Kardinal Vinko Puljić, umirovljeni vrhbosanski nadbiskup, dinamizirao je naš javni život protestnim priopćenjem povodom odluke zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da se preimenuju ulice koje nose imena istaknutih ustaških dužnosnika i njihovih podržavatelja. Jedan od njih je i Ivan Šarić, Puljićev prethodnik na nadbiskupskom tronu, zagriženi ljubitelj Ante Pavelića i njegove države koja je osnovana od zločinaca da bi provodila zločine. Nadbiskup Šarić u tome nije vidio nikakav problem, a kako vidimo, ustaški zločini ne smetaju ni umirovljenom nadbiskupu i kardinalu Vinku Puljiću. Mnogi su posljednjih dana pisali o tome zašto Ivan Šarić nije zaslužio da ijedna ulica nosi njegovo ime. Štoviše, on nije zaslužio ni to da mu ime bude uklesano na nadgrobnoj ploči. Tko želi upoznati ovog nadbiskupa, koji je svojim djelovanjem negirao Isusa Krista i crkveni nauk, neka pročita znanstveni članak koji je napisao crkveni povjesničar i svećenik Petar Jeleč.
Vinko Puljić i Ivan Šarić
Drago mi je što je povijesnu istinu o Ivanu Šariću iznio jedan katolički svećenik. To potvrđuje moju tezu da je Katolička crkva pluralna i da one koji odstupaju od katoličkog nauka, a to su, u konkretnom slučaju, kardinal Vinko Puljić i nadbiskup Ivan Šarić, ne smijemo smatrati glasnogovornicima katoličkog nauka; oni to nisu, oni su negatori toga nauka. Što Katolička crkva jest, a što nije i nikada nije smjela biti, iznosi svećenik Petar Jeleč. Ustaštvo je trajno poraženo. To zna Vinko Puljić, to zna i ergela povijesnih gubitnika okupljena oko Thompsona. Najbolji dokaz njihovog poraza je to što brane ustaštvo tvrdeći da nije riječ o ustaštvu. To rade samo najveći gubitnici. Bili bi dostojanstveniji kada bi javno izrekli da pristaju uz ustaštvo, ali ne, gubitnici pamte poraz te se uporno odriču ustaštva pozivajući se na „duh vremena” ili pak „stari hrvatski pozdrav”. Tužno je gledati koliko su jadni, a jadni će biti sve dok ne shvate da je povijest nepromjenjiva i da gubitnička, zločinačka ideologija nikakvom alkemijom, a pogotovo ne alkemijom prešućivanja, ne može izokrenuti činjenice. Partizanski pokret je bio narodni pokret, u njemu su sudjelovali Hrvati koji su se borili Hrvatsku. Tada su se samo partizani borili za Hrvatsku. Oni su porazili fašiste, naciste i njihove bijedne sluge – ustaše.
Povijesna činjenica je da je ustaštvo sustavno poraženo da ga danas mogu zastupati samo redovnici prešućivanja. Što je ono „Za dom spremni”? Da, to nije ustaški poklič nego „stari hrvatski pozdrav”. Jadno. Zašto je Ivan Šarić obožavao Antu Pavelića? Nije, on je samo „slijedio duh vremena”. Bijedno. Ovo mogu izreći samo gubitnici i to jadni i bijedni gubitnici. Varaju se oni koji misle da mlađim generacijama ovo išta znači. Ne znači, njihov svijet je postmoderni svijet međusobno nepovezanih fragmenata. Sasvim mi je razumljivo da će u jednom fragmentu jedan mladi čovjek napustiti Hrvatsku, jer mu ona, uslijed rastuće korupcije, ne nudi perspektivu, kao i da će, u nekom drugom fragmentu, otići na koncert na kojem će, želeći iskazati domoljublje koje traje kraće od leptirovog života, na ulicama Zagreba uzvikivati ustaške pokliče. To ništa ne znači jer je njihova stvarnost razbijena u fragmentima.
Benkovac i Arkanova udovica
Najbolji pokazatelj postmoderne fragmentarnosti je ovoljetni slučaj u Benkovcu. Nekakvi navodni branitelji su ustali protiv programa nekog festivala, a da taj program nisu ni pročitali. Nadalje, nastupili su u maniri pedagoga hrvatstva koji vode računa o tome da ništa što miriše na provokacije ne uđe na sveto benkovačko tlo, stradalo u Domovinskom ratu, da bismo, vrlo brzo, saznali kako su ti isti branitelji odgajali djecu da pjevaju pjesme udovice Željka Ražnjatovića Arkana. Dakle, ustali su protiv izmišljenog programa, pozivajući se na svoje lažno domoljublje, a sve kako bi sakrili pravu istinu o sebi kao zagriženim fanovima udovice ratnog zločinca koji je činio zločine i na benkovačkom području. Krasno domoljublje, nema što!
Ovaj scenarij je moguć samo u postmodernim svjetovima, a jedan od tih svjetova je i onaj benkovački. Nepotrebno je tražiti svevremensku istinu, ali je isto tako nepotrebno sramotiti se makar u jednom fragmentu. Vinko Puljić se osramotio, a sustavno se sramote i revizionistički kolekcionari „starog hrvatskog pozdrava”. Ustaše su gubitnici u svim vremena i u svakom fragmentu. To su znali Ante Pavelić i Ivan Šarić, to znaju Vinko Puljić i ovi koji brane „Za dom spremni” tvrdeći da je riječ o „starom hrvatskom pozdravu”. Nije, riječ je o starim i stalnim gubitnicima. Tko je porazio te gubitnike? Hrvati koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovali tamo gdje se branilo hrvatstvo – u partizanskom pokretu. Ovo je ujedno i razlog zbog čega se pravi Hrvati ne odriču partizanskog pokreta. Zašto bi se pobjednici odrekli pobjede? Zašto bi se Hrvati odrekli Hrvatske? Razumijem gubitnike, a razumijem i njihovo prešućivanje. Znam što ih muči i neka ih muči to što ih muči. Oni ne mogu izreći istinu o Drugom svjetskom ratu, zato o tom ratu lažu.
Ove godine su se u Splitu, povodom obilježavanja obljetnice partizanskog oslobađanja ovog hrvatskog grada, pjevale partizanske pjesme i oni koji su te pjesme pjevali, nisu se skrivali. Pjevali su partizanske pjesme i obilježavali su partizansko oslobađanje Splita. Povijesnu istinu nije moguće ubiti, a ni revidirati. Ante Pavelić je bio fašistički i nacistički sluga, Ivan Šarić je bio sluga sluge, a Vinko Puljić je umirovljenik koji je umirovio kršćanstvo. Ivan Šarić i Vinko Puljić su nadživjeli vlastito kršćanstvo, a da za njim ni suzu nisu pustili.
