Viktor Ivančić: Škola bola

 

Prije nekog vremena novinarka portala H-alter, potaknuta službenom obaviješću da država namjerava financijski pomagati neprofitne elektronske medije i da je jedan od uvjeta za dobivanje pomoći „promoviranje vrijednosti Domovinskog rata“, krenula je u malu istragu ne bi li saznala o kakvim se vrijednostima radi. U Ministarstvu kulture proglasili su se nenadležnima i uputili je na Ministarstvo branitelja, jer je iz tog resora, objasnili su, zatraženo uvođenje spomenutog kriterija, da bi tamošnji činovnici, na novinarkin upit što se zapravo podrazumijeva pod „vrijednostima Domovinskog rata“, odgovorili kako je to „ono što je zapisano u Deklaraciji o Domovinskom ratu“.

Što dobivamo kada to otkriće dopre do zlonamjerne osobe, kakvom se gradi ovaj potpisnik? Pođemo li od toga da je „vrijednost“ same Deklaracije u tome što ona predstavlja službenu i parlamentarno usvojenu laž, to jest da je njen osnovni smisao u kanoniziranju neistina o „Domovinskom ratu“ – poput one da ova zemlja nije agresorski djelovala u Bosni i Hercegovini – razvidno je da se laž smatra temeljnom vrijednošću „Domovinskog rata“, a to u konkretnom slučaju znači da je država spremna financirati (samo one) medije koji su voljni lagati i distribuciju laži pritom nazivati „promoviranjem vrijednosti“.

Stvar je još neobičnija promotri li se iz ekonomske vizure. Budući, naime, da u Hrvatskoj postoji široka lepeza medija, uključujući one najmoćnije, koji i bez državne pomoći vrijedno i kontinuirano lažu o „Domovinskom ratu“, riječ je o pomalo zastrašujućem rasipanju budžetskih sredstava. Ne bi li, u uvjetima metastazirane ekonomske krize, bilo kudikamo svrhovitije da država podupire medije koji će, umjesto o „Domovinskom ratu“, lagati o nečemu drugom?

No, oficijelna polazna pretpostavka – prema kojoj je, dakle, laž najsvetija vrijednost hrvatske ratne epopeje, prema kojoj je jedina cjelovita istina o „Domovinskom ratu“ to da se o njemu ne smije istinito govoriti – ovdje nam nije važna zbog medija i njihova financiranja, već zbog nove inicijative koju udruženim snagama provode Ministarstvo branitelja i Ministarstvo obrazovanja.

Ostvari li se projekt ministara Predraga Matića i Željka Jovanovića, od školske godine 2014./2015. svi učenici osmih razreda osnovnih škola iz Hrvatske, u sklopu obaveznog dijela nastave, odlazit će u dvodnevni posjet Vukovaru: prvoga dana učit će „o stradanjima Vukovara“, a drugoga „o Domovinskom ratu uopće“. Bit će to, navodi se, „moderna, terenska nastava“.

„Tijekom svog posjeta Vukovaru“, pojašnjava ministar Matić, „osnovci bi bili smješteni u vojarni, a obišli bi sva mjesta stradanja u gradu poput Ovčare, Trpinjske ceste, Memorijalnog groblja, Kukuruznog puta, bolnice, Vodotornja… Tu bi iz prve ruke čuli što se sve događalo u Vukovaru i kako su se odvijale borbe. Drugoga dana doznali bi više o Bljesku, Oluji, Maslenici, ali i herojima poput Blage Zadre, Pauka, Gavrana i drugih“.

Iz slikovitoga opisa jasno je da će program obavezne školske edukacije imati karakter hodočašća, s obilaskom najkrvavijih postaja Križnoga puta i prinudom fizičkoga uživljavanja u dimenzije svetih patnji, pa ne ostaje mjesta dvojbi oko toga da se projekt ministara Matića i Jovanovića kristalizira kao državni vjeronauk, makar u „modernoj, terenskoj“ izvedbi. Uz pomoć žanra stvarnosne poze, fikcija o „Domovinskom ratu“ mliječnom će se naraštaju utjerivati u kosti poput legende o bezgrešnom začeću, uz prateći asortiman proglasa, zabrana i prijetnji: masturbacija je grijeh, homoseksualnost je bolest, zločini u Oluji su izmišljotina.

U obaveznom dijelu nastave predviđen je također „barem jedan posjet ratištu koje je najbliže mjestu u kojem djeca žive i pohađaju školu“, kaže ministar Matić. „Na primjer, djeca iz Zadra posjetit će Maslenicu“, kaže ministar Matić. „Na primjer, djeca iz Splita posjetit će Loru“, ne kaže ministar Matić. „Na primjer, djeca iz Pakračke Poljane posjetit će Pakračku Poljanu“, ne kaže ministar Matić… Valja bez ostatka vjerovati onome što ministar ne izgovara: strogo će se voditi računa da đački autobusi na putu do Vukovara zaobilaze Grubore, Varivode, Sisak ili neku četvrtu lokaciju koja bi mogla pokvariti radost učenja i obrazovni štimung.

Budući da nije upotrebljiv u svoj činjeničnosti i punom realitetu, nego tek kao državno ovjerena laž – kao središnji narativ vladajuće konfesije sročen u ritmu deseterca – o „Domovinskom ratu“ se ne uči; sve što tu treba naučiti je kako pred njegovim mitovima kvalitetno klečati. „Stjecanje znanja“ svodi se na usvajanje sekularnih molitvi, štovanje zadanih kultova i sistemsko uklanjanje kritičke distance uz pomoć („modernih“, „terenskih“) parapovijesnih seansi.

Koristeći nove inicijative i uhodani mehanizam torture, školska industrija dugoročno planira proizvodnju poželjnih pripadnika društva, s tim da je „društvo“ primjerenije ukrasiti navodnicima, jer ono treba imati odlike vjerske zajednice. Država, puna svjetovnih zakletvi, nastupa kao crkva koja pronosi religiju osovljenu na nacionalnoj muci, uz naherenu figuru kolektivnoga hrvatskog Krista pribijenog na vukovarskom križu.

Priznajem da mi je dosadno po stoti put pisati o istim modelima indoktrinacije, tim više što se na ovim prostorima ne pamti čak ni to kako se mogu preko noći zaboraviti sva ona Tjentišta, Neretve i Drvari. Najava ministra Matića da će pučkoškolci prilikom hodočašća spavati u vojničkim krevetima sama je po sebi karikaturalni prikaz ambicije da se nastavnim putem odgoji narod u uniformi.

Mnogo mi je interesantniji nedavni žestoki sraz između države i crkve oko programa školskog obrazovanja, praćen oštrom podjelom javne scene  – gdje su se „napredni“ svrstali uz državu, a „nazadni“ uz crkvu – koji sada dobiva primjereni finale, ali gle: nikakvih sporenja odjednom nema, polemika šaptom pade, liberalno građanstvo uvježbano je da sve prijepore oko „Domovinskog rata“ (čak i one iz obrazovne sfere) rješava s jezikom za zubima, nitko se ne usuđuje povodom „projekta Vukovar“ ukazati na ogavne metode ispiranja mozga ili ordinarnu vjersku zatucanost istih onih što su ideju „modernoga školstva“ branili od najezde katoličkog fundamentalizma.

To samo potvrđuje da je sukob bio pirotehničke prirode, jer u pogledu ideoloških aspiracija i volje za „vlašću nad dušama“ između države i crkve značajnih razlika nema, osim u nijansama gdje se njihove dogme ne podudaraju, a takve čine jedva jedan posto „gradiva“ što će biti plasirano kroz obavezni školski dril.

Hrvatska ima rijetku sreću da se rasprava o svjetovnom obrazovanju vodi između crkvene države i državne crkve. Efekti su, kao što vidimo, začudni. No, tek kada se iz zone teatarski inscenirane rasprave zakorači u žitko blato prakse, nailazimo na ključno pitanje: Zašto se silovanje maloljetnika u Hrvatskoj naziva „obrazovanjem“?

Upravo ta terminološka mimikrija predstavlja plašt ispod kojeg se ostvaruje faktično jedinstvo. Crkvena država i državna crkva mogu imati nesuglasica oko pojedinih segmenata školskog programa, ali silovanje ne dovode u pitanje.

Izvor: Tacno