Sada, nakon što je javni prostor u Hrvatskoj nakrcan s toliko antirasističkih napjeva da se sve puši od humanizma i ljubavi prema drugima i drugačijima, vrijeme je da postanemo sumnjičavi. Evo tog neumjesnog pitanja: Nije li unisona osuda izgona dviju romskih obitelji iz Škabrnje zapravo u službi njihova protjerivanja?
Iskustvo nas uči da u trenutku kada birani opinjon mejkeri počnu razbarušeno moralizirati, a predsjednik države saopćenjem isporuči svoju cijenjenu „osudu neprimjerenih diskriminatornih izjava“, pa još od „nadležnih tijela“ zatraži „detaljno izviješće o svim događajima kao i adekvatno postupanje“, valja pritegnuti ručnu kočnicu i zamisliti se.
Naglo se uz službenu javnost pokrenula i pravna država, te je načelnika općine Škabrnja Luku Škaru, dan nakon što su „svi događaji“ završili, policija privela na Prekršajni sud u Zadru zbog „remećenja javnog reda i mira“. Novine su to popratile naslovima punim entuzijazma – „Osramoćen šef općine“, „Uhićen zbog rasizma“, „Čovjek zbog kojeg se Hrvatska stidi“ i sl. Evo drugog neumjesnog pitanja: Nije li naknadno simboličko sankcioniranje načelnika Škabrnje jednako odurno kao i sam izgon Roma iz njegova mjesta? Što ako su ta dva pothvata združena u istu misiju?
Atmosfera je sada toliko zasićena čovjekoljubljem i multikultularnom tolerancijom da na svoj način ledi krv u žilama: svi utjecajni društveni faktori – od političkih elita, preko vodećih medija, pa do javnih intelektualaca – zgražaju se nad progonom Cigana iz Škabrnje, a Cigana u Škabrnji više nema.
Još više od toga: progon je mirno obavljan punih nekoliko dana, uz skoro direktan medijski prijenos najživopisnijih detalja, dok je ceremonija zgražanja tek nadopunjavala ugođaj, ne remeteći operativni – iliti fizički – dio spektakla. Sva ta brundanja i škripanja zubima, patetična prizivanja stida i apeli na ljudsku savjest, iz aktualne perspektive doimlju se kao manifestacije nepriznatog aplauza.
Stoga se čini primjerenim i ovaj tekst lišiti relativizirajućih upitnika. Stvarni smisao ritualnog „kažnjavanja“ načelnika općine Škabrnja u tome je da upotpuni čin što su ga on i njegovi sumještani proveli. Ono što se doista zbilo je sretna fuzija etničkog čišćenja i političke korektnosti.
Da nije raširene hipokrizije, finalni utržak bio bi već u namjeri precizno iskazan: Jasno ćemo osuditi i sankcionirati neprimjerene ispade rasizma, te uspješno sa svojih prostora istrijebiti pripadnike nepoželjnih etničkih skupina! Jedva da je moguće zamisliti plastičniji primjer gdje su antirasistička retorika i gesta ugrađene u rasističko djelovanje.
Nepoželjnost Roma, naime, jedno je od općih mjesta hrvatske društvene zbilje, s tim da se slična vrsta higijene prakticira po nacional-demokratskim destinacijama diljem Europe. Otkad je u uglađenijem dijelu svijeta oglašena sakralizacija temeljnih ljudskih prava, a njihova zaštita upisana u konstitutivne akte nacionalnih država, ti su sanitarni poslovi obično praćeni upozorenjem na kojem inzistiraju vladajući cinici: Ne smije se činiti ono što treba raditi!
Eventualni izostanak bilo kakvih oficijelnih reakcija na „slučaj Škabrnja“ – uključujući imbecilno optuživanje Luke Škare zbog „remećenja javnog reda i mira“, što će ovaj ionako doživjeti kao uručivanje plakete – omogućio bi barem izravan uvid u potkožnu narav sistema. Ovako, isturajući na površinu svoj paradni antirasizam, on zapravo osigurava svoju rasističku djelotvornost. Selektivnim korištenjem „pravne države“ sistem brine o tome da onemogući pristup svojoj biti.
„Pravna država“ sa svojim dirigiranim angažmanom tu je, već po običaju, u funkciji izvježbanog PR-servisa. Ona nije ništa drugo nego oglasna tabla na kojoj će se, uz pomoć poneke crne marica i prekršajne prijave, istaknuti smjernice službene ideologije, tim snažnije ukoliko je ista u nepomirljivome nesporazumu sa stvarnim ambicijama.
Punih nekoliko dana mještani Škabrnje orgijali su oko legalno kupljenoga posjeda obitelji Đanija, vrijeđali došljake, vikali im da su četnici, prijetili da će ih zapaliti, a onda uz pomoć teške mehanizacije iskopali jarak oko čitave parcele, postavili betonske stupove i ogradili uljeze s tristo metara žičane ograde, sklepavši u svom zavičaju mikroizdanje koncentracionog logora.
Vođa bande, rečeni Luka Škara, novinarima je davao izjave poput ove: „Kako su Amerikanci postupili s Indijancima, znamo. Stavili su ih u rezervate. Zašto? Zato jer nisu željeli živjeti kao ostali ljudi. Dakle, ako hoćeš šatore i slobodu, eno ti rezervata.“ Reporter jednog dnevnog lista navodi kako mu je ama baš svaki Škabrnjanin od njih dvadesetak s koliko je razgovarao ponavljao isto: „Ovdje oduvijek živimo samo mi, Škabrnjci, Hrvati, katolici, i tako mora ostati. Ovdje nikad nije bilo ni Roma ni Srba, a niti će ih biti.“
Gdje su kroz sve to vrijeme bila ona Josipovićeva „nadležna tijela“? Što je u tim momentima trebalo biti „adekvatno postupanje“?
Nadležni su divljanje pratili s pažnjom punom ravnodušnosti. Čekali su da Cigani odu. Nadležni su vodili računa da se izgon što prije dovrši, bez dodatnih trauma, a ne da ga spriječe. Ironija je što su čak i napadnuti Romi zahvaljivali policiji jer ih je „spasila od linča“, a policiji – koja ih je zaista „spašavala od linča“ i zauzela pasivan stav prema onima koji su ih ogradili žicom – bilo je važno da oni neozlijeđeni napuste sveto tlo, da se etničko čišćenje obavi bez krvoprolića i brutalnijih prizora fizičkoga nasilja.
A nakon što su Cigani otišli nastupilo je zborno moraliziranje i zaklinjanje u najsvetije civilizacijske tekovine. Festival političke korektnosti upriličen je nad svršenim činom. Šef države, iznuren od višednevnog sricanja saopćenja, najoštrije je „osudio“ stanovnike Škabrnje, ali ne i „nadležna tijela“ koja su staloženo & dostojanstveno nadgledala njihovo djelo. Od potonjih je zatražio „adekvatno postupanje“ tek pošto je posjed obitelji Đanija pouzdano ispražnjen.
Novine bruje, policija ureduje, „nadležna tijela“ poduzimaju mjere, televizijski voditelji izbacuju usklične fraze, građani se krste, političari mrmore briselske očenaše… Upravo je dirljivo koliko se zdravih društvenih snaga upregnulo u romantizaciju svojih tajnih snova. I naposljetku je plemenski poglavica, šef gradnje montažnog konclogora u dalmatinskoj vukojebini, zaradio prekršajnu prijavu. Njemu i nitkovima koji su ga slijedili sa svih je strana energično poručeno: Ne smije se činiti ono što treba raditi!
Sistemsko opsluživanje ekscesa, međutim, odavno je ovdje rutinska djelatnost. Dovoljno je sjetiti se da je po identičnom scenariju u Splitu početkom devedesetih više tisuća Srba izbačeno iz svojih stanova. Iz istog se obrasca u ljeto 1995. iscijedio i onaj Tuđmanov poziv Srbima da „ostanu u svojim domovima“, dok je učinjeno sve da ih se protjera, a one koji ostanu bez milosti likvidira uz pomoć „neodgovornih skupina i pojedinaca“. Malo je što u Hrvatskoj bolje koordinirano i usklađeno s vladajućim težnjama od „neodgovornih skupina i pojedinaca“.
Utoliko je prilično perverzno, ali sasvim tipično, okrivljavati isključivo mještane Škabrnje za ono što im je omogućeno da na miru obave, iako su na raspolaganju bile sve mogućnosti da se njihova akcija spriječi. Oni su u tom smislu nositelji ekscesa na koje se računa, barbari u koje se polažu značajne nade. Makar figuriraju kao protivnici, oni su istinski proizvod sustava koji ne samo što nije izumro, već čuva skoro svu svoju nacionalističku vitalnost.
„Slučaj Škabrnja“ samo je još jednom zorno pokazao kako je sistem modeliran kao impersonalna struktura koja – svojom aktivnošću ili svojom pasivnošću – proizvodi posljedice, a nije u stanju iskazati odgovornost. Odgovorne će uvijek biti „neodgovorne skupine i pojedinci“. No, brižno se njeguje dojam da tobožnje anomalije predstavljaju najzdraviji dio nacionalnog tkiva i da bi njihovo uklanjanje ozbiljno ugrozilo „našu stvar“. Fašisti iz Škabrnje i oni koji se od njih najoštrije ograđuju upućeni su jedni na druge; nema nikakve sumnje da njihov odnos ima karakter društvenoga dosluha.
Ostaje dakle građanski uljuđena ambalaža ispod koje kulja žitki crijevni sadržaj i krči put ka zajedničkom sutra. Ako se začuje neugodno kruljenje, to Luka Škara, friško optužen zbog „remećenja javnog reda i mira“, naglas ponavlja naučenu lekciju: Ne smije se činiti ono što treba raditi!
Preuzeto s portala: www.tacno.net
