Neki novi klinci, rođeni u ovom mileniju, davno iza Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, mlate po Splitu Srbe i Ruse zbog ”nepoćudnih” dresova. Buše gume novosadskim gostima.
Turistički Split crveni se i pravda zbog agresivne mularije, jer nakon sušne korona godine Split vapi za gostima, a eto na samom početku sezone agresivci šalju poruku: Niste dobro došli, jer se križate s tri prsta, a i ”jat” se u vašemu jeziku odrazio kao Splićanima sumnjivo ”e” od čega se golobradim Splićama šaka stišće u pesnicu i u čas turisti tog tipa završavaju na hitnoj, u moru, s gumama na podu – i tako već desetljećima.
Hrvatska službena politika mlako osuđuje incidente, pravosuđe izgrednike pušta ili tek blago prekršajno kažnjava, pristojni ljudi ne razumiju kako smo zbilja zdušno još ranih šezdesetih prigrlili njemačke i talijanske turiste – a dojučerašnju braću i četvrt stoljeća od završetka svih sukoba maltretiramo i jasno im, iz godine u godinu, pokazujemo da na jugu Hrvatske nisu dobro došli.
Sjever je po običaju normalniji, suzdržaniji, civiliziraniji i vjerojatno nešto svjesniji da bi bez turizma, kojeg naravno čine i gosti iz Srbije, živjeli bitno lošije. Primorce i Istrijane, uvjerila sam se stotinu puta u Rijeci, Puli, Fažani, Rovinju ili Opatiji, nimalo ne smeta kad im netko naruči ”kafu s mlekom i sok od pomorandže” ili zamoli za malo više ”pečurki” na pizzi…
U pravilu će zahvaliti, nasmiješiti se gostu i benevolentno kazati: ”Razumijem vas, kako ne bih razumio” – makar samo minut kasnije kod šefa ili starijeg kolege provjeravao što su im pobogu te pečurke!?
No i u Splitu stvari kreću na bolje. Novi, netom izabrani splitski gradonačelnik Ivica Puljak ispričao se. Ne samo za vlastito pjevanje ustaških pjesama u mladim danima, već i zbog napada na goste posljednjih dana u ”najlipšemu gradu na svitu” gdje je stradao mladi par iz Srbije, ali i Rusi i Ukrajinci koji su Marmontovom šetali u dresovima ruske reprezentacije. Za napad na njih bio je, pretpostavljam presudan ćirilični natpis.
Gradonačelnik Puljak zgranut je incidentima koji su u predsezoni zaredali u njegovu gradu. Pozvao je sve građane Splita da nasilnicima, svi zajedno stanu na kraj tako što će institucijama prijaviti svaki nasilni čin koji uoče.
Split je, tvrdi Puljak, grad civiliziranih i tolerantnih ljudi. Grad u kojemu za njegove vladavine neće biti mjesta verbalnom i fizičkome nasilju motiviranom nacijom i vjerom… Smatra da većinu Splićana ”ispadi nekolicine usijanih glava ne mogu i neće pokolebati”.
Bili živi pa vidjeli, govorila je davno, davno moja baka.
Stvar naravno ne ovisi samo o usijanim glavama golobradih huligana. Oni su, zna to i Puljak samo produkt, posljedica politike indoktrinacije opasnim idejama krvi i tla, započete u ratu – a nastavljane u Hrvatskoj s manje ili više intenziteta svih ovih godina. I sam im je u mladosti podlegao. No on je postupio dobro, civilizirano, ispričavši se u kampanji za vlastite grijehe, ali nedavno i za tuđe, one svojih agresivnih sugrađana. Priznati zabludu nije dokaz slabosti, već upravo suprotno – veličina jedne ličnosti.
Te veličine koja bi s vremenom mijenjala i sramotna ponašanja prema drugim i drugačijima nedostaje međutim na političkim razinama višim od one jednoga gradonačelnika.
Nedavno smo joj, primjerice, svjedočili u istupima Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, koji lažnim, infantilnim i, slobodno možemo reći za jednog ministra, stupidnim izjavama o ”svojevrsnom ropstvu Hrvata u Jugoslaviji” te o tome da se nisi nekažnjeno mogao tako izjasniti, samo podgrijava agresivna ponašanja tipa splitskog.
Čemu laž da je ”svako spominjanje imenice Hrvat uključivalo opasnost”!? Kakvu opasnost? Ovu Grlić Radmanovu budalaštinu svatko njegova godišta vrlo jednostavno može demantirati rodnim listom, svjedodžbom, indeksom ili nacionalom na fakultetu. U rubrike nacionalnost ili narodnost svi koji su bili Hrvati to su i pisali!
Što je priječilo ministra da to isto ne čini odista ne znam. Možda strah nakon pjevanja ”Vile Velebite” ’75 na ’76. Vila porobila Grlića Radmana. O tome zbilja ne bih.
Mi koji smo rasli u Primorju tih godina nekako smo radije slušali rock, ”The Rolling Stonese” ili Jima Morrisona i Doorse.
”Vila Velebita” i sve rime tipa: ”Ti našeg roda diko… tebi Hrvat viko”, bile su nam, da se pristojno i politički korektno izrazim – strane, a očito je naš izbor glazbe bio i odgojno prihvatljiviji, jer ni mi koji smo pjevušili te davne 1975. ”Riders on the Storm”’, ni naša djeca, a nadam se da neće ni unuci ne napadamo nikoga zbog toga što im je pismo drugo ili zato što im se jat u jeziku odrazio drugačije nego u hrvatskome
autograf
Turistički Split crveni se i pravda zbog agresivne mularije, jer nakon sušne korona godine Split vapi za gostima, a eto na samom početku sezone agresivci šalju poruku: Niste dobro došli, jer se križate s tri prsta, a i ”jat” se u vašemu jeziku odrazio kao Splićanima sumnjivo ”e” od čega se golobradim Splićama šaka stišće u pesnicu i u čas turisti tog tipa završavaju na hitnoj, u moru, s gumama na podu – i tako već desetljećima.
Hrvatska službena politika mlako osuđuje incidente, pravosuđe izgrednike pušta ili tek blago prekršajno kažnjava, pristojni ljudi ne razumiju kako smo zbilja zdušno još ranih šezdesetih prigrlili njemačke i talijanske turiste – a dojučerašnju braću i četvrt stoljeća od završetka svih sukoba maltretiramo i jasno im, iz godine u godinu, pokazujemo da na jugu Hrvatske nisu dobro došli.
Sjever je po običaju normalniji, suzdržaniji, civiliziraniji i vjerojatno nešto svjesniji da bi bez turizma, kojeg naravno čine i gosti iz Srbije, živjeli bitno lošije. Primorce i Istrijane, uvjerila sam se stotinu puta u Rijeci, Puli, Fažani, Rovinju ili Opatiji, nimalo ne smeta kad im netko naruči ”kafu s mlekom i sok od pomorandže” ili zamoli za malo više ”pečurki” na pizzi…
Čemu laž da je ”svako spominjanje imenice Hrvat uključivalo opasnost”!? Kakvu opasnost? Ovu Grlić Radmanovu budalaštinu svatko njegova godišta vrlo jednostavno može demantirati rodnim listom, svjedodžbom, indeksom ili nacionalom na fakultetu
U pravilu će zahvaliti, nasmiješiti se gostu i benevolentno kazati: ”Razumijem vas, kako ne bih razumio” – makar samo minut kasnije kod šefa ili starijeg kolege provjeravao što su im pobogu te pečurke!?
No i u Splitu stvari kreću na bolje. Novi, netom izabrani splitski gradonačelnik Ivica Puljak ispričao se. Ne samo za vlastito pjevanje ustaških pjesama u mladim danima, već i zbog napada na goste posljednjih dana u ”najlipšemu gradu na svitu” gdje je stradao mladi par iz Srbije, ali i Rusi i Ukrajinci koji su Marmontovom šetali u dresovima ruske reprezentacije. Za napad na njih bio je, pretpostavljam presudan ćirilični natpis.
Gradonačelnik Puljak zgranut je incidentima koji su u predsezoni zaredali u njegovu gradu. Pozvao je sve građane Splita da nasilnicima, svi zajedno stanu na kraj tako što će institucijama prijaviti svaki nasilni čin koji uoče.
Split je, tvrdi Puljak, grad civiliziranih i tolerantnih ljudi. Grad u kojemu za njegove vladavine neće biti mjesta verbalnom i fizičkome nasilju motiviranom nacijom i vjerom… Smatra da većinu Splićana ”ispadi nekolicine usijanih glava ne mogu i neće pokolebati”.
Bili živi pa vidjeli, govorila je davno, davno moja baka.
Stvar naravno ne ovisi samo o usijanim glavama golobradih huligana. Oni su, zna to i Puljak samo produkt, posljedica politike indoktrinacije opasnim idejama krvi i tla, započete u ratu – a nastavljane u Hrvatskoj s manje ili više intenziteta svih ovih godina. I sam im je u mladosti podlegao. No on je postupio dobro, civilizirano, ispričavši se u kampanji za vlastite grijehe, ali nedavno i za tuđe, one svojih agresivnih sugrađana. Priznati zabludu nije dokaz slabosti, već upravo suprotno – veličina jedne ličnosti.
Vila Velebita i sve rime tipa: ”Ti našeg roda diko… tebi Hrvat viko”, bile su nam, da se pristojno i politički korektno izrazim – strane, a očito je naš izbor glazbe bio i odgojno prihvatljiviji, jer ni mi koji smo pjevušili te davne 1975. ”Riders on the Storm”
Te veličine koja bi s vremenom mijenjala i sramotna ponašanja prema drugim i drugačijima nedostaje međutim na političkim razinama višim od one jednoga gradonačelnika.
Nedavno smo joj, primjerice, svjedočili u istupima Gordana Grlića Radmana, ministra vanjskih poslova u Vladi Republike Hrvatske, koji lažnim, infantilnim i, slobodno možemo reći za jednog ministra, stupidnim izjavama o ”svojevrsnom ropstvu Hrvata u Jugoslaviji” te o tome da se nisi nekažnjeno mogao tako izjasniti, samo podgrijava agresivna ponašanja tipa splitskog.
Čemu laž da je ”svako spominjanje imenice Hrvat uključivalo opasnost”!? Kakvu opasnost? Ovu Grlić Radmanovu budalaštinu svatko njegova godišta vrlo jednostavno može demantirati rodnim listom, svjedodžbom, indeksom ili nacionalom na fakultetu. U rubrike nacionalnost ili narodnost svi koji su bili Hrvati to su i pisali!
Što je priječilo ministra da to isto ne čini odista ne znam. Možda strah nakon pjevanja ”Vile Velebite” ’75 na ’76. Vila porobila Grlića Radmana. O tome zbilja ne bih.
Mi koji smo rasli u Primorju tih godina nekako smo radije slušali rock, ”The Rolling Stonese” ili Jima Morrisona i Doorse.
”Vila Velebita” i sve rime tipa: ”Ti našeg roda diko… tebi Hrvat viko”, bile su nam, da se pristojno i politički korektno izrazim – strane, a očito je naš izbor glazbe bio i odgojno prihvatljiviji, jer ni mi koji smo pjevušili te davne 1975. ”Riders on the Storm”’, ni naša djeca, a nadam se da neće ni unuci ne napadamo nikoga zbog toga što im je pismo drugo ili zato što im se jat u jeziku odrazio drugačije nego u hrvatskome
autograf
