U toku je bjesomučno pročešljavanje grada i pokušaj da se otkrije prostor gdje bi se partizanske sablasti mogle ugurati bez buke i bijesa. No, ima nečeg istinski odvratnog u samoj ideji da Prvi splitski partizanski odred na bilo koji način participira u sadašnjici grada Splita
Piše: Viktor Ivančić- Novosti
Kada se kroz neko vrijeme bude sastavljala bilanca o tome koliki je doprinos SDP-a dolasku Karamarkovih neofašista na vlast, splitski gradonačelnik Ivo Baldasar bit će među najviše plasiranima u pojedinačnoj konkurenciji. Ovaj politički idiot, nakon što je iz čista mira aranžirao novu egzekuciju Prvoga splitskog partizanskog odreda – a preko njega i same antifašističke ideje – imao je poslije svega potrebu obraniti se od nasrtljivih „kritičara s lijeve strane“.
„Kritičari s lijeve strane znaju biti vrlo opaki ili, točnije rečeno, žešći od desnice“, izjavio je u subotnjem Večernjem listu. Čvrsto usidren u beskonfliktnom središtu, ni opakom ni žestokom, naoružan esencijom mudrosti hrvatskoga političkog poduzetništva, održao im je kratku lekciju i uputio ih u neizbježne pretpostavke društvenoga progresa. „Ja im mogu poručiti: ako ostanemo zakopani u svoje rovove, bez želje za kompromisom i izjavama da nema odstupanja ni milimetra, ne možemo u 21. stoljeću ići naprijed.“
Radi se, dakle, o „napretku“. Nadiranje toga Baldasarova „napretka“ ima se odvijati po jasno zacrtanoj trasi: prošlost – kompromis – budućnost. Nema iskoraka iz rovova prošlosti bez male smrdljive trgovine u kojoj će se simbolički tragovi te prošlosti prilagoditi zahtjevima aktualiteta. A budućnost i nije ništa drugo nego isti sitnošvercerski aktualitet koji Baldasar, zbog neobjašnjivih razloga, percipira kao nastupajuću vječnost.
Oni koji to ne shvaćaju naprosto koče progres, sabotiraju „napredak“ poput balvana na pruzi, umjesto da tu stvar s memorijalizacijom apsolviraju u najboljoj piljarskoj tradiciji i omoguće gradonačelniku da nas uvede u budućnost koju tako izdašno nudi. „Ajmo, ljudi, dajmo počast ljudima koji su to zaslužili i završimo već jednom s tim. Posla imamo preko glave, prestanimo se baviti ideologijom“, apelira Baldasar preko Večernjeg lista.
Nije najveća nezgoda u tome što je splitski gradonačelnik politički idiot, već što je pritom amoralan. Prvi splitski partizanski odred sam je, ni od koga potaknut, izvukao iz zaboravljena svijeta mrtvih i iznova uveo na javnu scenu, i to nakon što je kao počasni gost prisustvovao sada već famoznoj smotri lokalnih crnokošuljaša, otkrio spomenik ratnoj jedinici nazvanoj po ustaškome vojskovođi i ozareno pljeskao na fašistički pozdrav.
Da bi taj čin opravdao i učinio ga bližim doktrinarnoj opsjeni „političkog centra“, izjavio je kako između HOS-ove bojne „Rafael vitez Boban“ i Prvoga splitskog partizanskog odreda za njega „nema nikakve razlike“, jer su se „jednako borili za Hrvatsku“. Zasukao je dakle rukave, hrabro zagrabio u rovove prošlosti, zarinuo prste u mrku ilovaču i poduzeo najprizemniji ideološki manevar ne bi li nas nagovorio da se „prestanemo baviti ideologijom“.
Kada se čak i njemu nesporazum učinio odviše iritantnim – naime, činjenica da je Prvi splitski partizanski odred još u zoru devedesetih bez milosti zbrisan sa simboličke mape grada, dok se spomenik proustaškoj borbenoj formaciji uzdiže u punome falusnom sjaju, makar su se „jednako borili za Hrvatsku“ – pokušao je u Gradskome vijeću proturiti odluku da se po palim partizanima nazove uličica u periferijskom kvartu Mejaši, koja zaobilazi stambene objekte i vodi, znakovito, do novopodignutog trgovačkog centra. Dočekao ga je, međutim, zasluženi nož u leđa: predstavnici kotara poručili su mu da table sa spomenom na narodnooslobodilački šljam ne žele na svom teritoriju, a slična su upozorenja uputila prva grla organizacija ratnih veterana i neofašisti iz HDZ-a.
Nositelj vizije političkog centra na vlasti krotko je podvio rep i stornirao inicijativu, što je korisno iz nekoliko razloga. Pod jedan: Baldasar, u maniri rasnog socijaldemokrata, nije imao petlje predložiti da se po Prvome splitskom partizanskom odredu nazove ulica koja se ranije tako zvala (pa je onda nasilno preimenovana u Ulicu hrvatske mornarice), što bi jedino imalo kakvog-takvog smisla, nego je „počast“ antifašistima naumio prošvercati u gradskoj vukojebini bez kućnih adresa. Pod dva: ima nečega istinski odvratnog u samoj ideji da Prvi splitski partizanski odred na bilo koji način participira u sadašnjici grada Splita.
Tako je gradonačelnikova brižno izmaštana kompozicija „napretka“, koja putuje trasom: prošlost – kompromis – budućnost, zaustavljena na središnjoj dionici. Centrist na vlasti prilično je nervozan, sikće na „kritičare s lijeve strane“, pošto ga ometaju u poslovima preprodaje bez kojih „ne možemo u 21. stoljeću ići naprijed“. Tek nakon kvalitetno obavljene trgovine i postizanja nagodbe o konfiguraciji kolektivne memorije, budućnost može započeti. A nužno je da započne, jer „posla imamo preko glave“.
Sada je u toku, koliko se dade razumjeti, bjesomučno pročešljavanje grada i pokušaj da se otkrije prostor gdje bi se partizanske sablasti mogle ugurati bez buke i bijesa. U međuvremenu je pala i odluka da se iz naziva moguće ulice izbaci pridjev „partizanski“, kako ne bi parao osjetljive domoljubne uši, kada već Prvi splitski odred nije bio ustaški.
Pamćenja i počasti dostojna prošlost, smatra gradonačelnik, mora se poput mahovine ili lišaja priljubiti uz sadašnjost; potpuni sklad je od prioritetne važnosti; prošlost treba biti dovoljno adaptibilna da podnese zahtjeve današnjeg trenutka; svaka povijesna krhotina koja se želi sačuvati u službenome fundusu plemenskog muzeja ima biti na doličan način podržavljena, što će reći – dovedena u dosluh s normativom aktualnog nacionalizma. Riješenost da do kraja poštuje propozicije te nacionalističke terevenke, koja bez prestanka traje već punih četvrt stoljeća, to je za Ivu Baldasara „kompromis“. A bez „kompromisa“, vidjeli smo, budućnost nikako da starta.
Teško je od političkog idiota očekivati da razumije kako je budućnost koju tako poletno navješćuje nastupila dosta davno i ne misli odstupiti tako skoro. Dan nakon njegova istupa u Večernjem listu, recimo, jedna je ulica u Posedarju nazvana po Zvonku Bušiću, znamenitom po tome što je zbog otmice aviona i ubojstva američkog policajca bio osuđen na doživotnu robiju. Ako se Bušić za tu društvenu promociju kvalificirao činom terora što ga je poduzeo u ime nezavisne države, na što bi nas drugo prometnica s njegovim imenom mogla podsjećati osim na teroristički potencijal hrvatske državnosti?
Split je u tom smislu, uostalom, odigrao avangardnu ulogu, jer je još početkom devedesetih dodijelio ulicu Miru Barešiću, ubojici jugoslavenskog ambasadora Vladimira Rolovića, te cijeloj galeriji vitezova sličnog kova, da ne spominjemo dugogodišnji opstanak znamenitoga gradskog toponima s imenom ustaškoga ministra Mile Budaka. Što bi u takvome memorijalnom bordelu imao tražiti Prvi splitski partizanski odred?
(Uzgred, u perverznom rukavcu afere osvanuo je prijedlog da se po skupini ubijenih partizana nazove današnje Šetalište Bačvice, ulica u kojoj je svojedobno ordinirao Feral Tribune, također uspješno usmrćen, a sve s labavom pretpostavkom kako će žitelji Bačvica pružati slabiji otpor najezdi jedinica NOB-a od sugrađana s Mejaša. Možda će novim urbanističkim planom Bačvice biti pretvorene u stovarište neželjenih leševa, kvart obilježen simboličkim zombijima? Možda bi se i sadašnji Put Bačvica mogao preimenovati u Ulicu žrtava fašizma – zbrisanu devedesetih – i proširiti kapacitet groblja?)
Malo što nas treba čuditi kada liberalno-trgovački um na čelu grada iskazuje poslovični smisao za ravnotežu: bit će mu mnogo komotnije zapljeskati na „Za dom spremni“ ako zna da četa strijeljanih partizana održava balans i trune na mrtvoj straži u nekome gradskom budžaku. Zamisao je, uostalom, od općeg interesa. Kao što je upotrijebljen za retoričku egzibiciju gradonačelnika, Prvi splitski odred trebao bi poslužiti čitavome gradu kao alibi za progon antifašizma s njegovih ulica, kako onoga simboličkog, tako i realnog.
I tu leži konkretna uloga Baldasarova: mirišljavom vodicom takozvanog političkog centra blagosloviti pothvate i težnje fašistoidne desnice. Ova će ga sutra, naravno, sa zadovoljstvom zgaziti, i bit će to sretan početak njegova „napretka“. Komprimirani kompromis.
