Kratki izvještaj o tome kako predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti isljeđuje Radikalnog Hrvata
„To je taj nitkov?“ upita Tomo Medved dvojicu bliskih suradnika promatrajući kroz lažno ogledalo čovjeka smrknuta lica koji sjedi u sobi za ispitivanje. Suradnici potvrđuju. „Radikalistički šljam“, ispod glasa kaže prvi. „Promotor terorizma, najgora sorta“, promrsi drugi. „Treba ga smlaviti“, doda prvi. „Tomo, nasrni mu bagerom na mozak“, zaključi dugi.
Tomo Medved, potpredsjednik Vlade, potpredsjednik vladajuće stranke i – što je najvažnije – predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti, s prezirom vrti glavom. Otkad je nakon stravična terorističkog čina na Trgu sv. Marka započela beskompromisna „borba protiv radikalizma“ i otkad mu je premijer povjerio komandnu ulogu u tom ratu, s ovakvim se mračnim likovima susreće stalno. Niže ih svakih sat vremena, jer je on, Tomo Medved, odgovorno shvatio svoj zadatak: valja prodrijeti u osinja gnijezda zla, valja raskrinkati hrvatske desne radikale, locirati ih, evidentirati ih, diferencirati ih, društveno ih izolirati, staviti ih pod strogi nadzor aparata, a u posebnim slučajevima i izložiti kaznenome progonu. Hrvatska bez Radikalnih Hrvata – to je projekt čija mu je realizacija povjerena.
Tomo Medved odlučnim korakom ulazi u sobu za ispitivanje, zalupi vratima, prijeteći baci dosje na stol, sjedne bez pozdrava preko puta okrivljenog i odluči započeti bez okolišanja.
TOMO MEDVED: Da čujem, što ste radili u Dragama u kolovozu 2016.?
RADIKALNI HRVAT: Kakvim Dragama?
TM: Dragama kod Pakoštana, ne pravite se ludi.
RH: Zašto vas to zanima?
TM: Ovdje ja postavljam pitanja.
RH: A tko ste vi?
TM (uzdižući bradu, ne bez ponosa): Tomo Medved, potpredsjednik Vlade, potpredsjednik vladajuće stranke i – što je najvažnije – predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti. Po nalogu premijera predvodim borbu protiv radikalizma, u interesu domovinske sigurnosti, jer je dugogodišnje maligno djelovanje hrvatskih radikala dovelo do terorističkog napada na Vladu i premijera. I sad ovdje sjedimo zato da spriječimo buduće takve napade. Jasno?
RH (sliježući ramenima): Ne baš, ali tko mene pita.
TM: Ja vas pitam. Što ste dakle radili u Dragama u kolovozu 2016.?
RH: Davno je to bilo, tko bi se sjetio…
TM (teatralno listajući dosje): Prema informacijama kojima raspolažemo, tada ste prisustvovali svečanom otkrivanju spomenika Miru Barešiću, poznatom teroristu i atentatoru na jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića. Je li to točno?
RH: Moglo bi biti točno.
TM: A je li točno da ste tada rekli kako je Miro Barešić bio (čitajući iz dosjea) „jedan od najvećih hrvatskih domoljuba čije djelo i žrtvu moramo poštovati“, da je on bio „branitelj prije branitelja“ i „simbol borbe za slobodu“?
RH: I to bi moglo biti točno.
TM: Jeste li svoj govor završili riječima: „Hvala ti, Miro, za samostalnu, suverenu i slobodnu Hrvatsku“?
RH: Jesam.
TM: I?
RH: Što i?
TM (unoseći se prijeteći RH-u u lice): Vi, znači, smatrate da čovjeka koji je hladnokrvno ustrijelio državnoga činovnika i kojeg je inozemni sud osudio za terorizam treba veličati i dizati mu spomenik?
RH: Zašto to ne bih smatrao?
TM: Zato jer glorificiranje dokazanih ubojica i terorista predstavlja najopasniji vid političkog radikalizma. Nešto čega bismo se svi u Hrvatskoj trebali gnušati. Eto zašto!
RH: Barešić je pucao u neprijatelja hrvatskog naroda.
TM: I onaj ološ s kalašnjikovom ispred Banskih dvora je smatrao da puca u neprijatelje hrvatskog naroda! Zar nije?
RH: O tome ništa ne znam.
TM (listajući dosje): Dobro… A što znate o spornome događaju od preklani, kada ste s govornice pozdravili Mirka Norca i izjavili da „ne smijemo zaboraviti njegov doprinos domovini“?
RH: Zašto bi taj događaj bio sporan?
TM: Zato jer je Mirko Norac pravomoćno osuđen za kazneno djelo ratnog zločina.
RH: Pa što onda?
TM (razdraženo): Što onda?! Ako se veliča osuđenoga ratnog zločinca, ako se to što je ovaj likvidirao staricu srpske nacionalnosti pucajući joj u glavu smatra „doprinosom domovini“, onda je to najgori oblik političkog radikalizma, kakvoga u Hrvatskoj svim sredstvima moramo iskorijeniti! Jednom zauvijek!
RH: Norac je djelovao nošen domoljubnim idealima.
TM: I onaj skot s kalašnjikovom na Markovu trgu je vjerovao da ga nose domoljubni ideali! Zar nije?
RH: O tome ništa ne znam.
TM: Ako je pucanje babi u potiljak „doprinos domovini“, zašto „doprinos domovini“ ne bi bilo pucanje u policajca i atentat na premijera?
RH: Rekoh vam da o tome ne znam ništa.
TM: A što znate o onim protuhama iz šatora?
RH: Kojim protuhama iz šatora?
TM: Onim koje su duže od godinu i pol dana logorovale u Savskoj ulici u Zagrebu, a vi skupa s njima, pozivajući na nasilno rušenje vlasti. Jeste li s tom ekipom organizirali protestne marševe u crnim košuljama i zagrađivali cestu plinskim bocama?
RH: Zašto me pitate ono što već znate?
TM: Ne želim od vas čuti istinu, nego priznanje. Interes istine i interes istrage su dvije odvojene stvari. Ponavljam: jeste li s protuhama u Savskoj duže od godinu i pol dana pravili neviđeni nered?
RH: Pa što ako jesam?
TM (bijesno): Što ako jeste?! Nemojte mi reći da one plinske boce nisu predstavljale otvorenu terorističku prijetnju? Da to nije bio poziv na nasilje, najcrnji oblik radikalizma?
RH: Naš cilj je bio svrgnuti antihrvatsku vlast.
TM: I onaj klipan s kalašnjikovom na Markovu trgu je bio uvjeren da puca u antihrvatsku vlast! Zar nije?
RH (šireći ruke): Oprostite, gospodine Medved, ali kamo ovo vodi? Hrvatska je, kao što znate, demokratska zemlja, gdje svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje i zastupati svoje političke stavove, a da zbog toga ne bude izložen maltretiranju i ovakvom ispitivanju.
TM (sugestivno se naginjući): Ne smeta meni, pametnjakoviću, vaše političko djelovanje i javno izražavanje mišljenja.
RH: Nego što?
TM: Ono što me ubija u pojam je da s takvim stavovima i djelovanjima, koji su ekstremistički po svim kriterijima i kojima se legitimirate kao ogledni primjerak Radikalnog Hrvata, vi postajete potpredsjednik Vlade, potpredsjednik vladajuće stranke i – što je najvažnije – predsjednik Koordinacije za sustav domovinske sigurnosti. Kada dakle takav jedan mahniti ekstremist i desničarski radikal po nalogu samog premijera predvodi „borbu protiv radikalizma“, a k tome se još zove Tomo Medved, to ne samo da govori štošta o vašem ponašanju nego i otvara najmučnije društveno pitanje u ovoj posranoj zemlji.
RH: Koje pitanje?
TM: Zašto ste vi ja?
tacno
