Izraz je odurne dvoličnosti kada Porfirije cvrkuće o međunacionalnom pomirenju i „ljubavi prema svima“, a dan prije cetinjskog pičvajza bez kraja i konca veliča Amfilohija Radovića.
Da bi zadržala karakter i kontinuitet decenijskog djelovanja – da bi nastavila širiti nacionalističko zlo – Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.
Bolje je to jasno reći odmah na početku, kada već nekoliko decenija iskustva ne ostavlja mjesta dvojbi: poput Katoličke crkve u Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva je leglo nacionalističkog zla, a u figuri patrijarha Porfirija dobila je adekvatnog vođu.
Da bi zadržala takav karakter i kontinuitet djelovanja – da bi nastavila širiti nacionalističko zlo – Srpska pravoslavna crkva možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.
U izboru između odgovarajuće ličnosti i odgovarajuće dvoličnosti na komandnome mjestu, iz perspektive trajne zadaće Srpske pravoslavne crkve – naime širenja nacionalističkog zla – mnogo je korisnije i probitačnije igrati na drugu varijantu.
To, dakako, ne znači da su svi pravoslavni svećenici upregnuti u temeljnu misiju Srpske pravoslavne crkve, u proizvodnju i distribuciju nacionalističkog zla – ima ih, kao i u hrvatsko-katoličkom univerzumu, čitava šačica koji se tome suprotstavljaju – no jedno je sigurno: Porfirije među takve ne spada.
Sve se to potvrdilo prilikom desantnog ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju, osmišljenog radi produbljivanja razdora između Srba i Crnogoraca i radi opsluživanja beogradske političke fantazije o konstituciji „srpskog sveta“. U samoj izvedbi – zahvaljujući spomenutoj dvoličnosti, kao i činjenici da se kroz protekla desetljeća SPC usavršila u disciplini spiritualiziranja nasilja – zbio se karakterističan nastup lažnoga boga i stvarne batine, mističan spoj ekumenizma i kemijskog oružja.
Taktika je, pogotovo u fazi poricanja, stara i otrcana, na našim prostorima popularna još otkad su skicirane prve političke piruete Slobodana Miloševića: isprovocirati reakciju kako bi tom reakcijom mogao biti isprovociran; poslužiti se tuđim nacionalizmom, koji si vrijedno hranio i poticao, a za prijeke potrebe i izmislio, kao opravdanjem što onaj tvoj poseže za silom. Tek kada bi ga neka intervencija s nebesa na trenutak lišila zaliha licemjerja, patrijarh bi možda mogao i artikulirati taj cinizam: Ako niste u stanju vidjeti da sam došao širiti ljubav i pomirenje, braćo Crnogorci, to je zacijelo zbog suzavca!
Porfirijevi adoranti, kakvih je popriličan broj u ekumensko-liberalnim salonima Zagreba i Beograda (a o onima iz uspaljenih patriotskih masa da se i ne govori), misle sasvim drugačije, i uopće ne sumnjam da će me zbog gornjih rečenica žustro kasapiti po društvenim mrežama, na koje srećom ne zalazim. Liberalni intelektualci koji su, trčeći pred rudo, Porfirjev uspon na vlast popratili ekstatičnim usklicima i naramcima biranih lauda, teško se, naime, mire s činjenicom da je funkcija patrijarha Srpske pravoslavne crkve dovoljno široka da posluži kao grobnica za njihove nade. Nakon pušione, nije lako pritisnuti komandu „restart“ i smoći snage da se iscijedi gorka istina, i o promaknutom velikodostojniku i o pokopanim očekivanjima – popu pop, a grobu grob.
Izraz je odurne dvoličnosti kada nakon cetinjske demonstracije sile napišeš na Instagram profilu, kao što je to učinio Porfirije, kako si „tužan, čak i užasnut činjenicom da su se nazirali neki ljudi koji su namjeravali snajperskom puškom spriječiti ovaj čin ljubavi prema svima“, jer te snajperske puške nitko nije ni zapazio ni „nazirao“, dok su šok-bombe, otrovna dimna zavjesa i do zubi naoružana garda koja štiti desant oklopnog pravoslavlja bili bjelodani svima.
Izraz je odurne dvoličnosti kada Porfirije cvrkuće o međunacionalnom pomirenju i „ljubavi prema svima“, a dan prije cetinjskog pičvajza bez kraja i konca veliča Amfilohija Radovića (koji je „čitavog sebe ugradio u biće ovoga naroda“, i to „na kamenu temeljcu koji se zove Hristos“), budući da je pokojni mitropolit, osim tvrdokornog negiranja crnogorske nacije, osiguravao duhovnu podršku cijeloj galeriji ratnih zločinaca, od Arkana do Karadžića, starajući se da na onom „kamenu temeljcu“ dotični izbruse noževe za organizirana klanja.
Obrazac je, što bi se reklo, transparentan: drobim o pomirenju, radim na sukobu; usta su mi puna negacije vlastitih djela; opskrbljujem nacionalističku rutinu šupljom popovskom frazom… Obožavateljima se to silno dopada, cikću od ushićenja kao šiparice kada zavodnik, opremljen s više kilograma religijskog kiča, saopći da se on i Hrvatska javno vole.
Jedan član zagrebačkog fan cluba čak je ustvrdio da nas Porfirije svojim istupima izvlači iz „semantičkih logora“, premda je iz konteksta patrijarhova govora u kojem je upotrijebio taj retorički izum jasno da otpor „semantičkim logorima“ može značiti samo jedno: Nitko nas ne može natjerati da onu stvar u Srebrenici nazivamo genocidom. Nikakve semantičke trice neće nas odvratiti od relativiziranja zločina.
Analitičar koji je u prošlim Novostima izdašno masirao čitatelje, na drugome je mjestu helikoptersko iskrcavanje klera na Cetinje usporedio s pripadnicima LGBT zajednice koji pokušavaju održati Paradu ponosa, a desni ekstremisti to nastoje spriječiti, pa onda – logično – očekujemo od policije da zaštiti ugroženu manjinu i omogući joj ostvarenje ustavnih prava. Oslonimo li se na njegovu usporedbu, šteta je u cetinjskome happeningu ne prepoznati istospolne partnere koji se u blizini oltara prpošno drže za ručice, naime – crkvu i državu.
Unutar svetišta odat će se očekivanim čulnim radnjama i složno zapjevati „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Nezgodna stvar s komparacijom je što stvarni pripadnici LBGT zajednice, za vraga, nisu u crkvenim prostorijama kadrovirali ministre u crnogorskoj vladi, nego su to činili pok. Amfilohije i kompanija, uključujući izbor crnogorskoga premijera koji je, slijedom toga, danas politički autonoman koliko i vrtni patuljak u dvorištu ostroškog manastira.
Imamo dakle posla s raznim vidovima bulažnjenja nad razvalinama sekularnog društva. Problem s takvim „analizama“ i pratećim argumentima je polazište prema kojemu je religijska institucija odana religijskom poslanju, što je u postsekularnom dobu kapitalna zabluda, usvojena na osnovu obrednog folklora. Sasvim suprotno, i sasvim nalik konfesionalnim pogonima u Zagrebu i Sarajevu, Srpska pravoslavna crkva je politička organizacija u vjerskoj ambalaži. Porfirije, čija hipokrizija udovoljava svim suvremenim trendovima (pa ga vispreniji Hrvati zovu i Andrejem Plenkovićem SPC-a, zlobno ciljajući na njegovo lažno reformatorstvo), tu je da naglasi važnost religijskog dekora kako bi stvarna duša crkve – njezina političnost – dobila na težini.
Nijemi svjedok svega toga je valjda i onaj zatureni Bog koji, što ga se češće spominje u liturgijskim inscenacijama, nestaje sve dublje u mišjoj rupi, ustupajući mjesto svojoj nacionaliziranoj karikaturi. Na pozornicu stupa Srpski Bog, čija je kompletna transcendentna istina sadržana u njegovu pridjevu. Bilo bi plitko pomisliti kako se na litijama masa okupljala zato da se ugrije božjom ljubavlju; ona je kroz kolektivni ritual snažila svoju ljubav prema naciji i hranila se, po uputama klera, antagonizmom koji tom zajedništvu potvrđuje smisao.
Teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata u Crnoj Gori, osim svega, pokazuje i geopolitičke domete dvoličnosti: aspiracija srpsko-pravoslavne vjerske institucije nije da utvrdi neraskidivi savez između crkve i države, nego između crkve i dviju država. S vjerom da će te dvije opet postati jedna.
