Kako se novinar Novosti, nakon velikih peripetija i ogorčene borbe s ratobornim kolegama, dokopao ekskluzivne informacije koju ponosno donosi u podnaslovu svoga teksta: Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović danas je u kurcu!
Redoviti konzumenti televizijskih informativnih programa – osobe s gadnijim nevoljama od pušača, alkoholičara i kokainista – već su se odavno navikli na svakodnevne nastavke prosjačke operete kroz koju pulsira tzv. hrvatski politički život. Prizori su uvijek isti: hrpe ucviljenih novinara satima vise ispred neke stranačke ekspoziture ili političke institucije, po kiši, snijegu ili nesnosnoj vrućini, čekajući milostinju koju će im možda udijeliti smrknute vedete kada napokon završi sastanak, jedan od desetak historijskih toga dana.
‘Možete li nam reći što je odlučeno?’ ‘Hoćete li se kandidirati za predsjednika stranke?’ ‘Zašto se glavni tajnik nije pojavio?’ ‘Zbog čega danas imate prugastu kravatu, je li to neki znak?’…
Raznim trikovima pribjegavaju žurnalistički prosjaci ne bi li pobudili sućut kod uparađenih pripadnika političke kaste, iskamčili kakvu izjavicu i pretekli konkurenciju. Jedan izvjestitelj kleči pred tehničkim ministrom, stišće ga rukama za potkoljenice i pita može li mu očistiti cipele, ako treba i jezikom. Drugi maše nožnom protezom uz isukani mikrofon, tvrdeći da je ratni stradalnik gladan kruha, da je još kao dječak ugazio na minu, baš nakon što su mu roditelji ubijeni u logoru, i moli dobre ljude da ne budu srca kamenoga. Treća drži dijete u prnjama na lijevoj sisi, rođeno prije pola sata u obližnjem žbunju, a glavica mu već osuta crvenim flekama, kao da ima boginje ili šarlah… ‘Daj, gospodine, izjavu, ako boga znaš, spasi ovo malo stvorenje, nemoj ga nositi na duši…’
Članovi partijskih vrhuški, do jučer krčmari, makroi, konjokradice i trgovci nekretninama, već su otvrdnuli na slične scene. Vire kroz prozore prije no što će užurbano napustiti zgradu, da se iznova uvjere kako imaju razloga biti arogantni gadovi. ‘Opet ih ima ko gladnih mrava, pripremite sitninu!’ dobacuju namigujući jedan drugom. A na izlazu, u suočenju s gomilom očajnika, proradi samilost i socijalna osjetljivost nove političke klase, pa sitniš frca na sve strane: nekome 50 lipa (‘Molim vas, strpite se još koji dan!’), a nekome čitava kuna (‘Sastanak je bio konstruktivan, ali konačnu odluku ćemo obznaniti za koji dan!’) ili dvije (‘Neću se kandidirati za predsjednika!’). Ego u erekciji vuče važne političke njuške ka tamnim limuzinama, novinari se još malo koškaju oko bačenih kovanica – nije rijedak slučaj da netko nekome odgrize kažiprst ili iskopa oko, e da bi publici osigurao što kvalitetniju vijest – a zatim i oni skupno jure pred novi haustor, na novi povijesni zadatak.
Na kraju radnoga dana smoždeni će se vratiti u redakciju, odložiti pomagala – proteze, zavoje, rite, odojčad… – i istresti na Gazdin stol prikupljeni plijen. Gazda ima neumoljivu logiku: ‘Osamdeset posto meni, a vama za burek.’ Ali ako sugestivno ispruže dlanove i zacvile dovoljno efektno – ‘Molim te, Gazda, ako boga znaš…’ – i rukovodni organ mogao bi se na trenutak odati politici milosrđa: ‘Ukoliko netko ima nešto za naslov koji mogu okititi uskličnikom, uz burek dobiva i jogurt!’ Hrvatski građani nemaju pojma koliko ljudskog dostojanstva treba biti zgnječeno da bi oni bili uzorno informirani.
Još je teži usud onih jadnika što se u kasnim noćnim satima, za potrebe zadnjih informativnih emisija, uživo javljaju ‘s lica mjesta’, ispred sablasno praznih zgrada Vlade, Sabora ili Stranačke središnjice, ili ispred rampe bunkera na Pantovčaku, dok kiša pljušti, ili krupa bije, ili vjetar puše, ili stomak krči: voditelj u studiju najavljuje porciju svježih novosti od našeg čovjeka na terenu, a nevoljnik potom, hineći uzbuđenje kao da se zatekao na ratnome poprištu u jeku ofenzive, deklamira što je toga jutra zaključeno na sjednici Vlade, održanoj telefonskim putem. Nikome ne pada na pamet da sroči realan izvještaj i gledateljima priredi istinsko breaking news zadovoljstvo:
‘Ovoga trenutka, dragi gledatelji, na Markovu trgu se ne događa ništa, sve je pusto i mračno, radnici gradskoga komunalnog poduzeća su maloprije oprali pločnik, ulične lampe žmirkaju, oko njih se skupljaju insekti, a samo ja glumim budalu, simulirajući da u gluho doba izvještavam s lica mjesta, te usput pravim debile i od vas, jer ste jedino takvi poželjni suvremenoj medijskoj industriji. Većina ministara o čijim sam vas aktivnostima trebao ‘uživo’ informirati gleda program kao i vi, ili su već u posteljama, neki se jebu, neki masturbiraju, a neki će, poput tehničkog ministra obrazovanja, cijelu noć razbijati glavu oko toga da li su za svoju glupost sami odgovorni ili je ona volja Dizajnera.’
Posebno upečatljive izvedbe prosjačke operete zadnjih su se dana mogle gledati pred ulazom u HDZ, zbog poznatih razloga o kojima smo izvještavali ranije. Visoki partijski aktivisti, željni publiciteta, tome su se vedro prilagodili, te se lako mogla prepoznati i vladajuća logika – što veći politički i ljudski bofl, to više važnosti sebi pridaje. Tehnički ministar prometa, primjerice, više je puta kroz glavna vrata ulazio na istu sjednicu (pošto bi ušao, iskrao bi se na stražnji izlaz, pa opet ušao), musolinijevski uzdignute brade, dok mu je iz džepa sakoa virila oglodana kost purećeg bataka koju namjerava baciti gladnim reporterima. Najtraženiji pak bio je tehnički ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, jer ga je pratio glas da će se uključiti u natjecanje za prvog među zločincima, a ovaj je, držeći se uspravno poput Jure Francetića na istočnome bojištu, znalački podgrijavao atmosferu dijeleći kovanice od 50 lipa: ‘Znat će se za koji dan!’
Izvjestilac Novosti tek se iz trećeg pokušaja, za potrebe ovoga teksta, uspio probiti do njega – opaučivši usput kolegu iz Jutarnjeg lista laktom u pluća, a kolegicu iz Večernjeg nogom u slezenu – i zaskočiti ga pitanjem: ‘Gospodine ministre, možete li nam reći hoću li se ja kandidirati za predsjednika HDZ-a?’ ‘Tko? Vi?’ u trenu se zainteresirao tehnički ministar. ‘Da, ja’, inzistirao je izvjestilac. ‘Otkud ja znam? To je vaša stvar!’ kratko odbrusi Hasanbegović. ‘Ako ne znate, danas vam to ne mogu potvrditi, možda sutra…’, reče lažni prosjak i žurno se zaputi prema tamnoj limuzini, znajući da će se dogoditi ono neminovno, da će uvaženi dužnosnik potrčati za njim njišteći: ‘Čekajte malo, čekajte malo… Ne mogu sutra!… Sutra ću biti u kurcu!’
I tako se ovaj novinar jučer uspio dokopati ekskluzivne informacije, kojom će sigurno razveseliti Gazdu, a sebi omogućiti da u zadnjoj trećini teksta napiše prvu rečenicu: Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović danas je u kurcu!
Tolika se tegoba stuštila na njegova hrvatska pleća da je, umjesto kovanog sitniša, onoj molećivoj rulji udijelio pisano očitovanje, saopćivši da odustaje od trke za šefa bande jer mu to nalaže ‘savjest i političko-nacionalna odgovornost’, a zapravo ga je prišarafio ostatak nomenklature koji u novoj turi mimikrije ne preferira ustašu u prvim redovima. Utisak na odjavnoj špici je bitan: tako je, uzdignuta čela, poginuo i vitez Jure, tresnuvši na dupe skupa s avionom.
Ali drugi se užas mota po glavi tehničkoga ministra kulture: nitko ga više neće povlačiti za rukav, neće ga s mikrofonima juriti po Gornjem gradu, neće ga čekati pred ulazom da izmole kakvu suzdržanu mudroserinu, ostavit će ga da tiho trune u političkome podzemlju, do sljedeće prilike, medijski stroj koji intelektualnom polusvijetu pridaje zvjezdani status fokusirat će se na druge ljudske resurse, zbogom svjetla reflektora, zbogom žurnalistički gubavci, zbogom žicari, zbogom prosjaci i snovi… Novinar Novosti mišljenja je da to temeljnoj informaciji daje dodatnu težinu, a njemu završnu rečenicu:
Zlatko Hasanbegović je u teškom kurcu.
portalnovosti
Redoviti konzumenti televizijskih informativnih programa – osobe s gadnijim nevoljama od pušača, alkoholičara i kokainista – već su se odavno navikli na svakodnevne nastavke prosjačke operete kroz koju pulsira tzv. hrvatski politički život. Prizori su uvijek isti: hrpe ucviljenih novinara satima vise ispred neke stranačke ekspoziture ili političke institucije, po kiši, snijegu ili nesnosnoj vrućini, čekajući milostinju koju će im možda udijeliti smrknute vedete kada napokon završi sastanak, jedan od desetak historijskih toga dana.
‘Možete li nam reći što je odlučeno?’ ‘Hoćete li se kandidirati za predsjednika stranke?’ ‘Zašto se glavni tajnik nije pojavio?’ ‘Zbog čega danas imate prugastu kravatu, je li to neki znak?’…
Raznim trikovima pribjegavaju žurnalistički prosjaci ne bi li pobudili sućut kod uparađenih pripadnika političke kaste, iskamčili kakvu izjavicu i pretekli konkurenciju. Jedan izvjestitelj kleči pred tehničkim ministrom, stišće ga rukama za potkoljenice i pita može li mu očistiti cipele, ako treba i jezikom. Drugi maše nožnom protezom uz isukani mikrofon, tvrdeći da je ratni stradalnik gladan kruha, da je još kao dječak ugazio na minu, baš nakon što su mu roditelji ubijeni u logoru, i moli dobre ljude da ne budu srca kamenoga. Treća drži dijete u prnjama na lijevoj sisi, rođeno prije pola sata u obližnjem žbunju, a glavica mu već osuta crvenim flekama, kao da ima boginje ili šarlah… ‘Daj, gospodine, izjavu, ako boga znaš, spasi ovo malo stvorenje, nemoj ga nositi na duši…’
Članovi partijskih vrhuški, do jučer krčmari, makroi, konjokradice i trgovci nekretninama, već su otvrdnuli na slične scene. Vire kroz prozore prije no što će užurbano napustiti zgradu, da se iznova uvjere kako imaju razloga biti arogantni gadovi. ‘Opet ih ima ko gladnih mrava, pripremite sitninu!’ dobacuju namigujući jedan drugom. A na izlazu, u suočenju s gomilom očajnika, proradi samilost i socijalna osjetljivost nove političke klase, pa sitniš frca na sve strane: nekome 50 lipa (‘Molim vas, strpite se još koji dan!’), a nekome čitava kuna (‘Sastanak je bio konstruktivan, ali konačnu odluku ćemo obznaniti za koji dan!’) ili dvije (‘Neću se kandidirati za predsjednika!’). Ego u erekciji vuče važne političke njuške ka tamnim limuzinama, novinari se još malo koškaju oko bačenih kovanica – nije rijedak slučaj da netko nekome odgrize kažiprst ili iskopa oko, e da bi publici osigurao što kvalitetniju vijest – a zatim i oni skupno jure pred novi haustor, na novi povijesni zadatak.
Na kraju radnoga dana smoždeni će se vratiti u redakciju, odložiti pomagala – proteze, zavoje, rite, odojčad… – i istresti na Gazdin stol prikupljeni plijen. Gazda ima neumoljivu logiku: ‘Osamdeset posto meni, a vama za burek.’ Ali ako sugestivno ispruže dlanove i zacvile dovoljno efektno – ‘Molim te, Gazda, ako boga znaš…’ – i rukovodni organ mogao bi se na trenutak odati politici milosrđa: ‘Ukoliko netko ima nešto za naslov koji mogu okititi uskličnikom, uz burek dobiva i jogurt!’ Hrvatski građani nemaju pojma koliko ljudskog dostojanstva treba biti zgnječeno da bi oni bili uzorno informirani.
Još je teži usud onih jadnika što se u kasnim noćnim satima, za potrebe zadnjih informativnih emisija, uživo javljaju ‘s lica mjesta’, ispred sablasno praznih zgrada Vlade, Sabora ili Stranačke središnjice, ili ispred rampe bunkera na Pantovčaku, dok kiša pljušti, ili krupa bije, ili vjetar puše, ili stomak krči: voditelj u studiju najavljuje porciju svježih novosti od našeg čovjeka na terenu, a nevoljnik potom, hineći uzbuđenje kao da se zatekao na ratnome poprištu u jeku ofenzive, deklamira što je toga jutra zaključeno na sjednici Vlade, održanoj telefonskim putem. Nikome ne pada na pamet da sroči realan izvještaj i gledateljima priredi istinsko breaking news zadovoljstvo:
‘Ovoga trenutka, dragi gledatelji, na Markovu trgu se ne događa ništa, sve je pusto i mračno, radnici gradskoga komunalnog poduzeća su maloprije oprali pločnik, ulične lampe žmirkaju, oko njih se skupljaju insekti, a samo ja glumim budalu, simulirajući da u gluho doba izvještavam s lica mjesta, te usput pravim debile i od vas, jer ste jedino takvi poželjni suvremenoj medijskoj industriji. Većina ministara o čijim sam vas aktivnostima trebao ‘uživo’ informirati gleda program kao i vi, ili su već u posteljama, neki se jebu, neki masturbiraju, a neki će, poput tehničkog ministra obrazovanja, cijelu noć razbijati glavu oko toga da li su za svoju glupost sami odgovorni ili je ona volja Dizajnera.’
Posebno upečatljive izvedbe prosjačke operete zadnjih su se dana mogle gledati pred ulazom u HDZ, zbog poznatih razloga o kojima smo izvještavali ranije. Visoki partijski aktivisti, željni publiciteta, tome su se vedro prilagodili, te se lako mogla prepoznati i vladajuća logika – što veći politički i ljudski bofl, to više važnosti sebi pridaje. Tehnički ministar prometa, primjerice, više je puta kroz glavna vrata ulazio na istu sjednicu (pošto bi ušao, iskrao bi se na stražnji izlaz, pa opet ušao), musolinijevski uzdignute brade, dok mu je iz džepa sakoa virila oglodana kost purećeg bataka koju namjerava baciti gladnim reporterima. Najtraženiji pak bio je tehnički ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, jer ga je pratio glas da će se uključiti u natjecanje za prvog među zločincima, a ovaj je, držeći se uspravno poput Jure Francetića na istočnome bojištu, znalački podgrijavao atmosferu dijeleći kovanice od 50 lipa: ‘Znat će se za koji dan!’
Izvjestilac Novosti tek se iz trećeg pokušaja, za potrebe ovoga teksta, uspio probiti do njega – opaučivši usput kolegu iz Jutarnjeg lista laktom u pluća, a kolegicu iz Večernjeg nogom u slezenu – i zaskočiti ga pitanjem: ‘Gospodine ministre, možete li nam reći hoću li se ja kandidirati za predsjednika HDZ-a?’ ‘Tko? Vi?’ u trenu se zainteresirao tehnički ministar. ‘Da, ja’, inzistirao je izvjestilac. ‘Otkud ja znam? To je vaša stvar!’ kratko odbrusi Hasanbegović. ‘Ako ne znate, danas vam to ne mogu potvrditi, možda sutra…’, reče lažni prosjak i žurno se zaputi prema tamnoj limuzini, znajući da će se dogoditi ono neminovno, da će uvaženi dužnosnik potrčati za njim njišteći: ‘Čekajte malo, čekajte malo… Ne mogu sutra!… Sutra ću biti u kurcu!’
I tako se ovaj novinar jučer uspio dokopati ekskluzivne informacije, kojom će sigurno razveseliti Gazdu, a sebi omogućiti da u zadnjoj trećini teksta napiše prvu rečenicu: Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović danas je u kurcu!
Tolika se tegoba stuštila na njegova hrvatska pleća da je, umjesto kovanog sitniša, onoj molećivoj rulji udijelio pisano očitovanje, saopćivši da odustaje od trke za šefa bande jer mu to nalaže ‘savjest i političko-nacionalna odgovornost’, a zapravo ga je prišarafio ostatak nomenklature koji u novoj turi mimikrije ne preferira ustašu u prvim redovima. Utisak na odjavnoj špici je bitan: tako je, uzdignuta čela, poginuo i vitez Jure, tresnuvši na dupe skupa s avionom.
Ali drugi se užas mota po glavi tehničkoga ministra kulture: nitko ga više neće povlačiti za rukav, neće ga s mikrofonima juriti po Gornjem gradu, neće ga čekati pred ulazom da izmole kakvu suzdržanu mudroserinu, ostavit će ga da tiho trune u političkome podzemlju, do sljedeće prilike, medijski stroj koji intelektualnom polusvijetu pridaje zvjezdani status fokusirat će se na druge ljudske resurse, zbogom svjetla reflektora, zbogom žurnalistički gubavci, zbogom žicari, zbogom prosjaci i snovi… Novinar Novosti mišljenja je da to temeljnoj informaciji daje dodatnu težinu, a njemu završnu rečenicu:
Zlatko Hasanbegović je u teškom kurcu.
portalnovosti
