Američko-hrvatski povjesničar Vjekoslav Perica autor je knjige ‘Antifašizam – povijest, mit i aktualnost jednoga svjetskog pokreta (1924. – 2024.)’, koja će uskoro biti prevedena i objavljena na američkom, britanskom i europskom tržištu.
Američko-hrvatski povjesničar Vjekoslav Perica u SAD-u živi i radi više od trideset godina. Predavao je na nekoliko američkih sveučilišta i instituta, a u mirovinu je otišao kao profesor svjetske povijesti na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Perica je doktorirao modernu svjetsku povijest i magistrirao politologiju na američkom sveučilištu University of Minnesota – Twin Cities. Prošle godine u Zagrebu, u izdanju Plejade, objavljena je njegova opsežna i zapažena studija „Antifašizam – povijest, mit i aktualnost jednoga svjetskog pokreta (1924. – 2024.) u povodu 100. obljetnice antifašizma. Početkom sljedeće godine u Portlandu će mu izaći adaptirana verzija u prijevodu i uredništvu Petera Kornchaka, priređena za američko, britansko i europsko tržište.
S Pericom smo razgovarali o dvije njegove inicijative koje bi trebale pomoći revalorizaciji antifašizma u Hrvatskoj – prijedlogu da rezoluciju o genocidima i etničkom čišćenju na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu usvoji Europski parlament i da prijedlog zakona o proglašenju Dana ZAVNOH-a državnim blagdanom bude usvojen u Saboru. O Pericinim inicijativama razgovarali smo u kontekstu revizionističkih poruka i veličanja ustaštva na Thompsonovu koncertu u Zagrebu i ususret vojnom mimohodu koji se priprema u počast 30. obljetnice pobjedničke operacije „Oluja“. „Ako se usvoje te dvije inicijative koje su do sada ostale skrivene među 600 stranica moje knjige o antifašizmu, to ne znači da će neke grupe prestati uzvikivati ZDS ili veličati fašizam. Ali demokratske države moraju znati na čijoj su strani, pa i njeni odgovorni politički subjekti moraju jasno reći što zagovaraju i koji je njihov izbor. A ne se skrivati ili igrati igrice, kako to u zadnje vrijeme radi Plenkovićev HDZ“, istakao je Perica.
NACIONAL: Zašto su u nas glavne tema zadnjih tjedana Hrvatska nakon Thompsonova koncerta, a prije mimohoda Hrvatske vojske?
Pred nama je veliki vojni mimohod, mimoplov i mimolet. Njima slavimo 30 godina ‘’Oluje’’ i pobjedu u Domovinskom ratu. Prema definiciji francuskog filozofa Ernesta Renana, nacija je zajednica sjećanja. Za svaku naciju je najvažnija povijest. Ona mora biti teška, ali slavna. U nacionalnoj povijesti nema nikakvih mrlja. Ona jest bremenita, ali mi nismo napravili nikakve mrlje, zločine ili genocide. To su radili drugi. Mi smo žrtve. Mi upravo to radimo, trideset godina od pobjede u Domovinskom ratu. Slavimo našu povijest, ne vidimo u njoj ništa sporno, ništa ružno. Slavimo trijumf. Ali u momentu toga trijumfa, otkrivamo da u Hrvatskoj koja je nastala u Domovinskom ratu, hrvatska nacija nikada nije bila dovršena, konsolidirana nacija. Ona je rascijepljena, podijeljena nacija.
‘Predsjednik Milanović stoji na strani Hrvatske koja naglašava i vrednuje antifašizam, a Plenković, poput menadžera, potiče desni zaokret i relativizira reviziju ustaštva. Njemu su ZDS samo tri riječi’
NACIONAL: Zašto je hrvatska nacija nedovršena i podijeljena? Što se događa u post thompsonovskoj eri?
Nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona saznali smo da očigledno veliki broj ljudi zamišlja Hrvatsku na isti način. Približno njih 500.000. Ali to nije cijela Hrvatska. Hrvata u domovini i dijaspori ima od 5 do 6 milijuna. Brojni zamišljaju Hrvatsku na svoj, izvjesno drugačiji način. Hrvatska nacija je nedovršena, rascijepljena, podijeljena i neuravnotežena, nekonsolidirana. Ona je projekt koji traje. Nacija nikad i ne može biti dovršena, jer je ona po Renanu – dnevni plebiscit. Nacija podrazumijeva volju grupe ljudi da budu nacija. Ne može se jedanput proglasiti nacija i da je imamo stalno – ona je dnevni plebiscit.
Thompson je u Zagrebu predstavio jednu Hrvatsku. Ona je brojna, možda i najbrojnija. Uskoro ćemo je vidjeti i u Sinju. Thompson je predstavio jednu Hrvatsku kako je Hrvati zamišljaju, koju osporavaju druga ili treća Hrvatska. Jer ogroman broj Hrvata i građana zamišlja Hrvatsku drugačije. Tu je i jedna grupa koja je ekstremna, HOS-ovci i svi oni koji se ukrašavaju njihovim crnim majicama, kite simbolima i pozdravom ZDS. To su reference na ustaštvo. Čak i kad Thompson ne pozdravlja ZDS, publika uzvikuje ustaški pozdrav. Jedan broj ljudi u koncesiji te svoje Hrvatske ima i reference na ustaštvo. I to shvaća kao nešto dobro.
NACIONAL: Je li na djelu ustašizacija Hrvatske?
Ne bih to tako nazvao. Mene je taj veliki Thompsonov koncert podsjetio na nešto što se zove Nacionalni euharistijski kongres Crkve u Hrvata, održan 1984. u Mariji Bistrici. Na tom skupu bio je ogroman broj ljudi. Bila je to završnica mnogih održanih skupova. Recimo, Branimirova godina u Ninu okupila je 200.000 ljudi. Tadašnja vlast je bila zbunjena. Da je takav skup bio 1954., dogodilo bi se što i 1945. – represija i klasni i drugi neprijatelji bi nastradali. Sredinom 80-ih demokratizacija je već poodmakla. Tadašnja vlast shvatila je da postoji jedna Hrvatska koja je drugačija od one službene. Sadašnja hrvatska vlast i Andrej Plenković nisu bili zbunjeni. Oni su prigrlili Hrvatsku koju im je na i oko koncerta servirao Thompson. Vrh vladajuće stranke i desnica takvoj Hrvatskoj dali su otvorenu potporu. Stalno imamo nekoliko Hrvatskih. Primjerice, 80-ih se predstavila i jedna Srbija, koja se u Miloševićevom pokretu mobilizirala za rat i izvela agresiju. Thompsonov koncert i okupljanje nije vodila Katolička crkva, ali su u tome neke samoupravne strukture i molitvene zajednice vjernika unutar Crkve. Tu je bila mobilizacija vjernika koji najavljuju sve jače prisustvo u javnom životu. To je jedna Hrvatska. Ne slažem se s glasovima na ljevici koja govori o uhićenjima i zabranama. Moramo biti svjesni da nam se predstavila jedna populistička Hrvatska. Ona pokušava apsorbirati dosta toga iz povijesti, uključujući i rehabilitaciju NDH, dio sjećanja na NDH, sa simbolima i poklicima. Ali postoji Hrvatska drugačija od te – ona je katolička, konzervativna i desna, ona reagira na sadašnje okolnosti, ali nije NDH. Hrvatska nije ustaška i ne može biti ustaška država jer se radi o drugačijim okolnostima. Postoji i umjerena lijeva Hrvatska koja se približava umjerenoj desnici. I s desnice dolaze kritike na ustaške reference i ZDS. Thompson je estrada. Većina njegovih pjesama je zapravo svjetonazorska. Zvati ih ustaškima je pogrešno. Tražiti zabranu koncerta ili uhićenja je smiješno. Ja sam protiv svakog zabranjivanja.
‘Postoji Hrvatska drugačija od populističke – ona je katolička, konzervativna i desna, ona reagira na sadašnje okolnosti, ali nije NDH’. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL
NACIONAL: Zašto?
Postoji jedan standard u demokraciji koji je odredio američki Vrhovni sud 60-ih godina. Bio je to „slučaj Skokie“, nazvan po predgrađu Aurora u Chicagu. Ku Klux Klan i Nacional-socijalistička partija SAD-a tražili su da im se po zakonu dozvoli mimohod kroz židovsku četvrt Chicaga. Naveli su što će nositi, koje će simbole istaći, nacisti u uniformama esesovaca s kukastim križevima i zastavama i ku-klux-klanovci s kapuljačama vikali su protiv Židova, urlali su da je Holokaust mit i izmišljotina, sve najgore antisemitske parole. Židovi su učinili sve da to spriječe, ali Vrhovni sud je taj zahtjev dozvolio. Održan je skup i mimohod. Postavljeni su standardi slobode govore i izražavanja u javnosti, ako nema nasilja. Taj skup prošao je nenasilno. Neki s hrvatske ljevice zabranjivali bi ili tražili cenzuru. Zabrane pjesama vratile bi nas u staljinizam. Ali promjena nekih riječi ili naslova pjesama, druga je stvar. Sudovi su, u ime nekih društvenih normi ili načela, mijenjali pjesme Beatlesima, Rolling Stonesima, Johnu Lennonu i Bobu Dylanu. Zašto onda i Thompson ne bi mijenjao početne riječi u svojoj pjesmi? No čak kad bi netko naložio da se izbace, njegovi poklonici bi i dalje pjevali, odnosno uzvikivali ZDS.
NACIONAL: Zašto bi sve to netko radio kad thompsonizacija glatko donosi povijesni revizionizam, a ustašoidne poruke bez otpora dobivaju podršku desnice i razumijevanje vladajuće stranke?
U ovoj desnoj koncesiji Hrvatske sadržana je simbolična rehabilitacija NDH koja definitivno ništa ne polaže na antifašizam jer ga je zbrisala iz naše povijesti. A nacija se održava komemoracijama. Na Thompsonovu koncertu nije se komemorirao ni spominjao poglavnik, ali jest Bleiburg. To je jedan od mitova desnice koji je vrlo jak i koji je u definitivnom otvorenom ratu s antifašističkom tradicijom Hrvatske i s preambulom Ustava RH. Predsjednik Franjo Tuđman je u preambuli Ustava osobno napisao da je postojala alternativa koja se borila protiv ustaške NDH, koja je ostvarila hrvatsku državnost i koja je bila na pobjedničkoj strani na kraju Drugog svjetskog rata.
‘Sudovi su, u ime nekih društvenih normi ili načela, mijenjali pjesme Beatlesima, Rolling Stonesima, Johnu Lennonu i Bobu Dylanu. Zašto onda i Thompson ne bi mijenjao početne riječi u svojoj pjesmi?’
NACIONAL: Je li Andrej Plenković pokazao da je mainstream ovoga trenutka nacionalističko-ustašoidna koncepcija Hrvatske? Negira li HDZ predsjednika Tuđmana i njegovu viziju Hrvatske?
Ne bih rekao da se predsjednika Tuđmana negira, ali je vladajuća stranka pokazala da je bliža toj nacionalistički-ustašoidnoj koncepciji Hrvatske. Ona prešućuje antifašizam. Predsjednik države Zoran Milanović potvrđuje antifašizam, premijer, vladajuća stranka i Crkva – ne. Tuđmanova ideja pomirenja su te dvije Hrvatske, proizišle iz antifašizma i poraza ustaštva, ali i Hrvatske koja se u Domovinskom ratu obranila. Tuđmanovo viđenje u kojoj antifašizam i Domovinski rat mogu biti zajedno, izgleda nije u modi. Došlo je do pucanja u tretmanu Tuđmana i njegove antifašističke pozicije. Vladajuća stranka je očigledno podijeljena. Podijeljena je i država. Predsjednik Milanović stoji na strani Hrvatske koja naglašava i vrednuje antifašizam, a Plenković, poput menadžera, potiče desni zaokret i relativizira reviziju ustaštva kao zločina. Njemu su ZDS samo tri riječi. Vidim desnu Hrvatsku koja smatra da je ustaštvo nešto domoljubno i nešto dobro, koja ne priznaje ustaški genocid i smatra da ga nije bilo. I koja najvećim zločinom Drugog svjetskog rata smatra Bleiburg, komunističko zarobljavanje i ubijanje hrvatskog naroda i hrvatske vojske i slične besmislice. Ta revizionistička i desna, pa i proustaška Hrvatska, sve je jača. A HDZ je podijeljen i tolerantan prema tome. Iako sam siguran da i u HDZ-u ima članova koji također pozitivno vrednuju antifašizam. Kako se formirao taj pokret, kazat će politolozi i sociolozi. On se uklapa u desni zaokret u cijeloj Europi. Mene ne zanimaju ni uhićenja, ni zabrane. Mene zanima kako Hrvatsku, u danima proslave 30 godina završetka Domovinskog rata, Hrvatsku koja je podijeljena i nestabilna, učiniti stabilnom, dovesti je u ravnotežu, smanjiti sukobe tako da se odnos prema povijesti promijeni. I u tome smislu imam nekoliko prijedloga. Prvi je donošenje rezolucije o ustaškom genocidu u NDH koja bi mogla biti i dio rezolucije EU parlamenta o genocidu, etničkim čišćenjima i masovnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. To je rezolucija koju će Andrej Plenković morati prihvatiti jer je uvijek vodio računa o tome što govori Europa. Predlažem i promjenu komemoriranja antifašizma. Umjesto Dana antifašističke borbe 22. lipnja, predlažem zakon o Danu ZAVNOH-a kao državnog blagdana 15. listopada.
NACIONAL: Što bi sadržavao prijedlog rezolucije EU parlamenta o ustaškom genocidu u NDH?
Razmišljao sam kako bi bilo najdjelotvornije kad bi EU parlament vrlo precizno donio rezoluciju o ustaškom genocidu za vrijeme NDH. Ali nije to bio jedini genocid na ovim prostorima, sve je vrlo isprepleteno. Vrlo malo autora je o tome pisalo. Sve troje naveo sam u mojoj knjizi o antifašizmu: Samantu Power u „Problem iz pakla“, američkog povjesničara Erica Weitza s „Stoljećem genocida“, koji piše o genocidu i holokaustu u NDH, ali i o holokaustu u Nedićevoj i Ljotićevoj Srbiji. Obje su prevedene. Ključnu knjigu koja jedina nije prevedena ni u jednoj državi bivše Jugoslavije – „Balkanski genocidi i etnička čišćenja na Balkanu u 20. stoljeću“ – 2012. napisao je američki kršćanski teolog Paul Mojzes, rođen u Osijeku. Pokrio je sve, od genocida i holokausta u NDH nad Romima, Srbima i Židovima, holokaust u Nedićevoj Srbiji, govorio je o zločinima četnika u BiH, u Podrinju. Mojzes je pisao o etničkim čišćenjima koje su izveli folksdojčeri iz SS divizije Prinz Eugen, zločinima muslimanske Handžar divizije, zločinima bugarskih fašista, zločinima okupatora, etničkom čišćenju koje su proveli talijanski fašisti u okupiranim dijelovima Slovenije i Dalmacije. Na to su svi zaboravili. Došao sam do zaključka da bi EU parlamentu ipak trebalo predložiti rezoluciju o genocidu i etničkom čišćenju u bivšoj Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu. U tom bi dokumentu genocid u NDH bio značajan. EU parlament mogao bi je donijeti jer smo u 80. obljetnici Drugog svjetskog rata. EU parlament je 2015. usvojio rezoluciju kojom se 11. srpnja proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. Srbija i danas poriče genocid, dok Hrvatska Srebrenicu komemorira. Godine 2016. donesena je rezolucija o turskom genocidu nad Armencima koja je dosta odjeknula. Turska i danas negira genocid. Kad bi bio donesen dokument koji jasno kaže da se dogodio genocid u NDH, to Hrvatska ne bi mogla poricati. Ako bi poricala, Hrvatska bi bila potpuno ista kao Srbija, koja je nacionalistička država koja od sebe pravi žrtvu u kojoj je genocid nad Srbima postao velikosrpski mit. Ako se želi znati o srpskim žrtvama ustaškog genocida, onda treba pročitati novu knjigu Ive Goldsteina „Hrvatska u Drugom svjetskom ratu“ i doznati točne podatke. Ono što govore velikosrpski mitovi, to je druga priča. Za Hrvatsku bi bilo jako dobro da se pojavi takav dokument.
‘Revizionistička i desna, pa i proustaška Hrvatska, sve je jača. A HDZ je podijeljen i tolerantan prema tome. Iako sam siguran da i u HDZ-u ima članova koji također pozitivno vrednuju antifašizam’
NACIONAL: Što bi sadržavao prijedlog rezolucije o zločinima genocida i etničkog čišćenja na prostoru bivše Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu?
Prvo poglavlje bilo bi „genocid, holokaust i etničko čišćenje koje je počinio ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Treba posebno naglasiti da je najveći ustaški koncentracijski logor Jasenovac bio instrument genocida nad Židovima, Srbima i Romima, ali i logor smrti za antifašiste i članove Narodno-oslobodilačkog pokreta. Rezolucija bi potom navodila sljedeće: holokaust i ratni zločin režima Nedićeve Srbije; četnički genocid nad Muslimanima u BiH i četnički zločini etničkog čišćenja u Hrvatskoj; etničko čišćenje nad domicilnim stanovništvom koje su provodili talijanski, njemački, mađarski i bugarski okupatori; zločine domaćih Nijemaca iz SS divizije Prinz Eugen i zločine bosanskih Muslimana iz Handžar divizije te ratne zločine iz osvete ratnih pobjednika, nove jugoslavenske vlasti na kraju rata, uključujući etnička čišćenja talijanske i njemačke etničke manjine. Za hrvatsku demokraciju i postojeće podjele, takav dokument bio bi izuzetno potreban. To bi natjeralo sve u Hrvatskoj, uključujući i Crkvu, da se prema tome još jače odredi.
NACIONAL: Zašto bi se Katolička crkva još jače odredila?
Hrvatski biskupi su 1995. napisali jedno pismo o sjećanju o zločinima počinjenim nad Srbima u NDH. U njemu se govori o patnjama Srpske pravoslavne crkve, patnjama njezinih svećenika, rušenju njezinih crkava. To je Katolička crkva u Hrvatskoj učinila, a što nikada, da živimo još tisuću godina, nećemo dočekati od SPC-a u odnosu na četničke zločine. Istina, pismo hrvatskih biskupa se rijetko se citira. Ali Crkva redovito komemorira 27. siječnja, Dan sjećanja na žrtve holokausta, pa se u tim prilikama spomene. Za biskupsko pismo zna malo ljudi. Kad bi došlo do rezolucije EU parlamenta o genocidu u NDH, Crkva bi morala i to pismo osvježiti i aktualizirati. Vjerujem da bi se pod papom Lavom XIV. to moglo. Posebno zato što je papa Franjo citirao izvore iz toga pisma u svojoj enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu „Fratelli tutti“ i nazvao ga velikim dostignućem. I sada ima svećenika koji će reći da je upotreba religije kod Thompsona dosta vulgarna i profana. Mlađi svećenici su u Thompsonovu djelovanju vidjeli sličnosti s američkim evangeličkim crkvama, onima koje podržavaju Trumpa. To što smo vidjeli na koncertu, to je doista sličilo na televizijski evangelizam iz SAD-a koji je Thompson kopirao i osvježio.
‘Dan antifašističke borbe i 1941. godinu ostavio bih po strani i zagovarao Dan ZAVNOH-a kao antifašistički praznik’, rekao je Perica. FOTO: Zvonimir Barisin/PIXSELL
NACIONAL: Tko bi mogao dati podršku toj rezoluciji?
Vjerujem da bi taj prijedlog u Hrvatskoj mogli podržati svi, od umjerene ljevice do umjerene desnice. Plenkovićev HDZ će je prihvatiti ako prođe u EU parlamentu. Moj posao je objasniti inicijativu. Računam na naše europarlamentarce poput Tonina Picule i Gordana Bosanca. Kad bi to došlo na raspravu u EU parlamentu, vjerujem da bi prijedlog dobio široku potporu, ne samo ljevice, nego nezavisnih zastupnika, radikalne ljevice, zastupnika liberalnih i pučkih stranaka iz različitih država. Rezolucijom koja se odnosi na cijeli prostor bivše Jugoslavije, Hrvatska bi kao demokratska zemlja priznala da se genocid u NDH dogodio. To bi bio udarac srpskom nacionalizmu, a ne „kapitulacija“ pred njim. Ono što se dogodilo u Puli na domaćem filmskom festivalu, kad je pjesmu „Bella Ciao“ pjevalo nekoliko tisuća ljudi, reafirmacija je antifašizma, odgovor je ustašizaciji Hrvatske i otpor novim oblicima fašizma. Pjesma „Bella Ciao“ danas je globalna antifašistička himna koja je zamijenila ‘’Internacionalu’’. Ona je ‘’Marseljeza’’ naših dana. Bolje je pjevati pjesmu „Bella Ciao“, nego zabranjivati neke Thompsonove pjesme. To je bolje od političkih pokušaja da se antifašizam umanji ili izbriše, a da se ustaštvo pretvori u neki domoljubni pokret, usisavanjem Domovinskog rata i svođenja pod HOS. Uopće ne postoji dvojba da je HOS simbolično ustaštvo. HOS je vikao ZDS u Domovinskom ratu, viče ga već 30 godina. To je referenca na ustaštvo i pokušaj rehabilitacije ustaštva, i tada i danas. Koliko god se predsjednik Sabora Gordan Jandroković trudio to svesti na nekakve dvostruke konotacije i standard domoljublja. To je potpuna negacija antifašizma kao patriotskog domoljubnog pokreta, ali i degradiranje Domovinskog rata.
NACIONAL: Što znači vaš prijedlog da se umjesto Dana antifašističke borbe 22. lipnja, za državni blagdan proglasi Dan ZAVNOH-a?
Inicijativa da novim zakonom Sabor Dan ZAVNOH-a proglasi državnim blagdanom 15. listopada značila bi da Dan antifašističke borbe 22. lipnja prestaje vrijediti kao državni blagdan. Antifašizam se pokušava proglasiti nastavkom komunističke revolucije pod drugim plaštem, zamagljenim nastavkom komunističke revolucije kako bi se uvela komunistička diktatura, antifašizam se prikazuje kao zločin koji je gori od ustaškog. Dan antifašističke borbe 22. lipnja, dan koji je u svjetskoj povijesti značajan datum i dan je napada nacističke Njemačke na SSSR, bolje je zamijeniti s Danom ZAVNOH-a. Mislim da je bolje komemorirati antifašizam na dan Drugog zasjedanja ZAVNOH-a u Plaškom jer je u listopadu 1943. na njemu donesena rezolucija o pripajanju Istre i Dalmacije matici zemlji. Time je ZAVNOH pokazao da je hrvatski domoljubni i patriotski pokret. Partizanski pokret je oslobodio od fašizma ta područja, pripojio ih Hrvatskoj, odredio današnje hrvatske državne granice koje su obranjene u Domovinskom ratu, ali su stvorene te 1943. Mora se povezati i spojiti historijski antifašizam s Domovinskim ratom. Tako ćemo dokinuti revizionističke laži da su antifašisti bili sovjetski agenti ili boljševici koji provode svjetsku revoluciju i usto neprijatelji Hrvata i hrvatstva. Ako se izmišljotinama negira patriotski i široki karakter hrvatskog antifašizma, onda se klizi u ustašku propagandu. Imamo izvorne ustaške dokumente koji govore kako su partizani ubačeni strani elementi, što je nažalost ušlo i u neke udžbenike, dok Bleiburg postaje vladajući mit koji dominira cijelim Drugim svjetskim ratom. Ne postoji ništa osim priče o velikom mučeništvu Hrvata, pa je blajburški mit postao isto što i kosovski mit kod Srba. Ali Dan ZAVNOH-a razbio bi desničarski monopol na domoljublje i podsjetio da je antifašizam patriotizam, ili kako kaže engleski povjesničar Eric Hobsbawm – antifašistički obrambeni nacionalizam.
‘Vjerujem da bi se 80 posto onih s koncerta Thompsona moglo pridobiti u narodnoj fronti za borbu protiv danas aktivnih i opasnih fašizama, poput Putinova fašizma, islamizma i ekscesa s trumpizmom’
NACIONAL: Zašto je predsjednik Tuđman odlučio zadržati 22. lipnja kao Dan antifašističke borbe?
Sigurno ne radi vremenske podudarnosti kad su sisački komunisti otišli u šumu i digli ustanak protiv okupatora na dan napada nacističke Njemačke na SSSR. Možda je to bio ustupak njegovu ratnom drugu heroju Vladi Janiću Capi. Možda je to napravio i radi generala Janka Bobetka, koji je bio sudionik Sisačkog partizanskog odreda, pa je tako predsjednik Tuđman htio povezati NOR i Domovinski rat, što uopće nije loša ideja. Zato neki smatraju da 22. lipnja treba ostaviti, ali treba dodati Dan ZAVNOH-a. Protiv toga nemam ništa, ne inzistiram na ukidanju Dana antifašističke borbe. Zadržimo ga, ali ga jasnije istaknimo i posvetimo generalu Bobetku, hrvatskom antifašisti i junaku Domovinskog rata koji je kao mladi komunist 22. lipnja 1941. otišao u borbu. Mislim da Dan ZAVNOH-a ima jaču edukativnu i integrativnu funkciju od Dana antifašističke borbe. Nekad mi se postojeći blagdan čini inferioran srpskom danu antifašizma. Mjesec dana prije, na Ravnoj Gori, general Draža Marković podigao je logor za gerilsku borbu protiv okupatora. Srbija slavi četnike i četničko okupljanje kao svoj dan antifašizma. Mislim da bismo mi trebali napraviti isto što i Slovenci, koji imaju svoj Dan osvobodilne fronte. Dan ZAVNOH-a naglašava važnost te 1943. i odmiče se od kaotične 1941.
NACIONAL: Što baštini Dan ZAVNOH-a?
Istinu o hrvatskom antifašizmu koji nije boljševička revolucija. Staljin i Kominterna su još 1935. naredili komunistima da se svjetska revolucija zamrzava i da počinju surađivati sa svima u obranu svoga naroda, osnivajući narodnooslobodilačke fronte. Narodnooslobodilačke fronte, suradnju komunista i nacionalista, morali su pokušati stvoriti svi, ne samo tamo gdje su formirane vlade, u Španjolskoj, Francuskoj i Čileu. Pokušali su Grci, Kinezi dva puta, Poljaci. Tito s četnicima nije uspio stvoriti narodnooslobodilačke fronte, zbog čega ga je Staljin napadao. Željele su se stvoriti ujedinjene fronte kako bi se postigla patriotska mobilizacija protiv fašizma.
NACIONAL: Je li kasno za hrvatski antifašizam i hrvatskom narodu objašnjavati da antifašizam nije komunizam?
Ne, nije kasno. To stalno treba ponavljati. Antifašisti u Drugom svjetskom ratu ulaze u hrvatska sela i počinju govor: „Hrvatski narode…“ Godine 1972. mnogi članovi Matice hrvatske odlazili su u zatvor jer su govorili ili pisali „hrvatski narode“. U ratu je to bilo sasvim normalno. Milovan Đilas je na seminaru za političke komesare oko Topuskog govorio: „Vi ćete ići u srpska sela! O čemu ćete govoriti – o Marxu i Lenjinu! Ne budite budale! Govorit ćete o Milošu Obiliću i caru Lazaru i osveti za zločine! A vi ćete ići u hrvatska sela i govorit ćete o Matiji Gupcu i otporu seljaka protiv tlačenja“. To je lijevi populizam i domoljublje. Antifašizam nije bio nikakva krinka za boljševičku revoluciju. Ona je 1945. došla jer je počeo hladni rat. Ali tu je historijski antifašizam i završio svoju ulogu – deset godina je antifašizam domoljubni pokret. Na Danu ZAVNOH-a, proslavi hrvatskog antifašizma, mogli bi se ukazati i biskupi Katoličke crkve u Hrvatskoj, nuncij i svećenici koji bi molili za žrtve fašizma i borbu protiv fašizma. Na proslavi Dana antifašističke borbe u Brezovici nema ni katoličkih ni pravoslavnih svećenika, tek ponegdje se pojave. Zašto? Na ZAVNOH-u su bili i u predsjedništvu i na obredima. Komemoracije stvaraju naciju. One moraju biti edukativne, moraju imati pomirbenu i integrativnu funkciju. Dan ZAVNOH-a fokusiran je na 1943., a ona je ključna za hrvatski antifašizam. Stvoreni su temelji hrvatske antifašističke državnosti, najžešće hrvatske žrtve pale su na Neretvi i Sutjesci, ostvarene su mnoge vojne pobjede, Hrvati postaju faktor u partizanskom pokretu, prvi put partizanima pristupaju Hrvati koji nisu išli s ustašama, središnje i lijevo krilo HSS-a. Godina 1941. ključna je za srpske nacionaliste jer tu je početak jasenovačkog mita i početak genocida nad Srbima. Za hrvatske nacionaliste ona je ostvarenje tisućljetnog sna i ostvarenje NDH. S edukativnog aspekta i Dan antifašističke borbe i 1941. godinu ostavio bih po strani i zagovarao Dan ZAVNOH-a kao antifašistički praznik. Na Thompsonovu koncertu vidio sam grupe ustašoida i tendenciju rehabilitacije NDH na različite načine. Ali ne vjerujem da će u Hrvatskoj doći do obnove NDH. Vjerujem da bi 80 posto onih s koncerta Thompsona moglo pridobiti u narodnoj fronti za borbu protiv danas vrlo aktivnih i opasnih fašizama, poput Putinova fašizma, islamizma i ekscesa s trumpizmom.
