Zašto hrvatski centristički ljevičari toliko predano rade na izgradnji takvoga javnog diskursa čije će žrtve neumitno postati oni sami? Što je na stvari? Mazohizam? Kroatoholizam?

U pijanoj izbornoj noći, okuražen trijumfom svoje kandidatkinje i znatnijom količinom konzumirana alkohola, glumac Božidar Alić ponosno istura lijevo rame pred televizijskom kamerom, sitnim kapljicama sline natapa mikrofon koji mu novinarka drži pred njuškom, pozdravlja ‘Hrvatice i Hrvate’, a zatim uzdignute brade izgovara slavljeničku poruku: ‘Hvala bogu što je pobijedila Kolinda Grabar-Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje! Živjeli!’ Novinarka na to kaže: ‘Hvala!’

U tome ‘hvala’, izgovorenom uz samorazumljivo klimanje glavom, sadržan je kompletan učinak tek dovršenih izbora za nositelja visoke državne funkcije ceremonijalnog značaja. Popularno javno lice, k tome još artist, pred najširim auditorijem izriče sirovu šovinističku invektivu, javno etiketira ‘udbaše’, ‘srbofile’ i ‘četnike’, novinarka na to kaže ‘hvala’, odjavljuje rutinski izvještaj s terena, voditelji u studiju preuzimaju riječ, jedan od njih se konvencionalno ograđuje, nastavljaju ćaskati s pospanim gostima, kreće nova runda analitičkog mumljanja, kao da se ništa nije dogodilo.

‘Strašno’, rekao je Ivo Josipović tupo zureći u mali ekran u pokrajnjoj prostoriji Novinarskog doma. Pokušavao se sabrati prije nego ode u glavnu salu da dostojanstveno prizna poraz, čestita protukandidatkinji i ostavi utisak uljuđena gospodina.

‘Svi se ponašaju kao da je upravo izgovorena najnormalnija stvar na svijetu’, s nevjericom je vrtio glavom friški izborni gubitnik. ‘Glumac se pojavi na televiziji, poruči ti da si srbofil i četnik, novinarka mu na to veli hvala, i ništa, idemo dalje. Strašno!’

‘Jeste’, složila se Mladenka Šarić, glasnogovornica pok. predsjednika, uvijek spremna da nađe riječi utjehe u teškim trenucima. ‘A kada ste vi odlučno smijenili Dejana Jovića jer je napisao suštu istinu, pa zbog te sušte istine bio proglašen Jugoslavenom, nitko vam nije rekao ni hvala.’

‘Molim?’ žacnuo se pok. predsjednik RH i iznenađeno pogledao krhku suradnicu. ‘Kakve veze imamo ja i Jović s Alićem i srbofilima?’

‘Promotrimo li stvar iz drugog ugla, nije li Alićeva javna prozivka srbofila i četnika zapravo isto što i vaše strateško odricanje od Jugoslavena Jovića?’ skromno se osmjehnula gospođa Šarić. ‘Jedino što glumac, umjesto mudrog državničkog poteza, taj stav formulira kroz uvredu i psovku. Tko zna, možda bi čak i Jović radije bio ispsovan nego otpušten?’

‘O čemu vi pričate, Mladenka?’ nakostriješio se pok. predsjednik.

‘O tome da bi Alić pomeo nepoželjne čvrstom desnicom i s punim uvjerenjem, naročito kad je pod gasom, dok ste vi to činili iz nužde, to jest iz taktičkoga kalkulantstva. Birači su to, čini mi se, prepoznali.’

‘Što su prepoznali?’

‘Ako treba čistiti, bolje je da se to radi s idealističkim žarom, iskreno i zdušno, nego s predumišljajem da netko mora biti očišćen zato da čišćenje ne bi uzelo prevelikog maha. To je ta zamka u koju upada politika manjeg zla.’

‘Mladenka!’ sada se zbiljski naljutio Josipović. ‘Vi biste trebali biti na mojoj strani! Znam da ste umorni jer ste cijelu noć pekli slavljeničku tortu, a naposljetku smo izgubili izbore. Evo, tu ćemo tortu ipak pojesti, makar na silu. Ali ne razumijem kog vraga drobite!’

‘Pokušavam analizirati poraz, pok. predsjedniče’, hladno je rekla gospođa Šarić. ‘I usput si postavljam pitanje – zašto hrvatski centristički ljevičari, poput vas, toliko predano rade na izgradnji takvoga javnog diskursa čije će žrtve neumitno postati oni sami? Što je to? Mazohizam?’

‘Hoćete reći da sam ja uzrok Alićevog nacionalističkog bljuvanja?’

‘Vi uzimate nacionalizam zdravo za gotovo, svakako mu se ne suprotstavljate. Ako se procijeni da je nacionalizam kurentan kod većine, dakle neizbježan, hrvatski centristički ljevičari poput vas računaju da će, priklanjajući mu se, politički profitirati kao reprezentanti manjeg zla. A da bi se delegirao za nositelja manjeg zla, moraš poduprijeti zlo kao takvo.’

‘Mladenka!’ skočio je kao oparen Ivo Josipović. ‘Kad sam to ja podupirao nacionalizam?’

‘Praktički sve vrijeme, pok. predsjedniče’, lakonski je raširila ruke glasnogovornica. ‘Samo u ovoj kampanji ste se, na primjer, takmičili s hadezeovcima tko više voli Tuđmana. Veličali ste njegovu pomirbu iako svi znamo da je njen cilj bio romantizacija ustaštva. Udvarali ste se braniteljima u Savskoj koji traže glave nepostojećih Jugoslavena. Već sam spomenula da ste smijenili svoga savjetnika zbog manjka hrvatstva. Mrštili ste se čak i na one ćirilične table u Vukovaru…’

‘Ali, zaboga, to se ne može uspoređivati s onim što čine Karamarko, Kolinda i HDZ!’

‘Pa o tome se i radi’, poentirala je gospođa Šarić. ‘To je kao da potičete alkoholizam, da biste onda, dok vaši protivnici toče rujno vino, vi klijenteli servirali bevandu. Koji će se ozbiljan ovisnik zadovoljiti bevandom?’

‘Sad opet govorite o Aliću?’

‘Alić je teški kroatoholičar, a nije mu mrsko ni popiti. Znači, koljem po kućama, serem po televiziji, a u međuvremenu sam mrtav pijan. No daleko od toga da se radi samo o njemu.’

‘Nego o kome? O hrvatskom narodu?’

‘Vi ste također, zato da biste ubrali profit dilajući lakše opijate, stvarali Hrvatsku kao kroatoholičarsko društvo. Takvo gdje se čovjek svakodnevno mora opijati domovinskim vrijednostima, nacionalnim interesima i heroizmom svetog rata, inače će biti tretiran poput ljudske ništice.’

‘Kako to govorite, Mladenka?’ s blagim je strahom ustuknuo pok. predsjednik. ‘Zvučite kao da je u vas ušao kolumnist Novosti.’

‘Nije li vam neobično da se u ovoj zemlji pošast kroatoholizma razbuktala kao devedesetih baš dok je centristička ljevica na vlasti?’ nije se dala omesti bliska suradnica. ‘Znate li od kada se taj proces ubrzava?’

‘Znam’, odvratio je Josipović. ‘Otkad je onaj idiot preuzeo kormilo HDZ-a.’

‘Pardon’, važno je digla kažiprst gospođa Šarić, ‘tome gospodinu ni slučajno ne želim oduzimati zasluge, no sva ova histerična patriotska pompa, brijanje na hrvatstvo i novo slavljenje ratne mitologije uopće ne započinju Karamarkovim dolaskom na čelo desnice.’

‘Nego kad?’

‘Započinju onim državnim cirkusom prilikom povratka generala iz Haaga. Kada ste režirali neviđeni svenarodni spektakl, razvukli crveni sag i napunili rezidenciju militarističkom desnicom, plazeći pred njom kao ponizni paž. A na ulici je treštao Thompson s vatrometom, ratne su zastave vijorile, izdajnici su pribijani na stupove srama. Vladajuća ljevica dala je sve od sebe da opsluži iracionalne strasti. Sjetite se koliko ste truda uložili da potpirite takvo javno raspoloženje koje će vam danas, logično, doći glave.’

‘Bila je to spontana erupcija domoljublja!’ pobunio se Josipović.

‘Doček generala bio je najveća kroatoholičarska terevenka u državnome aranžmanu’, ustrajala je suradnica. ‘A Karamarka, uzgred, nije bilo u blizini.’

‘A što smo mogli činiti? Ignorirati volju naroda?’

‘Kroatoholizam je bolest ovisnosti, pok. predsjedniče. Treba ga liječiti, a ne mu ići na ruku i onda nuditi tobožnju terapiju razblaženim napojem. Taktika manjeg zla tu je na sigurnom gubitku. Jer ovisnik, kada je stimuliran u lošoj navici, na koncu će uvijek radije izabrati bandu nego bevandu.’

‘I vi mi to govorite, Mladenka?!’ bijesno je viknuo Josipović. ‘Baš vi?! Pa pisali ste patetične domoljubne pamflete u Večernjem listu! Prozivali državne neprijatelje! Bdjeli nad hrvatskim svetinjama! Servisirali najgoru hadezeovsku desnicu! Gdje je to bilo više nacionalističkog zanosa nego u vašim člancima?’

‘Bravo!’ uskliknula je gospođa Šarić. ‘I upravo ste mene izabrali za glasnogovornicu. A zašto, pitam vas? Što ja ovdje radim, molit ću?’

‘Sad više ništa, jer ste ionako ostali bez posla’, umorno je uzdahnuo pok. predsjednik i krenuo popravljati čvor crvene kravate, e da bi, kada uskoro pred kamerama prizna poraz, ostavio utisak uljuđena gospodina. ‘Ja ću se barem vratiti na fakultet i podrivati Milanovićevu vladu. A što ćete vi raditi?’

‘Već surađujem s tjednikom Srpskog narodnog vijeća’, osmjehnula se pok. glasnogovornica. ‘Pod tuđim imenom, jasno.’

tacno