoćno okončanih postupaka za ratne zločine. Sada starije osobe opterećuje i komplicirana birokratska procedura, u kojoj neki moraju podnositi i upravnu tužbu. To je sve samo ne briga za civilne žrtve rata. Posebno je problematično što civilne žrtve iz izbjegličke kolone imaju probleme i s nepriznavanjem medicinske dokumentacije koja nije iz Hrvatske jer su tad te civilne žrtve bile u izbjeglištvu. Često se u rješenjima kad se govori o članku 5. zakona to ne potkrepljuje dokazima, ni službenom dokumentacijom ni argumentima, nego mehaničkim obrazloženjem i kategorizira ih se kao pomagače sudionika neprijateljskih snaga. Što se tiče tog članka čekamo i odgovor Ustavnog suda u pojedinim, konkretnim slučajevima.
Po ladicama nadležnih organa čeka više stotina neistraženih zločina nad civilima. Jako malo je optužnica ili ih uopće nema za ratne zločine počinjene tijekom i nakon Oluje, tijekom i nakon Bljeska. Međutim, frapantno je i koliko zločina nad Hrvatima nije istraženo
Godina propuštene prilike
Bliži se Međunarodni dan sjećanja na nestale osobe, još jedno neriješeno, ne samo političko, nego prvenstveno humanitarno pitanje. I tu vrijeme ističe, mnogi srodnici nestalih osoba su preminuli, regionalna suradnja ne postoji, ekshumacije i identifikacije su gotovo stale. Ima li kraja tom humanitarnom problemu?
Nažalost nema većih pomaka. Nakon kratko živuće neliberalne hrvatske vlade 2016. procesi identifikacija su netransparentni. Zadnji put je knjiga nestalih objavljena 2012. godine, tako da javnosti nisu dostupna imena osoba za kojima se još traga niti imaju informaciju koliko je u službenoj evidenciji nestalih osoba žrtava hrvatske, a koliko srpske nacionalnosti. Prema evidenciji Ministarstva hrvatskih branitelja, znamo da je broj neriješenih slučajeva smanjen na 1.794. Nakon identifikacija se ne objavljuju imena identificiranih, između dvije komisije za nestale Vlade Srbije i Uprave za zatočene i nestale Vlade Hrvatske postoji komunikacija, ali proces dogovaranja vrlo je spor i ne doprinosi rješavanju ovog prioritetnog humanitarnog pitanja. I dalje pozivamo obitelji nestalih koje eventualno nisu dale uzorke krvi da se jave Upravi, kako bismo olakšali rad zavodima za sudsku medicinu i kriminalistiku. Davanje uzoraka je moguće organizirati i u kući, putem mobilnih timova.
Upozoravam i da su još uvijek nedostupni podaci o svim ljudskim gubicima od 1991. – 1995. Dodatni je problem u javnom praćenju za društvo važnih procesa traganja za posmrtnim ostacima i procesuiranja ratnih zločina što na službenim stranicama Ministarstva pravosuđa i uprave i Državnog odvjetništva nema posebne mrežne stranice na kojima bi bile objavljene sve pravomoćne presude uz optužnice za ratne zločine, niti ih planiraju za tekuća razdoblja. Situacija je otežana i jer se u Hrvatskoj zaštita osobnih podataka interpretira na restriktivan način putem anonimizacije osobnih podataka okrivljenika, osuđenika, svjedoka koja dodatno otežava dostupnost pravomoćnih presuda za ratne zločine. Teško je očekivati intenziviranje procesa za suočavanje s prošlošću kad neki osnovni dokumenti i podaci nisu dostupni.
Documenta je jedna od rijetkih organizacija koja je pratila i propitivala godinu dana hrvatskog predsjedanja Međunarodnim savezom za holokaust (IHRA-om). Jeste li dobili tražene odgovore? Može li antifašistička javnost biti zadovoljna s pogledima hrvatskog suočavanja s prošlošću dok smo bili na čelu IHRA-e?
Ministarstvu vanjskih i europskih poslova poslali smo upit u vezi preporuka Međunarodnog saveza. Naš upit je preusmjeren na Ministarstvo kulture i medija i na Ministarstvo znanosti i obrazovanja koje nam je jedino odgovorilo da ne mogu pronaći preporuke koje je Hrvatskoj uputila IHRA-i. Godina presjedanja IHRA-om od ožujka 2023. do veljače 2024. propuštena je prilika, bila je vrijeme nazadovanja u prihvaćanju činjenica. Jedino su intenzivirani seminari o Holokaustu za nastavnike i ravnatelje, i ništa više. Žalosno je da su u toj godini postavljene privremene ploče u najvažnijoj ustanovi koja se bavi sjećanjem na Drugi svjetski rat, u JUSP Jasenovcu, u kojima se ne spominje ni Holokaust, ni genocid nad Srbima, ni genocid nad Romima, a odstranjen je postament na kojima su inače kustosi iz Jasenovca postavljali povremene izložbe kako bi bile dostupne posjetiteljima izvan radnog vremena. Jedna od rijetkih izložbi s fotografijama Lee Deutsch, održana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici bila je samo na engleskom jeziku, što jasno govori kako informacije nisu bile ni namijenjene publici u Hrvatskoj. Druge najavljene izložbe se nisu održale, kako naknadno saznajemo, zbog prijepora oko spomena genocida nad Srbima. Poslije hrvatskog predsjedanja IHRA-om budućnost spomen područja Jasenovac je pod znakom pitanja i zbog ostavke dosadašnjeg ravnatelja Ive Pejakovića. Svakako da će novo vodstvo JUSP Jasenovca biti ogledalo trenutne hrvatske vlasti i njenih stavova prema procesu suočavanja s prošlošću.
