Ovisno o izbornome rezultatu Karamarkova HDZ-a, uskoro ćemo saznati hoće li Hrvatska biti demokratska država ili policijska stanica. Odnosno: hoće li se njena upravljačka garnitura služiti manipulacijom ili represijom
Moguće je da se ključna razlika između sadašnjega vođe HDZ-a i velikoga političkog uzora tiče njihovih ranijih života: Franjo Tuđman je Hrvatsku nastojao organizirati kao vojnu kasarnu, dok je Tomislav Karamarko ima namjeru pretvoriti u policijsku stanicu. Može doista biti da mladalački izbori imaju sudbinske domete i poput kletve utječu na kasniji razvoj karijere: jednom general, uvijek general; jednom policajac, uvijek policajac; jednom budala, uvijek hadezeovac.
Tuđman je u svojoj namjeri samo djelomično uspio, jer ga je – usprkos jasno postavljenim ciljevima i zelotskoj odlučnosti – sputavao fatum kakvog-takvog demokratskog legitimiteta. Nije mali pothvat iskoristiti (kakve-takve) demokratske mehanizme da osvojiš vlast, pa onda tu vlast upregnuti u zatiranje demokracije, uključujući ukidanje istih mehanizme preko kojih si se dokopao političke moći. To je polazilo za rukom samo najboljima, poput Hitlera, kojega se Tuđman nije usuđivao ni spomenuti, nego je kao učitelja radije isticao Franca.
Unatoč respektabilnim postignućima, od etničkog čišćenja i otvaranja konclogora, pa do gušenja slobode govora i kriminaliziranja političke opozicije, u Tuđmanovoj kasarni ipak su se – suprotno realnoj volji komandnoga lica – odvijali (kakvi-takvi) parlamentarni izbori, a rijetki kritički glasovi uspijevali su s vremena na vrijeme ostaviti fleke na bijeloj vrhovničkoj uniformi. Čak ni onaj nepovoljni izbor zagrebačkog gradonačelnika Tuđman nije uspio spriječiti, iako je u par navrata dekretom stornirao ustavom zajamčenu proceduru. Čak ga je i Feral uspio nadživjeti, premda je koristio sve raspoložive resurse da ga uništi, a za posjeta južnoj provinciji upirao prstom i glasnicama u ‘nekakve feralovske sramote koje sramote Split i Hrvatsku’, to jest u ‘autonomaše i jugounitariste’, to jest u ‘sljedbenike četničkih četa iz Drugog svjetskog rata’.
Ta je smrt, objektivno govoreći, došla kao melem na rak-ranu, jer bi zapovjednik vojarne, da je poživio nešto duže, vjerojatno ubilježio poraz na izborima i završio u Haagu kao jedan od većih gnjavatora među zločincima. Ovako, umjesto finalnog debakla, njegova vladavina može biti upamćena (i) kao kronika ustrajne borbe protiv impotencije, impresivan niz pokušaja da se premosti jaz između želja i mogućnosti, ili – iz drugog rakursa – poučno historijsko svjedočanstvo o tome kako silovita autokratska nagnuća mogu biti osujećena sitnim demokratskim defektima. Tuđmanova diktatura, ukratko, podsjećala je na njegov osmijeh: bila je tragično polovična.
Stoga je pravo pitanje – zbog čega Karamarko ponavlja grešku svojeg političkog oca? Ako mu je ambicija demokratskim sredstvima osvojiti vlast zato da bi demokratska sredstva odbacio, a slobodu govora i mišljenja zabranio, zašto je do te mjere impresioniran državničkom rolom svoga idola da je spreman preuzeti i njegov nesumnjivi propust, naime onaj demokratski legitimitet koji se poput kancerogenog tkiva s vremenom širi sve dok naposljetku i zadnje despotske ideale ne pretvori u trulež?
Drugim riječima: umjesto što upravo u mogućnosti osvajanja vlasti demokratskim putem vidi priliku da demokraciju uništi, nije li Tomislavu Karamarku – imajući u vidu polovičan uspjeh slavnijeg prethodnika – bilo korisnije okrenuti se revolucionarnim metodama i nekim oblikom efektno izvedenoga puča zauzeti čelnu dužnost u Žandarmerijskoj postaji RH? U crno odjeveni dobrovoljci za takav podvig davnih su se dana bili postrojili u Savskoj 66 i nestrpljivo čekali komandu za juriš koja, eto, nije uslijedila.
Živa šteta, jer bi rasplet bio u savršenom skladu s tekućim lamentacijama šefa HDZ-a, što je mnogo uvjerljivije od vatrometa hipokrizije kojemu sada svjedočimo, gdje nam jedan evidentni politički retard iscrpno objašnjava kako koristi demokraciju zato da bi je poništio. A da je imao petlje, trnoviti put od policije do politike i natrag Karamarko je mogao prevaliti ne mičući se s mjesta, ostavši stamen u svojim najdubljim uvjerenjima: onim da između policijskih i političkih poslova ne postoji razlika i da – ako već treba robovati terminima – riječ može biti samo o policijskoj politici koju će voditi politička policija.
Ta je uvjerenja zorno iskazao na predizbornome stranačkom mitingu u Rijeci, obećavši da će kada postane premijer smijeniti intendanta tamošnjega HNK-a Olivera Frljića. Riječko kazalište, prema Karamarkovoj stručnoj ocjeni, ‘više nije ni hrvatsko ni narodno’, ono je ‘postalo prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’, i zato slijedi zakletva: ‘To ćemo promijeniti nakon 8. studenoga!’
U slučaju da osvoji premijersku titulu, redarstvenik na čelu HDZ-a bio bi lišen određenih ovlasti u oblasti kulture, pa ne bi ni raspolagao demokratskim mehanizmima pomoću kojih bi mogao smijeniti Olivera Frljića – jer intendanta teatra, za vraga, ne postavlja državna, nego gradska vlast – no o tome se i radi: Karamarko je tu zato da demokratske mehanizme obezvrijedi i dokine, makar se pomoću njih uspeo na politički tron.
Da banalnosti poput slobode govora ili umjetničkog stvaralaštva neće tolerirati, britko je stavio do znanja u programskome intervjuu prije nekoliko mjeseci, najavljujući ‘temeljitu promjenu društvene klime’, liječenje nacije od ‘komunističke indoktrinacije’ i organizirano privođenje građana ‘istinskim hrvatskim vrijednostima’, što lustracijom, što zabranama, što izopćavanjima. Godinu dana ranije bio je još precizniji: ‘Svatko u svojoj sobi, dvorištu ili kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne.’ Svatko će, elem, ‘morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država’, a to su domovinski rat, branitelji i politička doktrina Franje Tuđmana.
Ovisno o izbornome rezultatu Karamarkova HDZ-a, uskoro ćemo dakle saznati hoće li Hrvatska biti demokratska država ili policijska stanica. Odnosno: hoće li se njena upravljačka garnitura služiti manipulacijom ili represijom.
Ipak, vrijedi još jednom podsjetiti na ona kancerogena svojstva što ih sa sobom nosi legitimacija političke moći. Dosta je, naime, izgledna i ta mogućnost da Frljić nadživi Karamarka (računamo li samo djela koja iza njih ostaju, to je već sada potpuno sigurno), kao što je i Feral nadživio Tuđmana. Jer, ponovimo, računati s demokratskim izborima kao pretpostavkom za uništenje demokratskih stečevina uopće nije lagodna misija kao što se može činiti. Za to je potrebno imati snagu jednoga Hitlera, a ne biti pička poput Ante Pavelića, koji nije ni znao što su izbori, ili takav papak da ti se Gestapo svede na Vasu Brkića.
Ukoliko, međutim, tu snagu nemaš, prijeti opasnost da se – slijedeći primjer roditelja današnje hrvatske države – upišeš u sortu totalitarnih kastrata. Sudeći po razdoblju otkad rukovodi strankom, Karamarko ostavlja utisak fašista kojeg čak i formalno prilagođavanje demokratskoj proceduri čini političkim bogaljem, a da on toga nije ni najmanje svjestan.
Istini za volju, postoji i razmišljanje – kakvo je prije nekog vremena zastupao ovaj potpisnik – da je fašizam HDZ-ova lidera u mnogo većoj mjeri pragmatičan nego idealističan, da njemu nije toliko važna Hrvatska istrijebljena od etničkih i ideoloških nametnika, koliko Hrvatska kao dramatično poprište istrebljenja, prostor permanentnih progona i čistki, gdje će se bez suvišnih zašto proglasiti normalizacija izvanrednog stanja. Više od konačnoga uništenja ‘četnika’ i ‘jugokomunista’, tvrdio je ovaj potpisnik, Karamarka zanimaju komparativne prednosti konflikta kao takvog, sami sraz koji će poslužiti obnovi strasti i održavanju nacionalističkog zanosa.
Ovaj potpisnik ne bi se htio sporiti s ovim potpisnikom, tim više što je ovaj potpisnik pomalo nadrkani tip, dokazani Jugoslaven i komunist, a k tome i smatra kako je Oliver Frljić najbolje što se zadnjih godina dogodilo hrvatskoj kulturi. Tek, radi proširenja i dinamičnosti rasprave, upozorava na rizičnu prirodu nesporazuma, na staklene noge onih koji, poput Karamarka, vjeruju kako su demokratski izbori put kojim se najsigurnije ide ka smaku demokracije. To je kao da plivaš zato da se osušiš, ili kao da ždereš zato da gladuješ, ili – evo jedne zgodne patriotske dosjetke, pa je preporučujem domoljubom SDP-u za daljnju uporabu – kao da voliš Hrvatsku zato da je ubiješ.
portalnovosti
Moguće je da se ključna razlika između sadašnjega vođe HDZ-a i velikoga političkog uzora tiče njihovih ranijih života: Franjo Tuđman je Hrvatsku nastojao organizirati kao vojnu kasarnu, dok je Tomislav Karamarko ima namjeru pretvoriti u policijsku stanicu. Može doista biti da mladalački izbori imaju sudbinske domete i poput kletve utječu na kasniji razvoj karijere: jednom general, uvijek general; jednom policajac, uvijek policajac; jednom budala, uvijek hadezeovac.
Tuđman je u svojoj namjeri samo djelomično uspio, jer ga je – usprkos jasno postavljenim ciljevima i zelotskoj odlučnosti – sputavao fatum kakvog-takvog demokratskog legitimiteta. Nije mali pothvat iskoristiti (kakve-takve) demokratske mehanizme da osvojiš vlast, pa onda tu vlast upregnuti u zatiranje demokracije, uključujući ukidanje istih mehanizme preko kojih si se dokopao političke moći. To je polazilo za rukom samo najboljima, poput Hitlera, kojega se Tuđman nije usuđivao ni spomenuti, nego je kao učitelja radije isticao Franca.
Unatoč respektabilnim postignućima, od etničkog čišćenja i otvaranja konclogora, pa do gušenja slobode govora i kriminaliziranja političke opozicije, u Tuđmanovoj kasarni ipak su se – suprotno realnoj volji komandnoga lica – odvijali (kakvi-takvi) parlamentarni izbori, a rijetki kritički glasovi uspijevali su s vremena na vrijeme ostaviti fleke na bijeloj vrhovničkoj uniformi. Čak ni onaj nepovoljni izbor zagrebačkog gradonačelnika Tuđman nije uspio spriječiti, iako je u par navrata dekretom stornirao ustavom zajamčenu proceduru. Čak ga je i Feral uspio nadživjeti, premda je koristio sve raspoložive resurse da ga uništi, a za posjeta južnoj provinciji upirao prstom i glasnicama u ‘nekakve feralovske sramote koje sramote Split i Hrvatsku’, to jest u ‘autonomaše i jugounitariste’, to jest u ‘sljedbenike četničkih četa iz Drugog svjetskog rata’.
Ta je smrt, objektivno govoreći, došla kao melem na rak-ranu, jer bi zapovjednik vojarne, da je poživio nešto duže, vjerojatno ubilježio poraz na izborima i završio u Haagu kao jedan od većih gnjavatora među zločincima. Ovako, umjesto finalnog debakla, njegova vladavina može biti upamćena (i) kao kronika ustrajne borbe protiv impotencije, impresivan niz pokušaja da se premosti jaz između želja i mogućnosti, ili – iz drugog rakursa – poučno historijsko svjedočanstvo o tome kako silovita autokratska nagnuća mogu biti osujećena sitnim demokratskim defektima. Tuđmanova diktatura, ukratko, podsjećala je na njegov osmijeh: bila je tragično polovična.
Stoga je pravo pitanje – zbog čega Karamarko ponavlja grešku svojeg političkog oca? Ako mu je ambicija demokratskim sredstvima osvojiti vlast zato da bi demokratska sredstva odbacio, a slobodu govora i mišljenja zabranio, zašto je do te mjere impresioniran državničkom rolom svoga idola da je spreman preuzeti i njegov nesumnjivi propust, naime onaj demokratski legitimitet koji se poput kancerogenog tkiva s vremenom širi sve dok naposljetku i zadnje despotske ideale ne pretvori u trulež?
Drugim riječima: umjesto što upravo u mogućnosti osvajanja vlasti demokratskim putem vidi priliku da demokraciju uništi, nije li Tomislavu Karamarku – imajući u vidu polovičan uspjeh slavnijeg prethodnika – bilo korisnije okrenuti se revolucionarnim metodama i nekim oblikom efektno izvedenoga puča zauzeti čelnu dužnost u Žandarmerijskoj postaji RH? U crno odjeveni dobrovoljci za takav podvig davnih su se dana bili postrojili u Savskoj 66 i nestrpljivo čekali komandu za juriš koja, eto, nije uslijedila.
Živa šteta, jer bi rasplet bio u savršenom skladu s tekućim lamentacijama šefa HDZ-a, što je mnogo uvjerljivije od vatrometa hipokrizije kojemu sada svjedočimo, gdje nam jedan evidentni politički retard iscrpno objašnjava kako koristi demokraciju zato da bi je poništio. A da je imao petlje, trnoviti put od policije do politike i natrag Karamarko je mogao prevaliti ne mičući se s mjesta, ostavši stamen u svojim najdubljim uvjerenjima: onim da između policijskih i političkih poslova ne postoji razlika i da – ako već treba robovati terminima – riječ može biti samo o policijskoj politici koju će voditi politička policija.
Ta je uvjerenja zorno iskazao na predizbornome stranačkom mitingu u Rijeci, obećavši da će kada postane premijer smijeniti intendanta tamošnjega HNK-a Olivera Frljića. Riječko kazalište, prema Karamarkovoj stručnoj ocjeni, ‘više nije ni hrvatsko ni narodno’, ono je ‘postalo prostor kulturne okupacije u kojem se izvrgava ruglu hrvatska kultura i hrvatski narod’, i zato slijedi zakletva: ‘To ćemo promijeniti nakon 8. studenoga!’
U slučaju da osvoji premijersku titulu, redarstvenik na čelu HDZ-a bio bi lišen određenih ovlasti u oblasti kulture, pa ne bi ni raspolagao demokratskim mehanizmima pomoću kojih bi mogao smijeniti Olivera Frljića – jer intendanta teatra, za vraga, ne postavlja državna, nego gradska vlast – no o tome se i radi: Karamarko je tu zato da demokratske mehanizme obezvrijedi i dokine, makar se pomoću njih uspeo na politički tron.
Da banalnosti poput slobode govora ili umjetničkog stvaralaštva neće tolerirati, britko je stavio do znanja u programskome intervjuu prije nekoliko mjeseci, najavljujući ‘temeljitu promjenu društvene klime’, liječenje nacije od ‘komunističke indoktrinacije’ i organizirano privođenje građana ‘istinskim hrvatskim vrijednostima’, što lustracijom, što zabranama, što izopćavanjima. Godinu dana ranije bio je još precizniji: ‘Svatko u svojoj sobi, dvorištu ili kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne.’ Svatko će, elem, ‘morati poštovati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država’, a to su domovinski rat, branitelji i politička doktrina Franje Tuđmana.
Ovisno o izbornome rezultatu Karamarkova HDZ-a, uskoro ćemo dakle saznati hoće li Hrvatska biti demokratska država ili policijska stanica. Odnosno: hoće li se njena upravljačka garnitura služiti manipulacijom ili represijom.
Ipak, vrijedi još jednom podsjetiti na ona kancerogena svojstva što ih sa sobom nosi legitimacija političke moći. Dosta je, naime, izgledna i ta mogućnost da Frljić nadživi Karamarka (računamo li samo djela koja iza njih ostaju, to je već sada potpuno sigurno), kao što je i Feral nadživio Tuđmana. Jer, ponovimo, računati s demokratskim izborima kao pretpostavkom za uništenje demokratskih stečevina uopće nije lagodna misija kao što se može činiti. Za to je potrebno imati snagu jednoga Hitlera, a ne biti pička poput Ante Pavelića, koji nije ni znao što su izbori, ili takav papak da ti se Gestapo svede na Vasu Brkića.
Ukoliko, međutim, tu snagu nemaš, prijeti opasnost da se – slijedeći primjer roditelja današnje hrvatske države – upišeš u sortu totalitarnih kastrata. Sudeći po razdoblju otkad rukovodi strankom, Karamarko ostavlja utisak fašista kojeg čak i formalno prilagođavanje demokratskoj proceduri čini političkim bogaljem, a da on toga nije ni najmanje svjestan.
Istini za volju, postoji i razmišljanje – kakvo je prije nekog vremena zastupao ovaj potpisnik – da je fašizam HDZ-ova lidera u mnogo većoj mjeri pragmatičan nego idealističan, da njemu nije toliko važna Hrvatska istrijebljena od etničkih i ideoloških nametnika, koliko Hrvatska kao dramatično poprište istrebljenja, prostor permanentnih progona i čistki, gdje će se bez suvišnih zašto proglasiti normalizacija izvanrednog stanja. Više od konačnoga uništenja ‘četnika’ i ‘jugokomunista’, tvrdio je ovaj potpisnik, Karamarka zanimaju komparativne prednosti konflikta kao takvog, sami sraz koji će poslužiti obnovi strasti i održavanju nacionalističkog zanosa.
Ovaj potpisnik ne bi se htio sporiti s ovim potpisnikom, tim više što je ovaj potpisnik pomalo nadrkani tip, dokazani Jugoslaven i komunist, a k tome i smatra kako je Oliver Frljić najbolje što se zadnjih godina dogodilo hrvatskoj kulturi. Tek, radi proširenja i dinamičnosti rasprave, upozorava na rizičnu prirodu nesporazuma, na staklene noge onih koji, poput Karamarka, vjeruju kako su demokratski izbori put kojim se najsigurnije ide ka smaku demokracije. To je kao da plivaš zato da se osušiš, ili kao da ždereš zato da gladuješ, ili – evo jedne zgodne patriotske dosjetke, pa je preporučujem domoljubom SDP-u za daljnju uporabu – kao da voliš Hrvatsku zato da je ubiješ.
portalnovosti
