Danas će na prvom programu Hrvatske televizije biti emitirana prva od deset epizoda pizdarije pod naslovom „Predsjednik“
Na dan kada bude objavljen ovaj tekst, u večernjim satima će na prvom programu Hrvatske televizije biti emitirana prva od deset epizoda pizdarije pod naslovom „Predsjednik“. Prema najavi autora i marketinške službe javnoga servisa, dokumentarno-igrana pizdarija će uz pomoć velikog broja sugovornika i respektabilne garniture glumaca dočarati život, rad i postignuća „tvorca hrvatske države“ Franje Tuđmana.
No to nije sve. Danas, odmah nakon što (u 20 sati) bude emitirana prva od deset epizoda pizdarije pod naslovom „Predsjednik“, slijedit će (u 21 sat) sedma od osam epizoda pizdarije pod naslovom „General“. Hrvatska televizija tako je za ovaj ponedjeljak – a i onaj sljedeći – cijenjenome gledateljstvu organizirala kompletan ugođaj, pizdariju na kvadrat, moglo bi se reći. Savjesni i odgovorni građani bit će u prilici da se nakon lagane večere opskrbe kokicama i pivom, te prepuste cjelovečernjem Franju mozga.
S igranom pizdarijom pod nazivom „General“, autorskim djelom Antuna Vrdoljaka, Hrvati se sprdaju već tjednima, pronalaze obilje logičkih nesuvislosti u priči, ismijavaju bezmalo imbecilni scenarij, petparačku režiju, karikaturalnu glumu, nemušte scenske efekte… a kako će biti s „Predsjednikom“, tek će se vidjeti. Bilo bi preuzetno s naše stane nagađati o kvaliteti dokumentarno-igranog uratka prije no što je ovaj emitiran: ovdje tek evidentiramo da pizdarija večeras svečano počinje, da će se u udarnom terminu Hrvatske televizije pizdarija vrtjeti kroz sljedeća dva i pol mjeseca, kao i da je za proizvodnju pizdarije utrošena poveća suma javnog novca.
Scenaristi i redatelji „Predsjednika“ su Miljenko Manjkas i Gordan Malić, od kojih prvi uglavnom samozatajno šuti, dok drugi nadugačko i naširoko izlaže motive koji su ga nagnali da se lati državno sponzoriranog projekta. U snimanje pizdarije, ukratko, upustio se zato jer je istinoljubiv. Stoga će kroz deset epizoda razobličiti, veli, „različite negativne mitove koji se vežu uz Tuđmanovo ime“ i ometaju velikana da bljesne u punom historijskom sjaju.
Negativni stavovi o Tuđmanu, tvrdi Malić, različitog su porijekla: „dio ih je proizvod velikosrpske propagande, a većina su ih zapravo iracionalni, bizarni konstrukti koji se ne mogu nazvati ni kritikom“.
Tih je iracionalnih i bizarnih konstrukcija, odnosno mitova što ih Tuđmanovi kritičari (koji se ne mogu nazvati ni kritičarima) bezočno šire, lijepi broj – poput onoga da je Otac hrvatske države sa Slobodanom Miloševićem dogovarao ratne operacije i podjelu Bosne i Hercegovine, ili da je žrtvovao Vukovar, ili da je amenovao privatizacijsku pljačku narodne imovine, ili da je bio vladar s diktatorskim sklonostima koji bi ukinuo slobodu medija i provodio cenzuru… – pa će ih Manjkas i Malić u svojoj pizdariji sve do jednoga smrviti u prah i pepeo, za što im je potrebno deset epizoda.
Malića naročito živcira mit da je pod Tuđmanovom vlašću provedena pljačkaška privatizacija, jer činjenice govore – govori autor pizdarije – da je veći dio te mračne rabote obavljen nakon Tuđmanove smrti (valjda pod vlašću Ivice Račana?), a sam Otac države ostao je za života skroman i gotovo siromašan, usprkos iracionalnim i bizarnim konstruktima njegovih kritičara da je, na primjer, obitelj smjestio u vilu s više stanova iz kojih su izbačeni raniji stanari. „Tuđman je uspio u svemu osim da se obogati“, kaže o predsjedniku scenarist „Predsjednika“.
Također ga osobito nervira mit o Tuđmanovim diktatorskim nagnućima i njegovu preziru prema slobodi medija, što je „potpuno neosnovano“ – naglašava autor pizdarije – jer je, naprotiv, „privatno i neovisno izdavaštvo procvalo pod Tuđmanom“, usprkos iracionalnim i bizarnim konstruktima tuđmanomrzitelja da je, na primjer, u njegovo doba više od stotinu novinara godinama prisluškivala tajna policija, ili da su neposlušni urednici bivali prisilno mobilizirani i zasipani sudskim tužbama, ili da su redakcije dnevnih listova bile zauzimane uz pomoć naoružanih gardista, ili da je Hrvatska televizija – koja će večeras emitirati prvu od deset epizoda pizdarije pod nazivom „Predsjednik“ – služila kao streljački stroj za likvidaciju predsjednikovih političkih protivnika.
Uglavnom, iz najavnih je istupa dosta jasno da su autori pristupili projektu s mentalitetom tjelesne garde – čvrsto riješeni da obrane centralni državni mit od „negativnih mitova“ – što će reći kako je stvaralački postupak sveden na to da stražare kraj grobnice kapitalnog pokojnika naoružani kamerama, mikrofonima i čeličnom voljom da ucmekaju svakoga tko se mramornom počivalištu približi s pogrešnim mislima u glavi. Scenaristički uobličiš plan i program postmortalne zaštite osobe od posebne državne skrbi, osiguraš budžetska sredstva i resurse javnog servisa, i eto pizdarije u nastavcima.
Pomalo je paradoksalno, doduše, da o pizdariji što će danas započeti svoj televizijski život mnogo više govori Miljenko Manjkas koji šuti nego Gordan Malić koji drobi. Jer kroz čitav se svoj profesionalni vijek Manjkas nije ni bavio ničim drugim do obranom Tuđmana i njegove politike od kritičara različitih sorti, opsluživao je Oca hrvatske države i u živom i u neživom stanju: najprije u svojstvu medijskog analitičara u predsjednikovu uredu, potom kao urednik legendarnih „Motrišta“ – emisije HTV-a koja se devedesetih specijalizirala za hajke na „antituđmanovce“, odnosno „neprijatelje hrvatske države“ – zatim kao glavni promidžbeni strateg HDZ-a…
Jedan od dojmljivijih slojeva pizdarije u deset epizoda svakako će biti napor vodećeg Tuđmanova medijskog propagandista da nam rastumači kako Tuđman nije posezao za medijskom propagandom. Malić – s biografijom bitno drugačijom od Manjkasove – potrudit će se pak da nam objasni kako u tome nema ničega iracionalnog ni bizarnog, već su iracionalni i bizarni kritičari koji ishod njihova časnog i istinoljubivog pregalaštva proglašavaju pizdarijom.
Istini za volju, u okolnostima kada se više-manje kompletna hrvatska državna realnost, umjesto na činjeničnoj, uživa na spomeničkoj osnovi, kada se dakle njeguje kult države pod statuom – pa kolektivna glupost dobiva na cijeni i postaje svejedno da li se nova bista Voljenog izlijeva u bronci, kleše u bračkom kamenu ili štanca u produkciji HTV-a – pitanje terminologije zaista može biti od sporednog značenja.
Autorski duo Manjkas & Malić, drugim riječima, ima puno pravo svoju pizdariju nazivati dokumentarno-igranom serijom, kao što je, uostalom, objekt njihova obožavanja, Franjo Tuđman, imao pravo da pizdariju kojoj je zadao osnovne konture i u čije ime je valjalo počiniti sijaset opačina – uspostaviti predsjedničku svevlast, opljačkati narodnu imovinu, destruirati demokraciju, gaziti medijske slobode i tome slično – nazove Republikom Hrvatskom.
tacno
