Kada čovjek vlastitu, radikalno prolaznu opstojnost ne doživljava kao nešto veliko i povlašteno, onda se usmjerava na traženje zamjenskog, lažnog značaja koji se nalazi izvan njega. Naravno da ovime ne tvrdim kako je sve izvan čovjeka beznačajno. To ne tvrdim iz jednostavnog razloga što značenje stvarima, prirodi, društvu, povijesti i bogovima, makar kada je riječ o ovosvjetskom zbivanju, daje čovjek.
U svemu što izvan čovjeka nešto znači pronalazimo jednu pravilnost – sve to dobiva značenje isključivo naporom čovjeka. Ovo, dakako, vrijedi i za bogove, sve dok oni prebivaju u ljudskom svijetu, a ako jednom čovjek uđe u božji svijet, tada taj bog daje značenje čovjeku. U ljudskom svijetu bog, u značenjskom smislu, šuti. Zbog toga svaka protuha može govoriti u njegovo ime.
Bog koji ne znači nešto čovjeku, nepotreban je, suvišan, on je, budući da se nalazi izvan relacije s čovjekom, nevidljiv i nepostojeći. Nema ga.
Ateistima bog, dakle, nije potreban, oni mu stoga i ne daju značenje. Vjernici, naprotiv, nevidljivom bogu daju postojanje, jer im, zbog nekog duboko egzistencijalnog razloga, on treba.
Vjernicima bog nešto, i to iznimno bitno, znači. Oni sebe ne mogu poimati izvan relacije s božanstvom. Bog egzistenciji vjernika naprosto nešto znači i u to ne treba ulaziti.
Za društvo je dobro da se članovi toga društva osjećaju zaštićenima od neke sile – institucionalne ili metafizičke, sasvim svejedno, bitno je da se ne nalaze u bojnom pohodu prema nekome ili nečemu.
Od Katoličke crkve odbačeni teolog Hans Küng smatrao je – a što je za razumijevanje kulturološkog kruga unutar kojega se zbiva naše protezanje kroz vrijeme od samog našeg nesvjesnog ulaska u relacije tuđih značenja, što se zbiva rođenjem, pa sve do točke konačnog biološkog nestanka s kojim i mi bivamo nevidljivi, nepostojeći i sve manje značajni, što se, naravno, događa smrću – da je deklarirane kršćane moguće razumijevati sukladno njihovoj orijentaciji prema dobru, bogu, Isusu Kristu i Crkvi. Sukladno ovome, moguće je razlikovati vjernike koji vjeruju u dobro, boga, Isusa Krista i Crkvu.
Küngova podjela je, po mom sudu, ispravna, s jednom iznimkom: u dobro vjeruju i mnogi koji ne vjeruju u bogove, bili ono institucionalizirani ili ne.
Smatram da je za opstanak ljudskog svijeta temeljna vjera u dobro, a za vjerovati u dobro ne treba biti kršćanin, nužno je da budeš čovjek.
Čovjek i dobro su dobitna kombinacija, i za vjernike i za nevjernike. Vjernik i nevjernik bez relacije s dobrom gubitnička su kombinacija za čovjeka i sve ono što njemu pripada. Sva humana istina i sav humani smisao religije stane u ovu rečenicu, sve ostalo pripada gruboj ekonomiji.
Vjernici koji vjeruju u Crkvu, smatrajući da tako iskazuju vjeru u boga i Isusa Krista, ne nalaze se u relaciji s dobrom nego s institucionalnom uzurpacijom dobra. Oni ne vide, jer ne žele vidjeti, sva zla koja je Crkva u prošlosti počinila, kao ni zla koja se u ime Crkve čine u sadašnjosti. Sva ta zla su bivala, i sada su, proglašena svetošću i dobrotom.
Vrednovati Crkvu mogu samo oni koji, neovisno o tome jesu li religiozni, vjeruju u dobro, oni jedini i znaju što je Crkva odnosno što bi trebala biti. Vjernici dobra nikada neće postati vojnici zla, pogotovo ne onog zla koje se opravdava vjerom u neko institucionalizirano božanstvo, baš kao što neće postati ni vojnici koji ustaju protiv religije. Religiju treba usmjeriti prema dobru, a to mogu učiniti isključivo vjernici u dobro.
Uzaludno je očekivati da će vjernici u Crkvu moralno evoluirati i da će moći izvršiti moralnu prosudbu institucije ili zajednice kojoj pripadaju. Neće. Ista je stvar i sa svim ostalim područjima života.
Iluzorno je, primjerice, očekivati da će se hrvatsko društvo samo od sebe razviti u tolikoj mjeri da shvati kako bira iznimno štetne i društveno razarajuće koruptivne politike. To se neće dogoditi bez napora vjernika dobrote. Bez vjernika u dobro, dakle, nema dobra u društvu, političkom životu, ali ni u religijskom području.
Kada je već riječ o političkom području, zahvaljujući Plenkovićevoj besramnoj odluci da za čak 83,45 % poveća osnovicu za obračun plaća tzv. državnim dužnosnicima, možemo napraviti i popis vjernika dobrote u hrvatskoj politici. To su svi oni koji su oštro ustali protiv tog njegovog besramnog, perfidnog i razotkrivajućeg čina, znajući da je ovime srušena granica između opozicije i pozicije, jer su se svi okupili oko istog korita, a sadržaj korita okuplja one koji koritu pripadaju.
Koliko je takvih koji ovo vide, i ima li ih uopće, ne znam. Registrirao sam samo šutnju i pokoju nemuštu rečenicu o tome da to nije antikorupcijska mjera, kao i da bi prije ove, očito opravdane povišice, prethodno trebalo uvesti neki zakon o porijeklu imovine. Ne treba, jasno mi je, iz njihove šutnje, da Plenković odnosno HDZ stoji na izvoru njihovog nečujnog, bešumnog, nijemog i nadasve krotkog imovinskog stanja.
Političari imaju odgovornost prema javnom i općem dobru, a to dobro se ne mjeri visinom plaća političara, nego, ako je već riječ o mjesečnim primanjima, visinom plaća i mirovina onih koji su te političare birali. To dobro se, nadalje, mjeri mjerom institucionalno posredovane pravde i koječim drugim.
Visina plaća i mirovina nam ne treba kako bismo pohitali prema koritu, nego da ne osjetimo nepodnošljivu i omalovažavajuću nemoć pred djecom kojoj ne možemo financirati njihove razvojne potrebe ili, ako je riječ o umirovljenicima, da ne budu osramoćeni time što im djeca moraju financirati njihov puki, minimalni opstanak na životu.
Siromaštvo, dakle, uzima roditeljstvo roditeljima, ono im posreduje osjećaj sramote i poniženja svaki puta kada se nađu pred djecom.
Naravno, ovo vrijedi za roditelje koji vjeruju u dobro, a to isključuje roditelje koji se zahvalno okupljaju oko drugorazrednog, niskokaloričnog korita, glasajući za one koji ih sramote pred djecom.
Siromaštvo, nadalje, umirovljenicima posreduje osjećaj sramote pred djecom i unucima, pretvarajući ih u parazite.
Zašto o ovome uopće pišem? Pa zbog vjere u dobro. Hoće li se išta promijeniti? Naravno da neće sve dok ne shvatimo da je čovjek biće vjere, vjere u dobro. Bez te vjere smo osuđeni na kretanje prema nekom koritu – visokokaloričnom ili niskokaloričnom, sasvim svejedno.
Ako shvatimo da biti čovjek znači biti značajan i velik, i to po tome što je ta veličina ostvarena u nama, a ne u nekom drugom čovjeku koji je iznad nas, svijet će postati drugačiji – bolji, čovječniji, veći i značajniji. Da bi se to moglo dogoditi, prethodno bismo trebali bili u stanju sami sebi povećati osnovicu po kojoj se obračunava naša ljudskost i, naravno, naše dostojanstvo, a ta osnovica bi se, u ovom trenutku, trebala povećati točno za 83,45 %.
