Dosta je neobično što se dugi noževi bruse na satiričkome (tj. ‘satiričkome’) predlošku, no nema dvojbe da se trenutna taktika bazira baš na tome: s jedne strane zbrišeš satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiš mržnju uz obrazloženje da je to satira
Kada je čula vijest da je novo rukovodstvo Hrvatske televizije ukinulo satiričnu emisiju ‘Montirani proces’, i to uz objašnjenje da se tom emisijom ‘raspiruju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’, građanka je na prvu loptu pomislila kako je riječ o klasičnome fašistoidnom potezu. To, naime, uobičajeno rade autoritarci različitih fela, a najzdušnije oni naci-provenijencije: groze se ironije, preziru duhovitost, imaju fobiju od komičnoga, a satiru sotoniziraju i progone bez milosti, smatrajući je izvorom zaraze, bolesnim tkivom na svojim smrtno ozbiljnim društvenim projektima.
Onda se, međutim, građanka sjetila kako je par dana ranije pročitala dosta oštro upozorenje da izraze poput ‘fašistoidnosti’, ‘fašizacije’ ili ‘fašizma’ više ne smije olako upotrebljavati, a ako to ipak bude činila, moguće je da će snositi ozbiljne posljedice. Začudo, prijetnja nije stigla od Tomislava Karamarka, potpredsjednika Vlade zaduženog za policizaciju javnoga života i ideološko discipliniranje pučanstva, već ju je u intervjuu za Hinu isporučio Ivan Kovačić, naizgled umjereni i liberalno raspoloženi zastupnik Mosta.
Pitanje novinara Hine glasilo je ovako: ‘Kako doživljavate optužbe pojedinaca i udruga s ljevice da je u Hrvatskoj na snazi navodna fašizacija društva?’
Odgovor Ivana Kovačića glasio je ovako: ‘Mislim da je to opasna tvrdnja, a oni koji to rade, rade isključivo protiv države.’
Građanka je odmah uočila blistavi primjer nehotične ironije, takav da bi se oko jedne gramatičke nezgrapnosti dala isplesti mala humoreska, jer novinar u pitanju spominje ‘navodnu fašizaciju društva’, pa bi se doslovnim čitanjem moglo zaključiti kako Ivan Kovačić smatra da ‘isključivo protiv države’ rade svi koji tvrde kako je fašizacija hrvatskoga društva ‘navodna’, jer je ona zapravo stvarna.
Građanki bi takav stav bio simpatičan, no jasno joj je da je isti posljedica puke novinarske nepismenosti, te radije između redaka čita ono što predstavnik Mosta doista misli: tko spominje fašizaciju, podriva državu!
Nazoveš li, primjerice, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića neoustašom i neofašistom – a građanka to redovito čini, čak i ovom prigodom – deklarirao si se kao neprijatelj hrvatske države. Ne nanosi hrvatskoj državi štetu neofašist na vlasti, nego onaj koji ga takvim prepoznaje.
Građanki se čini da zastupnik Kovačić spada među one koji postupcima jeftine socijalne kamuflaže nastoje pridati težinu suštine. Dovoljno je, tako, da se Zlatko Hasanbegović ceremonijalno samoetiketira kao protivnik fašizma da bismo ga ne samo amenovali za dužnost ministra kulture, nego i sve one koji to smatraju najprozirnijim gestom političke mimikrije proglasili izdajnicima i protudržavnim elementima.
Ipak, građanka nezgodno reagira na prijetnje. Drži ih protugrađanskim i zapravo prostačkim nasrtajima na svoj građanski habitus. Zastupniku Kovačiću se termin ‘fašizacija’ ne mora dopadati, njegovo korištenje može kvalificirati pogrešnim, zlonamjernim ili čak pokvarenim, ali nešto je posve drugo kada mu pripisuje ‘protudržavni’ naboj, smatra građanka, i na taj način kritiku vlasti kojoj pripada proglašava ilegalnom.
Stoga je, nemajući druga posla, skovala priručnu definiciju za osobnu upotrebu: jedan od najeklatantnijih vidova fašizacije hrvatskoga društva jest optuživanje za izdajstvo onih koji tu fašizaciju registriraju. Upravo dok etiketira skupine i pojedince koji ‘rade isključivo protiv hrvatske države’, dok obavlja prozivku za nacionalnu izdaju, zastupnik Kovačić utjelovljuje fenomen koji je, po njegovu cijenjenom sudu, nespojiv s hrvatskim društvom.
No građanka je krenula od ukidanja satiričke emisije na HRT-u i pomisli da taj cenzorski čin ima prepoznatljiv fašistoidni karakter, a dužnosnik Mosta pao joj je na pamet jer se u spomenutom intervjuu Hini ovaj bio raspričao i o satiri. Učinio je to braneći Roberta Pauletića, novopečenoga pomoćnika ministra turizma, i to ovim riječima: ‘Robert Pauletić je vrlo inteligentna osoba i izjave mu nisu niti ksenofobne, niti usmjerene protiv bilo koga druge nacionalnosti. To je naprosto njegov satirični način izražavanja.’
Pauletićev ‘satirični način izražavanja’, koliko se građanka mogla sjetiti, odnosio se na zapis dotičnoga u Slobodnoj Dalmaciji o tome kako je zbog grupe srpskih turista pobjegao iz nekog hotela, te na njegovu poruku turistkinji iz Japana odaslanoj preko Facebooka: ‘Ajde jebi mater japansku!’ Tome se može dodati i satirički postupak kojim je duhoviti Pauletić – u nekadašnjem ST-u – izmijenio identitet leša Čedomira Vučkovića, u čijoj je sprženoj utrobi još klokotala Glavaševa sumporna kiselina.
To da novinarski suradnik u zločinu, niži žurnalistički krvnik, postane pomoćnik ministra, građanku uopće ne čudi, slične su kadrovske solucije već postale dio društvene rutine, no silno je intrigira ‘satirično’ obilježje koje se naknadno upisuje u njegova djela. U tom joj je smislu sinula i druga priručna definicija, te ju je poželjela izravno prišapnuti zastupniku Mosta, kada se ovome već diže kosa od mračne terminologije iz Hitlerova doba: fašizacija hrvatskoga društva, Kovačiću, očituje se u navadi da Pauletićeve šovinističke psovke budu predstavljene kao ‘satirični način izražavanja’.
Građanka je danima čekala da se zastupnik Kovačić, poznavalac nijansi satiričkoga izričaja, ili neki sličan samoproglašeni liberal i ljubitelj slobode govora iz vladajuće strukture, očituje oko storniranja ‘Montiranog procesa’, ali uzalud – izgleda da se u inkriminiranoj emisiji nikome ne jebe mater japanska, nego se izvrgava ruglu glupost hrvatska, a to onda ne može biti satira, to može biti samo ‘raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’.
Slične su zamjene teza glede satiričnoga stvaralaštva postale originalan hrvatski trend, primijetila je građanka. Nedavni istup voditelja Marka Juriča na televiziji Z1, u kojem je on upozorio Zagrepčane da se čuvaju pravoslavnih svećenika koji bi ih mogli poklati, također je proglašen ‘satiričnim načinom izražavanja’ – tako da su, u znak podrške, horde ljubitelja ‘satire’ marširale gradom uz zajebantski poklič ‘Za dom spremni!’ – dok je satirična pjesma iz Novosti, ‘Lijepa naša haubico’, kojom se ismijava militarizacija hrvatskoga društva, unisono osuđena kao rimovana uvreda nacionalnih osjećaja. Na koncu je čitav problem divno simbolički apsolviran šaljivim igrokazom na zasjedanju ‘Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta’ u dvorani Lisinski, uz geslo: ‘Smrt satiri, sloboda medijima!’
Nije to obična komedija zabune, zaključila je građanka, događa se specifičan oblik invazivne inverzije, nešto poput oživotvorenja onih legendarnih Orwellovih parola prema kojima je istina laž, sloboda ropstvo, a kurac palac. Dosta je začuđujuće što se dugi noževi bruse na satiričkome (tj. ‘satiričkome’) predlošku, čini se građanki, no nema dvojbe da se trenutna taktika bazira baš na tome: s jedne strane zbrišeš satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiš mržnju uz obrazloženje da je to satira.
Nije li to lijep primjer djelatnog fašizma? – pitala bi građanka zastupnika Kovačića, kada bi ovaj bio u stanju išta čuti od prevelikih obaveza oko očuvanja vladajuće koalicije.
A opet – što ako vlast samo dosljedno igra svoju komičnu rolu i pritom strogo zabranjuje publici da se smije? Što ako vlast doista misli da je satira žanr u kojemu nekome jebeš mater japansku? Što ako je Lacan bio u pravu sa svojom glasovitom tvrdnjom da nije luđak neki nesretnik koji vjeruje da je kralj, nego kralj koji vjeruje da je kralj?
Što bi to onda bilo? – dvoji građanka. Montirani nonsens? Proizvodnja zajednice zadovoljnih debila? Svakako zahtjevan humoristički izazov, sigurna je građanka, jer moraš se praviti blesav tako da ne učiniš budalu od sebe, nego od drugih. Svi koji ne sudjeluju u ‘satiričkome’ vrijeđanju zdravoga razuma pod sumnjom su da ‘rade isključivo protiv države’. Naravno da računamo i na dobrovoljce: glupost je svemirska sila, ali oni koji istinski vole svoju zemlju znaju da je Hrvatska najljepši dio svemira.
Građanka je fascinirana mrtvačkom ozbiljnošću uz koju se odvija ta komedija. Unatoč rizicima, dovodi je u najužu vezu s političkim mrakom čiju bi verbalizaciju zastupnik Kovačić zabranio. U uspješnijim izvedbama, podsjetila bi ga, jedan je dio auditorija bio smješten u krematoriju.
portalnovosti
Kada je čula vijest da je novo rukovodstvo Hrvatske televizije ukinulo satiričnu emisiju ‘Montirani proces’, i to uz objašnjenje da se tom emisijom ‘raspiruju vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’, građanka je na prvu loptu pomislila kako je riječ o klasičnome fašistoidnom potezu. To, naime, uobičajeno rade autoritarci različitih fela, a najzdušnije oni naci-provenijencije: groze se ironije, preziru duhovitost, imaju fobiju od komičnoga, a satiru sotoniziraju i progone bez milosti, smatrajući je izvorom zaraze, bolesnim tkivom na svojim smrtno ozbiljnim društvenim projektima.
Onda se, međutim, građanka sjetila kako je par dana ranije pročitala dosta oštro upozorenje da izraze poput ‘fašistoidnosti’, ‘fašizacije’ ili ‘fašizma’ više ne smije olako upotrebljavati, a ako to ipak bude činila, moguće je da će snositi ozbiljne posljedice. Začudo, prijetnja nije stigla od Tomislava Karamarka, potpredsjednika Vlade zaduženog za policizaciju javnoga života i ideološko discipliniranje pučanstva, već ju je u intervjuu za Hinu isporučio Ivan Kovačić, naizgled umjereni i liberalno raspoloženi zastupnik Mosta.
Pitanje novinara Hine glasilo je ovako: ‘Kako doživljavate optužbe pojedinaca i udruga s ljevice da je u Hrvatskoj na snazi navodna fašizacija društva?’
Odgovor Ivana Kovačića glasio je ovako: ‘Mislim da je to opasna tvrdnja, a oni koji to rade, rade isključivo protiv države.’
Građanka je odmah uočila blistavi primjer nehotične ironije, takav da bi se oko jedne gramatičke nezgrapnosti dala isplesti mala humoreska, jer novinar u pitanju spominje ‘navodnu fašizaciju društva’, pa bi se doslovnim čitanjem moglo zaključiti kako Ivan Kovačić smatra da ‘isključivo protiv države’ rade svi koji tvrde kako je fašizacija hrvatskoga društva ‘navodna’, jer je ona zapravo stvarna.
Građanki bi takav stav bio simpatičan, no jasno joj je da je isti posljedica puke novinarske nepismenosti, te radije između redaka čita ono što predstavnik Mosta doista misli: tko spominje fašizaciju, podriva državu!
Nazoveš li, primjerice, ministra kulture Zlatka Hasanbegovića neoustašom i neofašistom – a građanka to redovito čini, čak i ovom prigodom – deklarirao si se kao neprijatelj hrvatske države. Ne nanosi hrvatskoj državi štetu neofašist na vlasti, nego onaj koji ga takvim prepoznaje.
Građanki se čini da zastupnik Kovačić spada među one koji postupcima jeftine socijalne kamuflaže nastoje pridati težinu suštine. Dovoljno je, tako, da se Zlatko Hasanbegović ceremonijalno samoetiketira kao protivnik fašizma da bismo ga ne samo amenovali za dužnost ministra kulture, nego i sve one koji to smatraju najprozirnijim gestom političke mimikrije proglasili izdajnicima i protudržavnim elementima.
Ipak, građanka nezgodno reagira na prijetnje. Drži ih protugrađanskim i zapravo prostačkim nasrtajima na svoj građanski habitus. Zastupniku Kovačiću se termin ‘fašizacija’ ne mora dopadati, njegovo korištenje može kvalificirati pogrešnim, zlonamjernim ili čak pokvarenim, ali nešto je posve drugo kada mu pripisuje ‘protudržavni’ naboj, smatra građanka, i na taj način kritiku vlasti kojoj pripada proglašava ilegalnom.
Stoga je, nemajući druga posla, skovala priručnu definiciju za osobnu upotrebu: jedan od najeklatantnijih vidova fašizacije hrvatskoga društva jest optuživanje za izdajstvo onih koji tu fašizaciju registriraju. Upravo dok etiketira skupine i pojedince koji ‘rade isključivo protiv hrvatske države’, dok obavlja prozivku za nacionalnu izdaju, zastupnik Kovačić utjelovljuje fenomen koji je, po njegovu cijenjenom sudu, nespojiv s hrvatskim društvom.
No građanka je krenula od ukidanja satiričke emisije na HRT-u i pomisli da taj cenzorski čin ima prepoznatljiv fašistoidni karakter, a dužnosnik Mosta pao joj je na pamet jer se u spomenutom intervjuu Hini ovaj bio raspričao i o satiri. Učinio je to braneći Roberta Pauletića, novopečenoga pomoćnika ministra turizma, i to ovim riječima: ‘Robert Pauletić je vrlo inteligentna osoba i izjave mu nisu niti ksenofobne, niti usmjerene protiv bilo koga druge nacionalnosti. To je naprosto njegov satirični način izražavanja.’
Pauletićev ‘satirični način izražavanja’, koliko se građanka mogla sjetiti, odnosio se na zapis dotičnoga u Slobodnoj Dalmaciji o tome kako je zbog grupe srpskih turista pobjegao iz nekog hotela, te na njegovu poruku turistkinji iz Japana odaslanoj preko Facebooka: ‘Ajde jebi mater japansku!’ Tome se može dodati i satirički postupak kojim je duhoviti Pauletić – u nekadašnjem ST-u – izmijenio identitet leša Čedomira Vučkovića, u čijoj je sprženoj utrobi još klokotala Glavaševa sumporna kiselina.
To da novinarski suradnik u zločinu, niži žurnalistički krvnik, postane pomoćnik ministra, građanku uopće ne čudi, slične su kadrovske solucije već postale dio društvene rutine, no silno je intrigira ‘satirično’ obilježje koje se naknadno upisuje u njegova djela. U tom joj je smislu sinula i druga priručna definicija, te ju je poželjela izravno prišapnuti zastupniku Mosta, kada se ovome već diže kosa od mračne terminologije iz Hitlerova doba: fašizacija hrvatskoga društva, Kovačiću, očituje se u navadi da Pauletićeve šovinističke psovke budu predstavljene kao ‘satirični način izražavanja’.
Građanka je danima čekala da se zastupnik Kovačić, poznavalac nijansi satiričkoga izričaja, ili neki sličan samoproglašeni liberal i ljubitelj slobode govora iz vladajuće strukture, očituje oko storniranja ‘Montiranog procesa’, ali uzalud – izgleda da se u inkriminiranoj emisiji nikome ne jebe mater japanska, nego se izvrgava ruglu glupost hrvatska, a to onda ne može biti satira, to može biti samo ‘raspirivanje vjerske, nacionalne i druge netrpeljivosti’.
Slične su zamjene teza glede satiričnoga stvaralaštva postale originalan hrvatski trend, primijetila je građanka. Nedavni istup voditelja Marka Juriča na televiziji Z1, u kojem je on upozorio Zagrepčane da se čuvaju pravoslavnih svećenika koji bi ih mogli poklati, također je proglašen ‘satiričnim načinom izražavanja’ – tako da su, u znak podrške, horde ljubitelja ‘satire’ marširale gradom uz zajebantski poklič ‘Za dom spremni!’ – dok je satirična pjesma iz Novosti, ‘Lijepa naša haubico’, kojom se ismijava militarizacija hrvatskoga društva, unisono osuđena kao rimovana uvreda nacionalnih osjećaja. Na koncu je čitav problem divno simbolički apsolviran šaljivim igrokazom na zasjedanju ‘Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta’ u dvorani Lisinski, uz geslo: ‘Smrt satiri, sloboda medijima!’
Nije to obična komedija zabune, zaključila je građanka, događa se specifičan oblik invazivne inverzije, nešto poput oživotvorenja onih legendarnih Orwellovih parola prema kojima je istina laž, sloboda ropstvo, a kurac palac. Dosta je začuđujuće što se dugi noževi bruse na satiričkome (tj. ‘satiričkome’) predlošku, čini se građanki, no nema dvojbe da se trenutna taktika bazira baš na tome: s jedne strane zbrišeš satiru uz optužbu da se njome širi mržnja, a s druge širiš mržnju uz obrazloženje da je to satira.
Nije li to lijep primjer djelatnog fašizma? – pitala bi građanka zastupnika Kovačića, kada bi ovaj bio u stanju išta čuti od prevelikih obaveza oko očuvanja vladajuće koalicije.
A opet – što ako vlast samo dosljedno igra svoju komičnu rolu i pritom strogo zabranjuje publici da se smije? Što ako vlast doista misli da je satira žanr u kojemu nekome jebeš mater japansku? Što ako je Lacan bio u pravu sa svojom glasovitom tvrdnjom da nije luđak neki nesretnik koji vjeruje da je kralj, nego kralj koji vjeruje da je kralj?
Što bi to onda bilo? – dvoji građanka. Montirani nonsens? Proizvodnja zajednice zadovoljnih debila? Svakako zahtjevan humoristički izazov, sigurna je građanka, jer moraš se praviti blesav tako da ne učiniš budalu od sebe, nego od drugih. Svi koji ne sudjeluju u ‘satiričkome’ vrijeđanju zdravoga razuma pod sumnjom su da ‘rade isključivo protiv države’. Naravno da računamo i na dobrovoljce: glupost je svemirska sila, ali oni koji istinski vole svoju zemlju znaju da je Hrvatska najljepši dio svemira.
Građanka je fascinirana mrtvačkom ozbiljnošću uz koju se odvija ta komedija. Unatoč rizicima, dovodi je u najužu vezu s političkim mrakom čiju bi verbalizaciju zastupnik Kovačić zabranio. U uspješnijim izvedbama, podsjetila bi ga, jedan je dio auditorija bio smješten u krematoriju.
portalnovosti
