‘Nova hrvatska paradigma’ Davora Ive Stiera iliti nova uniforma hrvatskog nacionalizma (1): Programsko štivo Davora Ive Stiera poslužit će nam kao kapitalna pomoć u pokušaju da razumijemo u kojim se to opsjenarskim gabaritima samodefinira Reformirani Hadezeovac, biće koje upravo stupa na političku scenu i provjerava kako se njegova stara ratoborna duša smjestila u novoj mirnodopskoj inkarnaciji
U knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’ Davora Ive Stiera – ‘ogledu o društvenoj integraciji i razvoju’, kako to štivo autor definira podnaslovom, nastupajući s gardom mudrog vizionara koji naciji nudi formulu za ostvarenje kolektivne sreće – na 24. stranici nalazimo pasus u kojemu se objašnjava kako je ‘euroatlantska paradigma’, dotad navodno konsenzualno prihvaćena u Hrvatskoj, počela ‘erodirati’ dolaskom Zorana Milanovića na čelo SDP-a:
‘Za razliku od prethodnika, Milanović je odmah započeo kampanju protiv ulaska u NATO bez prethodnog referenduma. U tome se razlikovao od vladajuće HDZ-ove politike, ali i dobrog dijela zapadno orijentiranih političara i intelektualaca, svjesnih da bi provedba referenduma u trenutku kada je Busheva administracija vodila nepopularni rat u Iraku mogla Hrvatskoj zauvijek zatvoriti vrata NATO-a i ostaviti je na vjetrometini turbulentnih događaja na Balkanu. Iako formalno nije doveo u pitanje potporu SDP-a hrvatskom članstvu u Sjevernoatlantskom savezu, Milanović je ‘referendumskom kampanjom’ prvi put načeo višestranačko suglasje oko euroatlantskog puta.’
Davor Ivo Stier dakle smatra da je Zoran Milanović neodgovorno i mučki podrivao strateške interese Hrvatske i njenih građana time što je htio omogućiti građanima Hrvatske da se izjasne o tome što je doista njihov interes, odnosno žele li ili ne žele da se zemlja u kojoj žive priključi NATO savezu. Zalažući se za demokratski oblik odlučivanja, drži Stier, vođa SDP-a naumio je (skupa s građanima?) destruirati ‘konsenzus’ i ‘višestranačko suglasje’, te ostaviti Hrvatsku ‘na vjetrometini turbulentnih događaja na Balkanu’, no srećom u tome nije uspio (kao ni građani?), pa je voljena domovina, u okrilju NATO-a, sada miljama daleko od spomenutih balkanskih vjetrometina. Autor ‘Nove hrvatske paradigme’ očigledno je uvjeren kako se interesi građana Hrvatske najuspješnije realiziraju tako da se građanima oduzme pravo glasa. ‘Volja naroda’ je imperativ koji ima smisla samo uz uvjet da nikada egzaktnom metodom ne provjeravamo što to ‘narod’ uistinu želi i kakva je njegova ‘volja’.
Nesporazum koji zrači iz takvoga stava još je upečatljiviji u svjetlu činjenice da Davor Ivo Stier, citirajući historičara znanosti Thomasa Kuhna, samu paradigmu razvoja – pa dakle i ‘euroatlantsku paradigmu’ koju je Zoran Milanović svojim demokratskim devijacijama nastojao skršiti, pokazujući ‘da malo drži do konsenzusa’ – predstavlja kao ‘konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika i tako dalje, koje dijele članovi jedne određene zajednice’ (kurziv V. I.); na drugome mjestu naglasit će da se ‘paradigma može afirmirati tek kada se oko nje stvori konsenzus svih relevantnih društvenih čimbenika’; na trećemu će biti još eksplicitniji: ‘da bi politička formula imala snagu paradigme mora je prihvatiti šira zajednica‘…
Kako to ‘šira zajednica’ prihvaća neku paradigmu ako nije u prilici iskazati svoje mišljenje o toj paradigmi, i kako neka politička formula postaje paradigmom – naime općeprihvaćenom od strane ‘šire zajednice’ – ako se ‘šira zajednica’ o njoj ne smije izjasniti, i zašto se sama ideja da ‘šira zajednica’ oprobanom demokratskom metodom iznese svoj sud o nekoj paradigmi smatra štetočinskom destrukcijom same paradigme, Stier u svojoj knjizi ne pojašnjava, kao što ne rasvjetljava ni enigmu o naravi ‘konsenzusa’ što ga postižu ‘svi relevantni društveni čimbenici’ ako među ‘relevantne društvene čimbenike’ ne spadaju građani Hrvatske, to jest oni za čiju se dobrobit paradigmatski razvojni podvizi poduzimaju. Jedini logičan zaključak koji je iz Stierova kvaziteorijskog buncanja moguće izvesti glasi: zajednica – a pogotovo ‘šira zajednica’ – postoji kao samosvojni entitet tek kada anuliraš one koji zajednicu čine.
Kakva bi to onda zajednica mogla biti?
Hrvatska demokratska zajednica, zna se! Partija koja, sažimajući u sebi esenciju kolektivnog bića i njegova geopolitičkog samoostvarenja, od početka svoga nacionalističkog maratona nastupa u ime hrvatske države i ‘hrvatskoga naroda’, najčešće tako što taj ‘hrvatski narod’ sistematski unesrećuje, ali uvijek djelujući u njegovu interesu i za njegov račun, s tim da interese ‘hrvatskoga naroda’, razumije se, formuliraju stranački poglavice, ovlašteni ideolozi i intelektualna posluga iz akademskog, kulturnog i medijskog polja. Ako je Hrvatska demokratska zajednica u svome povijesnom državotvornom pohodu išta temeljito obavila, onda je to sveobuhvatna infantilizacija hrvatskoga društva, koje se prema strateškoj zamisli ima dijeliti na vladajuću elitu i četiri i pol milijuna maloljetnika, pa bi bez odgovarajućeg skrbništva ono bilo osuđeno na propast – ‘hrvatski narod’ bi u najboljem slučaju skončao u paklu i orgijama malodobničke delikvencije – uz važnu napomenu da je u tome često uživala nesebičnu pomoć odozdo, jer je golemi broj jedinki u žitkoj masi radosno i s olakšanjem prihvatio onaj kantovski usud ‘samoskrivljene nezrelosti’.
Ne bi se, prema tome, uknjiženo nagvaždanje Davora Ive Stiera nimalo razlikovalo od standardne demagogije političkih muljatora i instant ideologa iz gornje etaže njegove partije, da nije još jednog elementa koji nesporazumu daje bezmalo perverznu notu. Autor ‘Nove hrvatske paradigme’, naime, svoje je djelo sročio zato da bi apatičnoj i dezorijentiranoj javnosti ponosno ponudio – novu hrvatsku paradigmu. Nakon što je Hrvatska, prema njegovu stručnom tumačenju, u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća stasavala na komparativnim prednostima ‘državotvorne paradigme’, a u prvome desetljeću ovoga na krilima one ‘euroatlantske’, odsudni je čas za treću paradigmu u nizu: Stier ju je nazvao ‘paradigmom društvene integracije’, a ova – vidi vraga – podrazumijeva upravo uključivanje ‘zapostavljenih hrvatskih građana’ u sfere gdje se donose odluke, njihovu preobrazbu iz pasivnih žrtava u aktivne činioce domovinskog progresa.
‘Pod ‘društvenom integracijom”, piše izumitelj treće hrvatske paradigme, ‘razumijevamo u prvom redu proces razbijanja monopola vlasti manjine, rušenja nevidljivih ali stvarnih zidova u društvu koji većinu ostavljaju izvan političkih i ekonomskih institucija te integraciju hrvatskih građana u te institucije, sukladno njihovim sposobnostima, a pod jednakim uvjetima.’
Zašto je onda Zoran Milanović, zalažući se upravo za ono što Stier odlučno zagovara svojom ‘paradigmom društvene integracije’ – da ‘zapostavljeni hrvatski građani’ više ne budu zapostavljeni, nego da sami demokratskim putem odluče hoće li se njihova zemlja priključiti međunarodnome militarnom mastodontu – prikazan kao opasan politički destruktivac koji pleše na rubu nacionalne izdaje? Ne bi li vođa SDP-a, zbog evidentnog pokušaja ‘razbijanja monopola vlasti manjine’, prije mogao pripadati avangardi koja je ‘paradigmu društvene integracije’ nastojala oživotvoriti i prije nego ju je Davor Ivo Stier osmislio, a ipak ga je projektant nove etape razvoja Hrvatske opisao kao glavnoga kočničara napretka? Moguće je da politički strateg HDZ-a drži kako demokratski običaji i ‘zapostavljeni hrvatski građani’ ne trebaju imati istu ulogu u svakoj od epohalnih ‘paradigmi’ što se redaju jedna za drugom i definiraju sudbinu Hrvatske – pa će u prethodnoj biti nedopušteno nešto što je u nastupajućoj presudno, s tim da Stier i njegova stranka odlučuju kada potonja stupa na snagu – ali zbog čega vjeruje da bi takva protudemokratska vokacija navodne demokratizacije sličila na projekt od nacionalnog značaja, a ne na opscenost izraženu politološkim žargonom?
U svakom slučaju, čitatelj nema razloga opterećivati se predočenim kontradikcijama, jer se sličnim primjerima u Stierovu knjižuljku ne zna broja, oni nadiru sa svake stranice takvim intenzitetom da strpljiviji konzument može posumnjati u vlastitu sposobnost rasuđivanja, jer će bezuspješno tražiti logične poveznice tamo gdje logici nema mjesta. U ‘programsko-političkom’ smislu, naime, na stvari je gola podvala, odnosno – hrvatska demokratska podvala. ‘Nova hrvatska paradigma’ samo je nova hrvatska politička laž, plasirana na tržištu koje tradicionalno nije nesklono različitim profilima manipulanata, misionara, trgovaca maglom i lažnih proroka. Ipak, štivo Davora Ive Stiera ovdje će nam poslužiti kao kapitalna ispomoć u pokušaju da razumijemo u kojim se to opsjenarskim gabaritima samodefinira Reformirani Hadezeovac, biće koje upravo stupa na političku pozornicu, kači trobojnu značku na rever, čisti grlo pred nailazeću izbornu kampanju, uteže kravatu, uklanja naslage gliba pod noktima, vježba polaganje desnice na grudi i provjerava kako se njegova stara ratoborna duša smjestila u novoj mirnodopskoj inkarnaciji.
Karijerni uzlet autora u punome je dosluhu s programskom ambicijom njegova teksta. Davor Ivo Stier postao je drugi čovjek stranke, zadužen za hitan idejni i politički redizajn posrnule organizacije, već neko vrijeme slovi kao glavni promotor, sufler i producent uspjeha friškoga partijskog vođe Andreja Plenkovića – te mu prilikom javnih nastupa obično čuva leđa i odobravajućim kimanjem glave pozdravlja deklamiranje zajednički sročenih litanija – a čim je, nakon suicida politički sirovoga Tomislava Karamarka, ‘civilizirani’ tehnokrat iz Bruxellesa zauzeo stranački tron, imenovan je političkim tajnikom HDZ-a, postavljen za nositelja izborne liste, sa sigurnim izgledima da se, u slučaju konačne pobjede, preseli na ključni položaj u izvršnoj vlasti. ‘Novu hrvatsku paradigmu’ mediji su pak dočekali raskošnom pompom, najtiražniji hrvatski dnevni list promptno ju je feljtonizirao, drugi vodeći dnevnik oglasio je Stiera ‘arhitektom novog HDZ-a’, na promocijama se rojila akademska i politička krema, cvijet domaće inteligencije gromko je zapljeskao reformatoru… i nema nikakve sumnje da je ‘Ogled o društvenoj integraciji i razvoju’ serviran kao parateorijska legitimacija pokreta, manifest što će ga Reformirani Hadezeovac poput molitvenika pobožno stiskati u lijevoj ruci, dok desnom opipava dršku čakije spremljene u stražnji džep hlača.
Da je tako, vidi se već po kreativnosti koju je Stier uložio u falsificiranje značaja, vrijednosti i faktografije vezane uz prethodne dvije ‘paradigme’ – čime je ujedno neutralizirao činjenicu da ona treća, koju on nudi, u sadržajnom smislu predstavlja njihovu suprotnost – da bi ih onda predstavio kao grandiozna djela isključivo HDZ-ovih vizionara: SDP je sve vrijeme ili tiho statirao ili drsko sabotirao to nacionalno pregalaštvo, iako ‘paradigma’ – vidjeli smo – proizlazi iz ‘konsenzusa’. Tako je ‘državotvorna paradigma’ pothvat jedinoga i neponovljivog Franje Tuđmana, štoviše, ‘njegova se državotvorna misao pretvorila u paradigmu’, veli Davor Ivo Stier opisujući taj oblik privatno-javnog partnerstva, pa Ocu utemeljitelju nastavlja izručivati laude u tolikome obilju da njegov apologetski diskurs – budući da se predstavlja kao hladna i objektivna analiza – hrabro zalazi u žanr groteske. Na primjer: ‘Pojava Franje Tuđmana s jasnom vizijom promjene paradigme bila je u punom smislu riječi izvanredna.’
Lakovjerni čitalac mogao bi pomisliti kako će barem za ‘euroatlantsku paradigmu’ poneka zasluga biti pripisana vladi Ivice Račana, koja je nakon Tuđmanove nedovršene diktature demokratski relaksirala Hrvatsku i otvorila je prema Europskoj uniji, no grdno će se prevariti: Račan i društvo bili su tek uzgredni dodavači lopte sljedećem HDZ-ovu premijeru. ‘Uloga Ive Sanadera bila je ključna u definiranju nove paradigme koja će zamijeniti Tuđmanovu državotvornu paradigmu’, eksplicitan je Stier, a zatim sve to uvezuje u skladan historijski marš: ‘Kao što se ni Tuđman nije odrekao antifašizma kada je definirao novu državotvornu paradigmu, tako se ni Sanader nije odrekao epohalnih postignuća Tuđmanove državotvorne politike pri definiranju nove euroatlantske paradigme.’
U međuprostoru harale su opasne bande. Uz Milanovićevu, ponajprije ona Stjepana Mesića koja je još 1994. ‘pokušala srušiti Tuđmana i razbiti njegovu državotvornu paradigmu, i to kada je bila najpotrebnija’, jer Stiera ne zanima što se Mesić tada suprotstavio Tuđmanovoj vojnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu (koja se, naravno, nije ni dogodila), a nije mu bilo simpatično ni to što ministar obrane Gojko Šušak za tjelohranitelja ima ubojicu iz Merčepova eskadrona smrti. Postavši kasnije predsjednik države, Mesić je, prema Stierovoj presudi, ‘počeo reciklirati paradigme iz jugoslavenske prošlosti’ i, poput Milanovića sa svojim demokratskim zastranjenjima, udaljavao Hrvatsku od EU-a i NATO pakta.
Tako to radi Reformirani Hadezeovac – krivotvori, podvaljuje, etiketira i štiti državotvorno-razvojnu epopeju od pogubnih upliva realnosti. U njegovoj autofikciji nema mjesta za krvave detalje: nema kod Davora Ive Stiera ni policijskoga uhođenja i prisluškivanja nezavisnih novinara, ni kriminaliziranja opozicije, ni političkih atentata (Paradžik, Krivokuća, Reihl-Kir, Levar…), ni logora za Bošnjake u Hercegovini, ni pljačke pod firmom privatizacije, ni suspenzije demokratskih izbora u Zagrebu, ni bliske suradnje s arhineprijateljem Slobodanom Miloševićem… jer je od presudne važnosti da Otac utemeljitelj i njegovi sljedbenici izađu iz svih historijskih bitki i izazova čistih ruku, da bi takvi, temeljito isprani, poslužili kao uzori budućim naraštajima.
Reformirani Hadezeovac na taj način pokreće retroaktivnu proizvodnju ‘napretka’, proces u kojemu će stvaralački selektirati povoljne fragmente povijesne građe kako bi ih uklopio u unaprijed zadanu matricu. Pomno čisteći dosadašnje ‘paradigme’ od naplavina gadosti – naime od njihove suštine – on gradi mit nacionalnog preporoda i organizira klasičnu nacionalističku naraciju kroz koju jezde probrana božanstva, prkose nedaćama, svladavaju zlotvore i ostavljaju iza sebe herojske i utemeljiteljske epohe. Davoru Ivi Stieru to služi kao dovoljno cinična podloga za plasman ‘nove hrvatske paradigme’ i brendiranje Reformiranog Hadezeovca: on zadržava i glorificira sve dosadašnje tekovine političkoga pokreta kojemu je odan, a onda prilaže projektnu dokumentaciju za sljedeći iskorak, koji doduše – sa stajališta zdravog razuma – sliči na potpunu negaciju onih prethodnih, ali ga svejedno uklapa u tradiciju i prezentira kao predstojeću etapu veličanstvenoga ‘kontinuiteta’.
U tome, uostalom, nije u krivu, jer je njegova ‘paradigma društvene integracije’, rekosmo, gola obmana, odnosno hrvatska demokratska obmana, odnosno školski primjer otrcanoga nacionalističkog klišeja u pseudoznanstvenoj retoričkoj futroli, uz to mnogo mukliji nego što se usuđuju primijetiti krotki medijski tumači, čime ćemo se – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – pozabaviti u sljedećem nastavku.
(Nastavlja se)
portalnovost
U knjizi ‘Nova hrvatska paradigma’ Davora Ive Stiera – ‘ogledu o društvenoj integraciji i razvoju’, kako to štivo autor definira podnaslovom, nastupajući s gardom mudrog vizionara koji naciji nudi formulu za ostvarenje kolektivne sreće – na 24. stranici nalazimo pasus u kojemu se objašnjava kako je ‘euroatlantska paradigma’, dotad navodno konsenzualno prihvaćena u Hrvatskoj, počela ‘erodirati’ dolaskom Zorana Milanovića na čelo SDP-a:
‘Za razliku od prethodnika, Milanović je odmah započeo kampanju protiv ulaska u NATO bez prethodnog referenduma. U tome se razlikovao od vladajuće HDZ-ove politike, ali i dobrog dijela zapadno orijentiranih političara i intelektualaca, svjesnih da bi provedba referenduma u trenutku kada je Busheva administracija vodila nepopularni rat u Iraku mogla Hrvatskoj zauvijek zatvoriti vrata NATO-a i ostaviti je na vjetrometini turbulentnih događaja na Balkanu. Iako formalno nije doveo u pitanje potporu SDP-a hrvatskom članstvu u Sjevernoatlantskom savezu, Milanović je ‘referendumskom kampanjom’ prvi put načeo višestranačko suglasje oko euroatlantskog puta.’
‘Ogled o društvenoj integraciji i razvoju’ serviran je kao pseudoteorijska legitimacija pokreta, manifest što će ga Reformirani Hadezeovac poput molitvenika pobožno stiskati u lijevoj ruci, dok desnom opipava dršku čakije spremljene u stražnji džep hlača
Davor Ivo Stier dakle smatra da je Zoran Milanović neodgovorno i mučki podrivao strateške interese Hrvatske i njenih građana time što je htio omogućiti građanima Hrvatske da se izjasne o tome što je doista njihov interes, odnosno žele li ili ne žele da se zemlja u kojoj žive priključi NATO savezu. Zalažući se za demokratski oblik odlučivanja, drži Stier, vođa SDP-a naumio je (skupa s građanima?) destruirati ‘konsenzus’ i ‘višestranačko suglasje’, te ostaviti Hrvatsku ‘na vjetrometini turbulentnih događaja na Balkanu’, no srećom u tome nije uspio (kao ni građani?), pa je voljena domovina, u okrilju NATO-a, sada miljama daleko od spomenutih balkanskih vjetrometina. Autor ‘Nove hrvatske paradigme’ očigledno je uvjeren kako se interesi građana Hrvatske najuspješnije realiziraju tako da se građanima oduzme pravo glasa. ‘Volja naroda’ je imperativ koji ima smisla samo uz uvjet da nikada egzaktnom metodom ne provjeravamo što to ‘narod’ uistinu želi i kakva je njegova ‘volja’.
Nesporazum koji zrači iz takvoga stava još je upečatljiviji u svjetlu činjenice da Davor Ivo Stier, citirajući historičara znanosti Thomasa Kuhna, samu paradigmu razvoja – pa dakle i ‘euroatlantsku paradigmu’ koju je Zoran Milanović svojim demokratskim devijacijama nastojao skršiti, pokazujući ‘da malo drži do konsenzusa’ – predstavlja kao ‘konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika i tako dalje, koje dijele članovi jedne određene zajednice’ (kurziv V. I.); na drugome mjestu naglasit će da se ‘paradigma može afirmirati tek kada se oko nje stvori konsenzus svih relevantnih društvenih čimbenika’; na trećemu će biti još eksplicitniji: ‘da bi politička formula imala snagu paradigme mora je prihvatiti šira zajednica‘…
Kako to ‘šira zajednica’ prihvaća neku paradigmu ako nije u prilici iskazati svoje mišljenje o toj paradigmi, i kako neka politička formula postaje paradigmom – naime općeprihvaćenom od strane ‘šire zajednice’ – ako se ‘šira zajednica’ o njoj ne smije izjasniti, i zašto se sama ideja da ‘šira zajednica’ oprobanom demokratskom metodom iznese svoj sud o nekoj paradigmi smatra štetočinskom destrukcijom same paradigme, Stier u svojoj knjizi ne pojašnjava, kao što ne rasvjetljava ni enigmu o naravi ‘konsenzusa’ što ga postižu ‘svi relevantni društveni čimbenici’ ako među ‘relevantne društvene čimbenike’ ne spadaju građani Hrvatske, to jest oni za čiju se dobrobit paradigmatski razvojni podvizi poduzimaju. Jedini logičan zaključak koji je iz Stierova kvaziteorijskog buncanja moguće izvesti glasi: zajednica – a pogotovo ‘šira zajednica’ – postoji kao samosvojni entitet tek kada anuliraš one koji zajednicu čine.
Kakva bi to onda zajednica mogla biti?
Hrvatska demokratska zajednica, zna se! Partija koja, sažimajući u sebi esenciju kolektivnog bića i njegova geopolitičkog samoostvarenja, od početka svoga nacionalističkog maratona nastupa u ime hrvatske države i ‘hrvatskoga naroda’, najčešće tako što taj ‘hrvatski narod’ sistematski unesrećuje, ali uvijek djelujući u njegovu interesu i za njegov račun, s tim da interese ‘hrvatskoga naroda’, razumije se, formuliraju stranački poglavice, ovlašteni ideolozi i intelektualna posluga iz akademskog, kulturnog i medijskog polja. Ako je Hrvatska demokratska zajednica u svome povijesnom državotvornom pohodu išta temeljito obavila, onda je to sveobuhvatna infantilizacija hrvatskoga društva, koje se prema strateškoj zamisli ima dijeliti na vladajuću elitu i četiri i pol milijuna maloljetnika, pa bi bez odgovarajućeg skrbništva ono bilo osuđeno na propast – ‘hrvatski narod’ bi u najboljem slučaju skončao u paklu i orgijama malodobničke delikvencije – uz važnu napomenu da je u tome često uživala nesebičnu pomoć odozdo, jer je golemi broj jedinki u žitkoj masi radosno i s olakšanjem prihvatio onaj kantovski usud ‘samoskrivljene nezrelosti’.
Ne bi se, prema tome, uknjiženo nagvaždanje Davora Ive Stiera nimalo razlikovalo od standardne demagogije političkih muljatora i instant ideologa iz gornje etaže njegove partije, da nije još jednog elementa koji nesporazumu daje bezmalo perverznu notu. Autor ‘Nove hrvatske paradigme’, naime, svoje je djelo sročio zato da bi apatičnoj i dezorijentiranoj javnosti ponosno ponudio – novu hrvatsku paradigmu. Nakon što je Hrvatska, prema njegovu stručnom tumačenju, u zadnjem desetljeću prošloga stoljeća stasavala na komparativnim prednostima ‘državotvorne paradigme’, a u prvome desetljeću ovoga na krilima one ‘euroatlantske’, odsudni je čas za treću paradigmu u nizu: Stier ju je nazvao ‘paradigmom društvene integracije’, a ova – vidi vraga – podrazumijeva upravo uključivanje ‘zapostavljenih hrvatskih građana’ u sfere gdje se donose odluke, njihovu preobrazbu iz pasivnih žrtava u aktivne činioce domovinskog progresa.
‘Pod ‘društvenom integracijom”, piše izumitelj treće hrvatske paradigme, ‘razumijevamo u prvom redu proces razbijanja monopola vlasti manjine, rušenja nevidljivih ali stvarnih zidova u društvu koji većinu ostavljaju izvan političkih i ekonomskih institucija te integraciju hrvatskih građana u te institucije, sukladno njihovim sposobnostima, a pod jednakim uvjetima.’
Ako je Hrvatska demokratska zajednica u svome povijesnom državotvornom pohodu išta temeljito obavila, onda je to sveobuhvatna infantilizacija hrvatskoga društva, koje se prema projektnoj zamisli ima dijeliti na vladajuću elitu i četiri i pol milijuna maloljetnika
Zašto je onda Zoran Milanović, zalažući se upravo za ono što Stier odlučno zagovara svojom ‘paradigmom društvene integracije’ – da ‘zapostavljeni hrvatski građani’ više ne budu zapostavljeni, nego da sami demokratskim putem odluče hoće li se njihova zemlja priključiti međunarodnome militarnom mastodontu – prikazan kao opasan politički destruktivac koji pleše na rubu nacionalne izdaje? Ne bi li vođa SDP-a, zbog evidentnog pokušaja ‘razbijanja monopola vlasti manjine’, prije mogao pripadati avangardi koja je ‘paradigmu društvene integracije’ nastojala oživotvoriti i prije nego ju je Davor Ivo Stier osmislio, a ipak ga je projektant nove etape razvoja Hrvatske opisao kao glavnoga kočničara napretka? Moguće je da politički strateg HDZ-a drži kako demokratski običaji i ‘zapostavljeni hrvatski građani’ ne trebaju imati istu ulogu u svakoj od epohalnih ‘paradigmi’ što se redaju jedna za drugom i definiraju sudbinu Hrvatske – pa će u prethodnoj biti nedopušteno nešto što je u nastupajućoj presudno, s tim da Stier i njegova stranka odlučuju kada potonja stupa na snagu – ali zbog čega vjeruje da bi takva protudemokratska vokacija navodne demokratizacije sličila na projekt od nacionalnog značaja, a ne na opscenost izraženu politološkim žargonom?
U svakom slučaju, čitatelj nema razloga opterećivati se predočenim kontradikcijama, jer se sličnim primjerima u Stierovu knjižuljku ne zna broja, oni nadiru sa svake stranice takvim intenzitetom da strpljiviji konzument može posumnjati u vlastitu sposobnost rasuđivanja, jer će bezuspješno tražiti logične poveznice tamo gdje logici nema mjesta. U ‘programsko-političkom’ smislu, naime, na stvari je gola podvala, odnosno – hrvatska demokratska podvala. ‘Nova hrvatska paradigma’ samo je nova hrvatska politička laž, plasirana na tržištu koje tradicionalno nije nesklono različitim profilima manipulanata, misionara, trgovaca maglom i lažnih proroka. Ipak, štivo Davora Ive Stiera ovdje će nam poslužiti kao kapitalna ispomoć u pokušaju da razumijemo u kojim se to opsjenarskim gabaritima samodefinira Reformirani Hadezeovac, biće koje upravo stupa na političku pozornicu, kači trobojnu značku na rever, čisti grlo pred nailazeću izbornu kampanju, uteže kravatu, uklanja naslage gliba pod noktima, vježba polaganje desnice na grudi i provjerava kako se njegova stara ratoborna duša smjestila u novoj mirnodopskoj inkarnaciji.
Karijerni uzlet autora u punome je dosluhu s programskom ambicijom njegova teksta. Davor Ivo Stier postao je drugi čovjek stranke, zadužen za hitan idejni i politički redizajn posrnule organizacije, već neko vrijeme slovi kao glavni promotor, sufler i producent uspjeha friškoga partijskog vođe Andreja Plenkovića – te mu prilikom javnih nastupa obično čuva leđa i odobravajućim kimanjem glave pozdravlja deklamiranje zajednički sročenih litanija – a čim je, nakon suicida politički sirovoga Tomislava Karamarka, ‘civilizirani’ tehnokrat iz Bruxellesa zauzeo stranački tron, imenovan je političkim tajnikom HDZ-a, postavljen za nositelja izborne liste, sa sigurnim izgledima da se, u slučaju konačne pobjede, preseli na ključni položaj u izvršnoj vlasti. ‘Novu hrvatsku paradigmu’ mediji su pak dočekali raskošnom pompom, najtiražniji hrvatski dnevni list promptno ju je feljtonizirao, drugi vodeći dnevnik oglasio je Stiera ‘arhitektom novog HDZ-a’, na promocijama se rojila akademska i politička krema, cvijet domaće inteligencije gromko je zapljeskao reformatoru… i nema nikakve sumnje da je ‘Ogled o društvenoj integraciji i razvoju’ serviran kao parateorijska legitimacija pokreta, manifest što će ga Reformirani Hadezeovac poput molitvenika pobožno stiskati u lijevoj ruci, dok desnom opipava dršku čakije spremljene u stražnji džep hlača.
Da je tako, vidi se već po kreativnosti koju je Stier uložio u falsificiranje značaja, vrijednosti i faktografije vezane uz prethodne dvije ‘paradigme’ – čime je ujedno neutralizirao činjenicu da ona treća, koju on nudi, u sadržajnom smislu predstavlja njihovu suprotnost – da bi ih onda predstavio kao grandiozna djela isključivo HDZ-ovih vizionara: SDP je sve vrijeme ili tiho statirao ili drsko sabotirao to nacionalno pregalaštvo, iako ‘paradigma’ – vidjeli smo – proizlazi iz ‘konsenzusa’. Tako je ‘državotvorna paradigma’ pothvat jedinoga i neponovljivog Franje Tuđmana, štoviše, ‘njegova se državotvorna misao pretvorila u paradigmu’, veli Davor Ivo Stier opisujući taj oblik privatno-javnog partnerstva, pa Ocu utemeljitelju nastavlja izručivati laude u tolikome obilju da njegov apologetski diskurs – budući da se predstavlja kao hladna i objektivna analiza – hrabro zalazi u žanr groteske. Na primjer: ‘Pojava Franje Tuđmana s jasnom vizijom promjene paradigme bila je u punom smislu riječi izvanredna.’
Pomno čisteći dosadašnje ‘paradigme’ od naplavina gadosti – naime od njihove suštine – Reformirani Hadezeovac gradi mit nacionalnog preporoda i organizira klasičnu nacionalističku naraciju kroz koju jezde probrana božanstva
Lakovjerni čitalac mogao bi pomisliti kako će barem za ‘euroatlantsku paradigmu’ poneka zasluga biti pripisana vladi Ivice Račana, koja je nakon Tuđmanove nedovršene diktature demokratski relaksirala Hrvatsku i otvorila je prema Europskoj uniji, no grdno će se prevariti: Račan i društvo bili su tek uzgredni dodavači lopte sljedećem HDZ-ovu premijeru. ‘Uloga Ive Sanadera bila je ključna u definiranju nove paradigme koja će zamijeniti Tuđmanovu državotvornu paradigmu’, eksplicitan je Stier, a zatim sve to uvezuje u skladan historijski marš: ‘Kao što se ni Tuđman nije odrekao antifašizma kada je definirao novu državotvornu paradigmu, tako se ni Sanader nije odrekao epohalnih postignuća Tuđmanove državotvorne politike pri definiranju nove euroatlantske paradigme.’
U međuprostoru harale su opasne bande. Uz Milanovićevu, ponajprije ona Stjepana Mesića koja je još 1994. ‘pokušala srušiti Tuđmana i razbiti njegovu državotvornu paradigmu, i to kada je bila najpotrebnija’, jer Stiera ne zanima što se Mesić tada suprotstavio Tuđmanovoj vojnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu (koja se, naravno, nije ni dogodila), a nije mu bilo simpatično ni to što ministar obrane Gojko Šušak za tjelohranitelja ima ubojicu iz Merčepova eskadrona smrti. Postavši kasnije predsjednik države, Mesić je, prema Stierovoj presudi, ‘počeo reciklirati paradigme iz jugoslavenske prošlosti’ i, poput Milanovića sa svojim demokratskim zastranjenjima, udaljavao Hrvatsku od EU-a i NATO pakta.
Tako to radi Reformirani Hadezeovac – krivotvori, podvaljuje, etiketira i štiti državotvorno-razvojnu epopeju od pogubnih upliva realnosti. U njegovoj autofikciji nema mjesta za krvave detalje: nema kod Davora Ive Stiera ni policijskoga uhođenja i prisluškivanja nezavisnih novinara, ni kriminaliziranja opozicije, ni političkih atentata (Paradžik, Krivokuća, Reihl-Kir, Levar…), ni logora za Bošnjake u Hercegovini, ni pljačke pod firmom privatizacije, ni suspenzije demokratskih izbora u Zagrebu, ni bliske suradnje s arhineprijateljem Slobodanom Miloševićem… jer je od presudne važnosti da Otac utemeljitelj i njegovi sljedbenici izađu iz svih historijskih bitki i izazova čistih ruku, da bi takvi, temeljito isprani, poslužili kao uzori budućim naraštajima.
Reformirani Hadezeovac na taj način pokreće retroaktivnu proizvodnju ‘napretka’, proces u kojemu će stvaralački selektirati povoljne fragmente povijesne građe kako bi ih uklopio u unaprijed zadanu matricu. Pomno čisteći dosadašnje ‘paradigme’ od naplavina gadosti – naime od njihove suštine – on gradi mit nacionalnog preporoda i organizira klasičnu nacionalističku naraciju kroz koju jezde probrana božanstva, prkose nedaćama, svladavaju zlotvore i ostavljaju iza sebe herojske i utemeljiteljske epohe. Davoru Ivi Stieru to služi kao dovoljno cinična podloga za plasman ‘nove hrvatske paradigme’ i brendiranje Reformiranog Hadezeovca: on zadržava i glorificira sve dosadašnje tekovine političkoga pokreta kojemu je odan, a onda prilaže projektnu dokumentaciju za sljedeći iskorak, koji doduše – sa stajališta zdravog razuma – sliči na potpunu negaciju onih prethodnih, ali ga svejedno uklapa u tradiciju i prezentira kao predstojeću etapu veličanstvenoga ‘kontinuiteta’.
U tome, uostalom, nije u krivu, jer je njegova ‘paradigma društvene integracije’, rekosmo, gola obmana, odnosno hrvatska demokratska obmana, odnosno školski primjer otrcanoga nacionalističkog klišeja u pseudoznanstvenoj retoričkoj futroli, uz to mnogo mukliji nego što se usuđuju primijetiti krotki medijski tumači, čime ćemo se – bude li sreće, zdravlja i Hrvatske – pozabaviti u sljedećem nastavku.
(Nastavlja se)
portalnovost
