‘Zlo mi je od takvog socijaldemokrate koji mandat započinje laudom Račanu, a završava ga klanjanjem Tuđmanu. Što će reći naše partijsko članstvo? Što će misliti nepregledne mase hrvatskih ljevičara? Kraj mrtvog Račana, tebi je pokojni Tuđman izborni adut!’
Budući da je postao neizbježna opcija na političkoj sceni, budući da će svatko tko izađe na predstojeće izbore biti prinuđen glasati za njega, izgleda kako je Franji Tuđmanu pošlo za rukom nešto naizgled nemoguće: da desetljeće i pol nakon smrti utvrdi i stabilizira svoju diktaturu. Čak je i Isusu Kristu trebalo nekoliko stotina godina za takav pothvat, doduše u nešto širim razmjerima. Ali ni Hrvatska, molim lijepo, nije tako mala.
Tako razmišlja čovjek na fotografiji, smrknuti lik snimljen u poluprofilu, s bogatim asortimanom bora na čelu, uredno potkresanom bradicom i šeretski podignutom lijevom obrvom, odajući spoj iskustva, brižnosti i praznine.
Premijer Zoran Milanović ima taj običaj da, na kraju radnoga dana, osamljen u svome uredu, zavaljen u podatnoj kožnoj fotelji, dok s Markova trga dopire melankolična žuta svjetlost, zuri u uramljenu fotografiju svoga uzora, prethodnika na čelu vlade i SDP-a, pokojnoga i neprežaljenog Ivice Račana, zamišljajući što bi ovaj u tome trenutku mogao razmišljati. Uspije li zaspati, dogodi se da čovjek sa slike i progovori, no to se događa razmjerno rijetko. Jedna od najmanje udobnih obaveza premijera svakako je budnost.
‘Jadan si, mladiću’, reče odjednom ličnost iz rama. ‘Jadan si do gadljivosti. Dotakao si samo dno!’
‘Što?’ promeškolji se premijer. ‘Uspio sam zaspati?’
‘Uspio si zasrati!’ drekne punim plućima Račan, na što se usnuli Milanović prilično zbuni.
‘Što sam zasrao? Dok sam zaspao? Ili prije?’
‘E pa nisam ja predložio da se po Franji Tuđmanu nazove Trg svetog Marka u Zagrebu, nego si to napravio ti. I pritom si valjda bio budan. I još si tu sumanutu ideju iznio uoči izbora. A sjeti se što si činio na početku mandata…’
‘Što sam činio?’
‘Posvetio si mi izbornu pobjedu, izdajniče! Osamdeset ruža si mi donio na grob, jebem li ti osamdeset bogova. Cvrkutao si: ovaj trijumf hrvatske ljevice posvećujem našem vođi i učitelju, nja-nja-nja… Jesi li?’
‘Jesam.’
‘I sad ti više ne valjam, je li? Sad ti je ispod časti spomenuti mi ime. A Tuđmanu daješ Markov trg! Kakav si ti to čovjek postao? Mijenjaš leševe kao čarape!’
‘Ne razumijem u čemu je problem, Ivice?’ začudi se premijer. ‘Ako je do trga, smislit ćemo nešto. Tim važnije je da sad dobijemo ove izbore…’
‘Ma ne radi se o tome, Zorane’, prekine ga sugovornik. ‘Sama činjenica što sam umro svjedoči da nisam tašt. Nego mi je zlo od takvog socijaldemokrate koji mandat započinje laudom Račanu, a završava ga klanjanjem Tuđmanu.’
‘Oprosti, ali što bi tu bilo nelogično?’
‘Pa što ti to govori o smjeru kojim se zaputila socijaldemokracija u ovoj zemlji, sunce mu žarko? Što će reći naši partijski drugovi? Što će misliti nepregledne mase hrvatskih ljevičara? Kraj mrtvog Račana, tebi je pokojni Tuđman izborni adut!’
‘Neću ga valjda prepustiti onome fašistu Karamarku. Vidiš da stalno maše s njim, i to dok predlaže najcrnje scenarije. Želi stvoriti utisak da on samo izgovara ono što stvarni vođa HDZ-a poručuje s Mirogoja.’
‘Pa zar nije normalno da jedna zločinačka politička organizacija kao što je HDZ uzdiže ličnost koja je tu zločinačku organizaciju stvorila? Kad Karamarko, kao zadrti konzervativac i neprikriveni šovinist, pronosi Tuđmanovu slavu, to izgleda sasvim prirodno. Ali zašto to radiš ti, Zorane?’ upita Račan i nervozno utrpa cigaretu u usta. Milanović mu ljubazno doda vatre, pa ovaj nastavi:
‘Pita li se itko u ovoj zemlji što se to dogodilo da i jedan desničarski mračnjak i jedan socijaldemokrat ističu Tuđmana kao ideal? Izvini, ali tvoj mi se slučaj čini jedinstvenim u svijetu: naumio si pobijediti rigidni nacionalistički pokret veličajući njegova osnivača, čovjeka koji ga je takvom učinio.’
‘Priznajem da je plan malo kompliciran, ali sigurno će upaliti. U to me uvjeravaju i moji američki PR-savjetnici.’
‘A što su ti u stranci savjetovali u vezi mene?’ ponovno diže glas osoba s fotografije. ‘Koji sam ja tu kurac, da oprostiš? Ili, hajde da budem pristojan i to formuliram ovako: zašto Karamarku ne pada na pamet predstavljati se većim račanovcem od tebe, a ti se stalno gradiš većim tuđmanovcem od njega?’
‘Zato što tom fašistu nedostaje elementarne inteligencije’, osmjehnu se premijer. ‘Osim toga, zašto misliš da sam te iznevjerio ako Tuđmanu iskazujem dužno poštovanje? Znaš da nije tako, Ivice, nego baš obratno.’
‘Kako obratno?’
‘Iskreno govoreći, jedini način da doista slijedim Račana bio je da uzdižem Tuđmana. Štoviše, svaki vjerodostojan račanovac nužno mora postati odani tuđmanist. Glupo je što me optužuješ za izdaju i tvrdiš da sabotiram tvoju političku filozofiju samo zbog toga što je dovodim do logičnoga raspleta.’
‘Kakvog raspleta, crni Zorane?!’ poskoči ličnost s fotografije i udari tjemenom o ram. ‘Hoćeš reći da je logični rasplet moje politike to da se po Tuđmanu nazove Markov trg?’
‘Naravno da jest.’
‘Pa ja to ne bih napravio ni mrtav, čovječe!’
‘Ispravak’, iznova se osmjehnu premijer. ‘Ti to ne bi napravio jer si mrtav. Ali zato imaš dostojnog nasljednika. Tvoje djelo kroz mene živi.’
‘Tuđman je bio tiranin!’ prodorno krikne Račan. ‘Bio je osvjedočeni antidemokrat. Uspaljeni nacionalist. Da nije pravodobno umro, završio bi u Haagu kao okorjeli ratni zločinac. Srao je o žutim i zelenim vragovima. Logore je otvarao u Hercegovini. Rehabilitirao NDH. S Miloševićem dogovarao seobe naroda. Zemlju je etnički očistio. Da ne spominjem agresiju na susjednu Bosnu.’
‘Koju agresiju? Onu koju si ti sa svojom Deklaracijom o domovinskom ratu službeno proglasio nepostojećom?’
‘Dobro sad… deklaracija je deklaracija, to je bilo zbog imidža Hrvatske. Ali svi znamo da je to istina.’
‘Nećemo se valjda zbog istine lišavati historijskih kredita’, diplomatski napomene Milanović. ‘Jesi li ti možda, kada si nakon Tuđmana preuzeo vlast, obračunao s njegovim histeričnim nacionalizmom? Ili si se udvarao najnižim domoljubnim strastima? Jesi li možda progonio ratne zločince? Ili si taj posao ostavio Sanaderu? Jesi li obustavio uzurpaciju javnog dobra? Nisi, naravno. I ja sam, vidiš, kao lojalni mladi kadar, vjerovao da sve to činiš – odnosno ne činiš – iz uvjerenja. Slijedio sam tvoj put. Sve do Markova trga.’
‘Ali idejom da se po Tuđmanu nazove Markov trg ti si sve to doveo do ekstrema, Zorane’, cijukne čovjek s fotografije. ‘A ja sam uvijek bio umjereni političar.’
‘Dobro znaš, Ivice, da je najradikalnija komponenta naše politike sadržana u njenoj ‘umjerenosti”, svečano reče premijer. ‘Čitav je smisao te ‘umjerenosti’ da se parfimira zlo. Da zajamči nacionalizmu prihvatljivo lice. U tvoje je doba hrvatska socijaldemokracija stavila akcent na pridjev i zanemarila imenicu, a ja sam, konzekventno, imenicu potpuno izbacio. Dobro je onaj gad Ivančić svojedobno primijetio da si utro put lažnim reformatorima. Napisao je da je to ‘vladavina ukrasne prirode’ i ‘velika pobjeda dekora nad sadržajem’.’
‘Pardon, mladiću, on je to napisao kad si ti došao na vlast’, pobuni se Račan. ‘Kad si mi donio onih osamdeset jebenih ruža.’
‘Pa to ti i kažem. Računao je s tim da će programske zasade biti dosljedno provedene. Imao je vjere u čvrstoću naših opredjeljenja.’
‘Joj, ipak je sve to malo tužno…’, zavapi lik iz rama i pređe dlanom preko čela. ‘Što onda uopće ostaje od hrvatske socijaldemokracije, moj Zoki?’
‘Ostaje vječno karirano ništa, kao što je to bilo od početka’, uzvrati Zoki. ‘Čista žudnja za vlašću. Glorifikacija političkog kukavičluka. Zaklinjanje u hrvatstvo. Izdaja zadnjih natruha lijevih ideala. Bezuvjetno služenje krupnom kapitalu. Oportunističko povlađivanje svjetini. Širenje mitova i legendi o domovinskom ratu. Religiozno obožavanje hrvatske državnosti, skupa s utemeljiteljem. Glancanje bisti…’
‘A kad ću u tom pogledu ja doći na red?’
‘Uskoro, Ivice, uskoro. Zato je i važno da dobijemo ove izbore.’
‘Pa dobro onda… Samo da znaš, ako Markov trg ponese Tuđmanovo ime, ja to neću preživjeti!’ mangupski dobaci Račan i prasne u grohotan smijeh.
‘Drago mi je što nisi izgubio smisao za humor’, pridruži mu se premijer.
‘Hajde se onda probudi’, reče osoba s fotografije i potegne Milanovića za lijevo uho. ‘Idemo kod mene doma na piće.’
Predsjednik Vlade RH protrlja oči i zatravljeno pogleda sliku.
‘Kako to misliš, kod tebe doma?’
‘Vrijeme je da oboje krenemo ka groblju.’
portalnovosti
Budući da je postao neizbježna opcija na političkoj sceni, budući da će svatko tko izađe na predstojeće izbore biti prinuđen glasati za njega, izgleda kako je Franji Tuđmanu pošlo za rukom nešto naizgled nemoguće: da desetljeće i pol nakon smrti utvrdi i stabilizira svoju diktaturu. Čak je i Isusu Kristu trebalo nekoliko stotina godina za takav pothvat, doduše u nešto širim razmjerima. Ali ni Hrvatska, molim lijepo, nije tako mala.
Tako razmišlja čovjek na fotografiji, smrknuti lik snimljen u poluprofilu, s bogatim asortimanom bora na čelu, uredno potkresanom bradicom i šeretski podignutom lijevom obrvom, odajući spoj iskustva, brižnosti i praznine.
Premijer Zoran Milanović ima taj običaj da, na kraju radnoga dana, osamljen u svome uredu, zavaljen u podatnoj kožnoj fotelji, dok s Markova trga dopire melankolična žuta svjetlost, zuri u uramljenu fotografiju svoga uzora, prethodnika na čelu vlade i SDP-a, pokojnoga i neprežaljenog Ivice Račana, zamišljajući što bi ovaj u tome trenutku mogao razmišljati. Uspije li zaspati, dogodi se da čovjek sa slike i progovori, no to se događa razmjerno rijetko. Jedna od najmanje udobnih obaveza premijera svakako je budnost.
‘Jadan si, mladiću’, reče odjednom ličnost iz rama. ‘Jadan si do gadljivosti. Dotakao si samo dno!’
‘Što?’ promeškolji se premijer. ‘Uspio sam zaspati?’
‘Uspio si zasrati!’ drekne punim plućima Račan, na što se usnuli Milanović prilično zbuni.
‘Što sam zasrao? Dok sam zaspao? Ili prije?’
‘E pa nisam ja predložio da se po Franji Tuđmanu nazove Trg svetog Marka u Zagrebu, nego si to napravio ti. I pritom si valjda bio budan. I još si tu sumanutu ideju iznio uoči izbora. A sjeti se što si činio na početku mandata…’
‘Što sam činio?’
‘Posvetio si mi izbornu pobjedu, izdajniče! Osamdeset ruža si mi donio na grob, jebem li ti osamdeset bogova. Cvrkutao si: ovaj trijumf hrvatske ljevice posvećujem našem vođi i učitelju, nja-nja-nja… Jesi li?’
‘Jesam.’
‘I sad ti više ne valjam, je li? Sad ti je ispod časti spomenuti mi ime. A Tuđmanu daješ Markov trg! Kakav si ti to čovjek postao? Mijenjaš leševe kao čarape!’
‘Ne razumijem u čemu je problem, Ivice?’ začudi se premijer. ‘Ako je do trga, smislit ćemo nešto. Tim važnije je da sad dobijemo ove izbore…’
‘Ma ne radi se o tome, Zorane’, prekine ga sugovornik. ‘Sama činjenica što sam umro svjedoči da nisam tašt. Nego mi je zlo od takvog socijaldemokrate koji mandat započinje laudom Račanu, a završava ga klanjanjem Tuđmanu.’
‘Oprosti, ali što bi tu bilo nelogično?’
‘Pa što ti to govori o smjeru kojim se zaputila socijaldemokracija u ovoj zemlji, sunce mu žarko? Što će reći naši partijski drugovi? Što će misliti nepregledne mase hrvatskih ljevičara? Kraj mrtvog Račana, tebi je pokojni Tuđman izborni adut!’
‘Neću ga valjda prepustiti onome fašistu Karamarku. Vidiš da stalno maše s njim, i to dok predlaže najcrnje scenarije. Želi stvoriti utisak da on samo izgovara ono što stvarni vođa HDZ-a poručuje s Mirogoja.’
‘Pa zar nije normalno da jedna zločinačka politička organizacija kao što je HDZ uzdiže ličnost koja je tu zločinačku organizaciju stvorila? Kad Karamarko, kao zadrti konzervativac i neprikriveni šovinist, pronosi Tuđmanovu slavu, to izgleda sasvim prirodno. Ali zašto to radiš ti, Zorane?’ upita Račan i nervozno utrpa cigaretu u usta. Milanović mu ljubazno doda vatre, pa ovaj nastavi:
‘Pita li se itko u ovoj zemlji što se to dogodilo da i jedan desničarski mračnjak i jedan socijaldemokrat ističu Tuđmana kao ideal? Izvini, ali tvoj mi se slučaj čini jedinstvenim u svijetu: naumio si pobijediti rigidni nacionalistički pokret veličajući njegova osnivača, čovjeka koji ga je takvom učinio.’
‘Priznajem da je plan malo kompliciran, ali sigurno će upaliti. U to me uvjeravaju i moji američki PR-savjetnici.’
‘A što su ti u stranci savjetovali u vezi mene?’ ponovno diže glas osoba s fotografije. ‘Koji sam ja tu kurac, da oprostiš? Ili, hajde da budem pristojan i to formuliram ovako: zašto Karamarku ne pada na pamet predstavljati se većim račanovcem od tebe, a ti se stalno gradiš većim tuđmanovcem od njega?’
‘Zato što tom fašistu nedostaje elementarne inteligencije’, osmjehnu se premijer. ‘Osim toga, zašto misliš da sam te iznevjerio ako Tuđmanu iskazujem dužno poštovanje? Znaš da nije tako, Ivice, nego baš obratno.’
‘Kako obratno?’
‘Iskreno govoreći, jedini način da doista slijedim Račana bio je da uzdižem Tuđmana. Štoviše, svaki vjerodostojan račanovac nužno mora postati odani tuđmanist. Glupo je što me optužuješ za izdaju i tvrdiš da sabotiram tvoju političku filozofiju samo zbog toga što je dovodim do logičnoga raspleta.’
‘Kakvog raspleta, crni Zorane?!’ poskoči ličnost s fotografije i udari tjemenom o ram. ‘Hoćeš reći da je logični rasplet moje politike to da se po Tuđmanu nazove Markov trg?’
‘Naravno da jest.’
‘Pa ja to ne bih napravio ni mrtav, čovječe!’
‘Ispravak’, iznova se osmjehnu premijer. ‘Ti to ne bi napravio jer si mrtav. Ali zato imaš dostojnog nasljednika. Tvoje djelo kroz mene živi.’
‘Tuđman je bio tiranin!’ prodorno krikne Račan. ‘Bio je osvjedočeni antidemokrat. Uspaljeni nacionalist. Da nije pravodobno umro, završio bi u Haagu kao okorjeli ratni zločinac. Srao je o žutim i zelenim vragovima. Logore je otvarao u Hercegovini. Rehabilitirao NDH. S Miloševićem dogovarao seobe naroda. Zemlju je etnički očistio. Da ne spominjem agresiju na susjednu Bosnu.’
‘Koju agresiju? Onu koju si ti sa svojom Deklaracijom o domovinskom ratu službeno proglasio nepostojećom?’
‘Dobro sad… deklaracija je deklaracija, to je bilo zbog imidža Hrvatske. Ali svi znamo da je to istina.’
‘Nećemo se valjda zbog istine lišavati historijskih kredita’, diplomatski napomene Milanović. ‘Jesi li ti možda, kada si nakon Tuđmana preuzeo vlast, obračunao s njegovim histeričnim nacionalizmom? Ili si se udvarao najnižim domoljubnim strastima? Jesi li možda progonio ratne zločince? Ili si taj posao ostavio Sanaderu? Jesi li obustavio uzurpaciju javnog dobra? Nisi, naravno. I ja sam, vidiš, kao lojalni mladi kadar, vjerovao da sve to činiš – odnosno ne činiš – iz uvjerenja. Slijedio sam tvoj put. Sve do Markova trga.’
‘Ali idejom da se po Tuđmanu nazove Markov trg ti si sve to doveo do ekstrema, Zorane’, cijukne čovjek s fotografije. ‘A ja sam uvijek bio umjereni političar.’
‘Dobro znaš, Ivice, da je najradikalnija komponenta naše politike sadržana u njenoj ‘umjerenosti”, svečano reče premijer. ‘Čitav je smisao te ‘umjerenosti’ da se parfimira zlo. Da zajamči nacionalizmu prihvatljivo lice. U tvoje je doba hrvatska socijaldemokracija stavila akcent na pridjev i zanemarila imenicu, a ja sam, konzekventno, imenicu potpuno izbacio. Dobro je onaj gad Ivančić svojedobno primijetio da si utro put lažnim reformatorima. Napisao je da je to ‘vladavina ukrasne prirode’ i ‘velika pobjeda dekora nad sadržajem’.’
‘Pardon, mladiću, on je to napisao kad si ti došao na vlast’, pobuni se Račan. ‘Kad si mi donio onih osamdeset jebenih ruža.’
‘Pa to ti i kažem. Računao je s tim da će programske zasade biti dosljedno provedene. Imao je vjere u čvrstoću naših opredjeljenja.’
‘Joj, ipak je sve to malo tužno…’, zavapi lik iz rama i pređe dlanom preko čela. ‘Što onda uopće ostaje od hrvatske socijaldemokracije, moj Zoki?’
‘Ostaje vječno karirano ništa, kao što je to bilo od početka’, uzvrati Zoki. ‘Čista žudnja za vlašću. Glorifikacija političkog kukavičluka. Zaklinjanje u hrvatstvo. Izdaja zadnjih natruha lijevih ideala. Bezuvjetno služenje krupnom kapitalu. Oportunističko povlađivanje svjetini. Širenje mitova i legendi o domovinskom ratu. Religiozno obožavanje hrvatske državnosti, skupa s utemeljiteljem. Glancanje bisti…’
‘A kad ću u tom pogledu ja doći na red?’
‘Uskoro, Ivice, uskoro. Zato je i važno da dobijemo ove izbore.’
‘Pa dobro onda… Samo da znaš, ako Markov trg ponese Tuđmanovo ime, ja to neću preživjeti!’ mangupski dobaci Račan i prasne u grohotan smijeh.
‘Drago mi je što nisi izgubio smisao za humor’, pridruži mu se premijer.
‘Hajde se onda probudi’, reče osoba s fotografije i potegne Milanovića za lijevo uho. ‘Idemo kod mene doma na piće.’
Predsjednik Vlade RH protrlja oči i zatravljeno pogleda sliku.
‘Kako to misliš, kod tebe doma?’
‘Vrijeme je da oboje krenemo ka groblju.’
portalnovosti
