Viktor Ivančić: U na šubari

Zašto izostaje opravdani bijes hrvatskih desničara i nacionalista? Gdje je nestala ta pravednička srdžba? Gdje su beretke i megafoni? Gdje su naoštrene kljove? Gdje su stisnute pesnice i zakrvavljene oči? Gdje su invalidska kolica? Gdje je šator okićen šahovnicama, zastavama i ratnim relikvijama u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici? Gdje su transparenti koji optužuju za izdaju? Gdje su uvrede i psovke kojima ogorčeni prosvjednici zasipaju hrvatskoga ministra kulture?

Nikakvu sličnu reakciju nije uzrokovala vijest što bi, prema lakonskoj logici, trebala uznemiriti osjetljive domoljubne duše i natjerati im krv u lica. A vijest ima takav iritacijski potencijal da bi se (kada bi ta žanrovska varijanta postojala) mogla podvesti pod informativnu karikaturu: Zlatko Hasanbegović, ministar kulture u Vladi RH, izdvojio je iz državnoga budžeta značajnu sumu od 32.000 kuna da se u Hrvatskoj objave čak tri knjige koje – što kao autor, što kao koautor – potpisuje beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe četničkoga pokreta, te Milana Nedića, šefa kvislinške srpske vlade u doba Drugog svjetskog rata.

U isto vrijeme hrvatski ministar kulture uskratio je proračunska sredstva brojnim civilnim udrugama, listovima nacionalnih manjina, neprofitnim medijima, Hrvatskoj drami Hrvatskoga narodnog kazališta ‘Ivan pl. Zajc’ u Rijeci… a bez državne potpore za svoje spisateljske projekte ostali su i deseci poznatih ovdašnjih autorica i autora, od Daše Drndić, Slavenke Drakulić ili Đurđe Knežević, pa do Zorana Ferića, Ivice Đikića ili Igora Mandića. Sve su te organizacije, institucije i ličnosti, prema ocjeni ministra Hasanbegovića, za hrvatsku državu i prateću duhovnu produkciju manje značajne od promotora vojvode Draže Mihailovića, čije su tri knjige zavrijedile dotacije.

Elem – gdje je sada patriotski revolt? Gdje su raspižđeni branitelji? Gdje su vlasnici ‘rana koje su još svježe’? Gdje je bunt onih koji su tradicionalno alergični na pojave ‘četništva’ u hrvatskoj javnoj sferi, pa ga registriraju i tamo gdje ga nitko sa zdravim razumom ne uočava? Gdje je spontani ustanak onih što su, štiteći hrvatsku nacionalnu kulturu i hrvatski nacionalni identitet od ‘srbočetničkog zagađenja’, još jučer čekićima jurišali na table ispisane ćirilicom?

Gdje je profesor doktor Josip Jurčević da nas mrko pogleda s televizijskog ekrana i upozori na prvorazredan kulturni i društveni skandal? Gdje je profesor doktor Zvonimir Šeparović da sastavi optužnicu za veleizdaju? Gdje je Željka Markić da digne na noge katoličke falange? Gdje je žablje lice profesora doktora Zdravka Tomca da prodorno zakrekeće i podsjeti nas na ponos i dostojanstvo hrvatskoga naroda? Gdje je gelom obloženi Velimir Bujanec da, s garniturom renomiranih moralnih ruševina u studiju, upriliči seriju emisija o tome kako se novac hrvatskih poreznih obveznika troši na odurnu četničku propagandu?

Nigdje uzbune, nigdje jeda, nigdje kapljica pljuvačke na mikrofonima, nigdje ni najskromnijega urlika… Izgleda da je razlog u dobroj mjeri banalan: simpatizer ustaša na dužnosti hrvatskoga ministra kulture materijalno ispomaže simpatizera četnika, a ne ‘simpatizera četnika’. Naime, on podupire konkretnu osobu koja otvoreno veliča četništvo, a ne nekoga kome je – radi potreba tekućih hajki – okačena takva etiketa. Priča dakle ima međunavodni karakter: vladajući hrvatski ustašofili idilično surađuju s četnicima, a nemilosrdno se obračunavaju s ‘četnicima’, pogotovo ako su prvi iz Srbije, a drugi iz Hrvatske.

Sve ima dodatni šarm utoliko što se ustaško-četničko bratstvo uspostavljeno između dvojice historičara – jednoga iz Zagreba, drugog iz Beograda – savršeno ogleda u produkciji izdavačke kuće koja će štampati Dimitrijevićeve knjige. Nakladničko poduzeće primjerena naziva ‘Despot Infinitus’ u svom asortimanu već ima naslove što ih potpisuju ustaški velikani Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić, pa adorant četnika Mihailovića i kvislinga Nedića dolazi kao poručen.

Kanta gustoga revizionističkog gliba, kanta radikalnog antikomunizma, kanta romantične naklonosti prema masovnim ubojicama, i eto vezivne mase koja tu knjišku građu čvrsto drži na okupu. Od potpuno je istog materijala načinjena i spona između hrvatskoga ministra i njegova intelektualnog druga iz Beograda: gospoda historici su se prepoznali po liniji svojih snažnih afiniteta prema fašizmu. Jedini koji u tom prizoru ustaško-četničkog zagrljaja tragično izostaju su, naravno, partizani.

Za Bojana Dimitrijevića je Draža Mihailović netko kome ‘treba odati svaku počast’ i ‘vratiti zasluženo mesto u srpskoj istoriji’, dok je Milan Nedić ‘kolaboracionist, a ne zločinac’. Za Zlatka Hasanbegovića su ustaše bili ‘heroji, mučenici i šehidi’, dok je antifašizam floskula. Za hrvatske porezne obveznike ovaj četničko-ustaški poljubac – vlažna razmjena u kojoj hrvatski i srpski jezik postaju jedan te isti, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski – vrijedi 32.000 kuna, a uskoro bi mogao i mnogo više, jer nije nemoguće da uslijedi razodijevanje i strasna historičarska debata.

Za ratoborne hrvatske desničare, međutim, to nije povod nerviranju; potez ministra kulture, novaka u politici, ne tretiraju čak ni kao pročetničku grešku. Poštujući međunavodne konvencije, umjesto na četnike, oni su nabrušeni na ‘četnike’. Nije stoga Josipu Klemmu, Đuri Glogoškom i njihovoj uličnoj gardi koja čuva esencijalno hrvatstvo palo na pamet da pokušaju sabotirati nedavnu nesuđenu tribinu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje je trebao nastupiti Bojan Dimitrijević, nego su to bili spremni učiniti pripadnici antinacionalističke Radničke fronte, pripremivši transparente ‘Zašto Hasanbegović financira četničke revizioniste?’ i ‘Ima novca za četnike, a nema za nezavisne medije’. I tribina i akcija su propale, jer je prostor za publiku zjapio prazan.

Stvari stoje tako da radikalna hrvatska desnica – dakle ona koja stanuje u političkome centru – ‘četničkim’ smatra angažman aktivista Radničke fronte, uključujući njihovu ambiciju da obožavatelja Draže Mihailovića inkomodiraju u javnome nastupu. Jednako kao što, upravo zbog njihove antinacionalističke vokacije, ‘četničkima’ proglašava Novosti – jer takva markacija olakšava strijeljanje – dok izravno uključivanje deklariranoga četničkog propagandista u hrvatsku kulturnu industriju, pa još i dodjelu honorara iz hrvatskoga državnog budžeta, dočekuje nečujnim aplauzom. Važeća međunavodna pravila, ponovimo, takva su da oni koji u Hrvatskoj proganjaju ‘četnike’, paktiraju s četnicima.

Uzajamna prehrana hrvatskoga i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, štoviše, ona je jedan od temelja balkanske drame. Kvalitetno je opisana još onom drevnom naslovnicom Ferala s dva majmuna u postelji, a od skorijih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića koji je kao prvi od svjetskih državnika Tomislavu Karamarku čestitao izbornu pobjedu, i to prije nego su službeni rezultati bili objavljeni.

Kada ta solidarna ispomoć nije iskazana kroz direktnu suradnju i trgovačku razmjenu – kakva je bila, na primjer, preprodaja nafte za tenkove u zadnjem hrvatsko-srpskom krvoproliću – nastupa u formi lažnog antagonizma, pa će se, recimo, na film Jakova Sedlara o ustaškome rekreacijskom centru u Jasenovcu skladno nadovezati naricaljka Tomislava Nikolića o sedamsto hiljada ubijenih Srba, naime: svrha je Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije u tome da jedno drugom osiguravaju alibije.

Utoliko je riješenost ministra Hasanbegovića da na svoju ustašku kapu zatakne Dimitrijevićeva dvoglavog orla tek prikladno groteskni dovršetak stare priče. Interesantnija je kao još jedan prilog koji ukazuje na golu laž hrvatskoga nacionalističkog narativa i senzacionalni debakl svih domoljubni fantazija: od premijera koji ne zna hrvatski jezik, jer mu kao stranome plaćeniku i ne treba, preko ministra kulture koji financira četnike, pa do Vrhovnoga domoljuba koji prodaje vitalne interese svoje zemlje za sumu od pišljivih 60.000 eura, ZA JUDINE ŠKUDE, kao zadnji žicar…

A tu je i pouka koja je valjda rezultat onoga izostanka partizana iz ljubavnog kadra: kada imaš fašistička nagnuća, avaj, izbor između Pavelića i Mihailovića zaista je nemoguć. Zato Hasanbegovićev hrvatski odgovor glasi: ‘Ante mi je Draži.’