Prepun brige za toleranciju i demokratski dijalog, Ivan Aralica drži kako je plodotvoran suživot s onima koji su etnički i ideološki drugačiji ostvariv na način da ovih ne smije biti.


Prošloga sam tjedna na ovim stranicama predvidio da će Ivan Aralica u nastavku svojeg feljtona u Večernjem listu biti još razigraniji, i to se doista zbilo: znameniti nacionalni intelektualac, najnadahnutiji ovdašnji proizvođač seljačke proze i vrckave policijske publicistike, u finalu dugometražnog ogleda ponudio je „lijek“ za sanaciju „hrvatskog postkomunističkog ideološkog kaosa“, konkretan recept čijom se primjenom, dok si rek’o britva, voljena domovina može iščupati iz moralnog i idejnog gliba u koji je zapala.


Istini za volju, moje prognoze nisu plutale u zoni špekulacija, već su proizašle iz uvida u postojanost jedne tradicije. Još se, naime, nije dogodilo da Ivan Aralica posegne za perom, odlučan ukazati na kapitalne političke probleme naše današnjice, a da ne završi rukopis s pendrekom u ruci. Ta preobrazba penkale u batinu, koja se uvijek iznova ponavlja, u njegovu je slučaju sama bit stvaralačkog procesa, tresak istinski angažirane literature, moglo bi se reći, izraz duboke potrebe autora da, pišući, umlati i štogod više od prazne slame.


U najkraćem, Aralica predlaže hitnu zakonsku zabranu javnog djelovanja svima koji – prema njegovim uvaženim kriterijima – šire „komunističku“ i „jugoslavensku“ propagandu. Samo radikalnim mjerama zabrane slobode govora, drakonskim kaznama i cenzorskim intervencijama, koje će rezultirati istrebljenjem ideoloških nametnika, može se spasiti hrvatska demokracija, smatra pisac. „Potrebno je zakonom odrediti da je jugoslavenska promidžba, javljala se ona i kao nostalgija, protuustavan čin, a javno veličanje jugoslavenstva prekršaj koji podliježe sankcijama.“


U sklopu tog projekta posebno je važno da država obustavi budžetsku potporu tjedniku koji držite u rukama. „Ozakonimo li takvu odluku sa svim pojedinostima“, piše Ivan Aralica, „neće nam se dogoditi da država financira list srpske nacionalne manjine, koji se ne bavi onim čime bi se trebao baviti, životom srpske nacionalne manjine, nego se, okupivši kao suradnike sve gorljive apologete jugoslavenstva i komunističkog antifašizma, bavi sentimentalnom obnovom jugoslavenstva na komunističkim temeljima“, a upravo to „izaziva nove sukobe, svakodnevne, između većinskog naroda i te manjine“.


Zabraniti bi također trebalo veći broj „tobože nevladinih organizacija“, jer one predstavljaju „uz Novosti trenutačno najveću koncentraciju ljudstva koje radi na obnovi jugoslavenstva na komunističkim premisama“. „Mentalne komuniste“, pak, valja ukloniti iz političkog života, to jest „administrativno lustrirati“, uključujući Milanovića i njegovu vladajuću garnituru, uključujući Pupovca koji „ne prestaje pjevati kozaračko kolo“, uključujući više-manje kompletnu političku i javnu scenu koja ne njeguje tekovina zdravog šovinizma. Krajnji je čas za svehrvatsko otrežnjenje i složnu jurističku akciju po uputama književnog barda: ne smlavimo li jugo-komunističku pošast i njenu „koncentraciju ljudstva“ u najskorijem roku, paragrafima, lustracijama, hapšenjima i zabranama, ova će bez dvojbe prouzročiti nove sukobe i krvoprolića.


Priznajem da mi se čini pomalo neodgovornim remetiti Araličin delirični užitak, pa relativizirati svu tu silu Jugoslavena i komunista koji ga noću spopadaju i dovode njegovo hrvatstvo u ukrućeno stanje. A i blesavo je trošiti riječi na protivnika koji, koristeći se suptilnim stilom drvosječe, protiv tebe huška pravnu državu i odrede za egzekuciju. Stoga je bolje rasvijetliti intelektualnu šablonu koja takvim porivima najviše paše, jer je očito postala univerzalna, pogodna da čovjek u prijelomnim trenucima pruži maksimum sebe, da se i relativno prosječan glupan s titulom hrvatskog akademika uspije izraziti kao histerični idiot.


Ivan Aralica, na primjer, potpuno je isti tip argumentacije koristio i kada je u prvoj polovici devedesetih godina serijom novinskih pamfleta obrazlagao nužnost vojne agresije na Bosnu i Hercegovinu. Hrvatski živalj, uz pomoć hrvatske države i Hrvatske vojske, dužan je „svoje“ teritorije u BiH osvojiti i temeljito očistiti od „bošnjačkih elemenata“, jer bi u protivnome tamo buktali okršaji između Hrvata i Bošnjaka! Bošnjake treba uništiti i protjerati zato da bismo s njima mogli ostvariti skladan suživot! Programski iskaz te zamisli Aralica je sročio ovako: „Autonomna jedinica Herceg-Bosna stvorena je da bi se sačuvala cjelovitost Bosne i Hercegovine!“ (Slobodna Dalmacija, veljača 1994.)


Uspjeh takvih formula obično nije ugrožen time što su one logički nepodnošljive, naprotiv, oni kojima su namijenjene – a to nekad znade biti kvalificirana većina najdražeg „naroda“ – u pravilu bivaju ushićeni kada visoki predstavnik nacionalne inteligencije smogne hrabrosti da isporuči najbestidniju podvalu u zajedničko ime, da ostavi pisani trag kolektivnog cinizma, i rušilačke plemenske nagone predstavi posljedicom humanističkih nagnuća. Sniženi prag inteligencije koji je nužan da bi nastupila skupna radost ionako nikada nije predstavljao problem.


Ukoliko bi netko s dovoljno otpornim želucem odlučio detaljnije čeprkati po deponiju Araličine političke esejistike, uvjerio bi se da tamo postoji samo jedna – uvijek ista – misaona matrica, stavljena u službu svetog nacionalnog cilja: onoga koji je obilježen kao remetilački faktor valja zatrti uz pomoć ozakonjenog terora kako bismo izbjegli sukobljavanja. Najdrastičnijim mjerama nasilja dužni smo rješavati situacije koje bi mogle rezultirati nasiljem. Strijeljajmo da sutra ne bismo morali pribjegavati strijeljanju. Prepun brige za toleranciju i demokratski dijalog, pisac drži kako je plodotvoran suživot s onima koji su etnički i ideološki drugačiji ostvariv na način da ovih ne smije biti.


Svi su izgledi da je taj mentalni model, fokusiran na projekciju idealne zajednice, Aralica preuzeo od Tuđmana, neprežaljenog političkog i duhovnog mentora, pošto je ovaj još u „Bespućima povijesne zbiljnosti“, objavljenim 1990., razvio uzbudljivu teoriju o tome kako etnička čišćenja, genocidi i slične „zločinbene činidbe“ nisu nužno loše pojave, jer „mogu imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe“ (str. 163). No čak ni on nije bio toliko podinteligentan da svoje vizije pretoči u konkretne zakonske paragrafe.


Kada bi se Araličine preporuke doista ozakonile, Hrvatska bi i formalno postala fašistička država. Bi li to značilo da je i ustaška? Ne bi, pita li se velikan hrvatske poseljačene proze, budući da je on odavno ustvrdio kako „izvorno ustaštvo jest nacionalizam“, dok je fašizam nešto posve drugo, ta je doktrina čak „suprotstavljena nacionalizmima malih naroda“, a ako to znamo, „možemo lako razumjeti sve one manipulacije što ih je fašizam činio s ustaškim pokretom“ (Slobodna Dalmacija, kolovoz 1998.). Tako ćemo razumjeti i razloge zbog kojih „veličanje komunističkog totalitarizma“ ima biti stavljeno izvan zakona, dok ustaštvo, kao forma legitimnog nacionalizma, valja prepustiti slobodnome razvoju i širenju, a to će reći da je i ono prijeteće pismo upućeno ravnateljici spomen-muzeja u Jasenovcu, potpisano sa „Za dom spremni“, samo neki vid predzakonskog akta, simbolička uvertira u sustavan odnos prema onima koji „pjevaju kozaračko kolo“.


Aralica, dakle, misli uz pomoć nišanske sprave. Nije mi namjera odgonetati zbog čega ga Jugoslaveni i komunisti toliko opsjedaju, zašto ga svaka pomisao na njih ispunjava vrelom hrvatskom srdžbom, tim više jer bi me razgoropađeni pisac, skupa s mojom jugoslavenskom braćom, bez krzmanja stavio u haps, a vjerojatno i napunio olovom. Ipak, intrigira prizor što ga je svojedobno s mnogo nježnosti opisao svom izdavaču: uramljeni Titov portret na zidu očeve kuće. Doista, što predstavlja Titova slika u formativnom razdoblju Araličina života? I što predstavlja taj otac koji mu je, s barem jednom neugodnom posljedicom, odavno jebao mamicu?


Izvor: tacno