[caption id="attachment_113641" align="alignnone" width="460"] Head of Roman Catolic Church in Croatia Cardinal Josip Bozanic (R) walks in the World War II Jasenovac memorial camp, in front of the famous "stone flower" monument (C) as he listens the head of memorial Natasa Jovicic[/caption]

Foto: AFP / Hrvoje Polan



Nedavni skandal s vjeroučiteljem u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi ponovo je u središte društvene pozornosti donio pitanje vjeronauka u školama. Međutim, daleko od bilo kakve suvisle rasprave, “ekscesnost” tog slučaja samo nam je potvrdila da je klerikalna dominacija u hrvatskom odgojno-obrazovnom sustavu odavno zacementirana.

Status najjezovitijeg trenutka u školskom odgojno-obrazovnom procesu ima onaj u kojemu predavački autoritet maloljetnicima (javne) škole “predaje” osnove govora mržnje. Takav je slučaj vjeroučitelja Krešimira Bagarića koji je u zagrebačkoj osnovnoj školi “Matija Gubec” starijim osnovnoškolcima u izbornom predmetu vjeronauka (tko zna koliko dugo, dok javnost krajem prošle godine nije doznala) “predavao” i prodavao “politička rješenja po kratkom postupku” odnosno “preporučivao” đacima da oblikuju vlastita, u toj dobi još doista nježna, društveno-politička uvjerenja.

Potaknut političkim događajem koji je aktualna vlast (ali i takozvana oporbena manjina) proglasila “nepravdom” – naime haškom presudom Slobodanu Praljku, vjeroučitelj Bagarić je instinktivno ili strateški (što u standardu pedagoških okvira ima jednaku težinu) tu aktualnu temu đacima odlučio približiti “jakim” prispodobama “brzih” rješenja govoreći tinejdžerima o potrebi “nabijanja na kolac” tijela konkretnih (desničarski omraženih) političara/ki (Vesne Pusić, Stjepana Mesića) i “opravdavajući” postupke ratnoga zločinca Ratka Mladića koji je, po predavaču Bagariću, “đeneral koji je imao pravo jer je zaštitio srpske interese”.

“Tako je trebalo da bude finoj gospodi zagrebačkoj koja misli da Hrvatska završava u Karlovcu. Debili i kreteni kratkovidni!”, čuli smo vjeroučitelja: kao da daje klasnu i socijalnu lekciju frustriranim članovima ultradresne strančice u večernjoj partijskoj školi, a ne na adresi javne školske ustanove. Bagarićevo jezgrovito predavanje javnost je čula zahvaljujući snimci koju je mobitelom napravio neimenovani/a hrabri/a tinedjžer/a, Bagarićev frustrirani učenik/ica. Snimku je, u dogovoru s roditeljima, poslao/la medijima.

“Bagarićev pristup”

Za poremećenog pedagoga Bagarića, epilog je bio izvjestan istoga trena kad je javnost obaviještena. Suspendiran je s najviših nadležnih instanci, nema ga više u OŠ “Matija Gubec”. Ali to nije, naravno, poanta slučaja. Bagarićevština je naprosto ukazala na ozbiljnije poremećaje u odgojno-obrazovnom polju. Recimo, umjesto da se vrlo uzrujano i zaštitnički postavi prema đacima vlastite škole, ravnateljica je neposredno nakon fatalne “Bagarićeve lekcije” na javnoj televiziji mucala o potrebi “ispitivanja činjenica i osude kada se one neprijeporno utvrde”.

Javnost nije dokraja obaviještena – jer to doista nije u skladu s pedagoškim standardima zaštite maloljetnika; ali je ipak posredno-čaršijski saznala pod kojim je pritiskom “nanošenja štete ugledu škole” bio hrabri/a učenik/ica koji/a je snimku podijelio/la s javnošću, kao i njegovi/zini roditelji. U tom zagrebačkom neovesternu, zviždač/ica i roditelji nisu dobili javnu epoletu u ime zaštite osnovnih ljudskih prava, nego su otrpjeli kvartovski prezir “određenog broja” roditelja iste škole zbog “nanošenja štete reputaciji škole”. Ali nema veze, reći ćemo, gotova stvar: jer je javnost pravovremeno i istinito obaviještena. To je dovoljno?

Zatim, predstavnici nacionalnog katehetskog ureda su javno, naravno, osudili “Bagarićev pristup” snažno se ogradivši od nemilog slučaja u ime jasnih standarda kateheze, precizno propisanog programa vjeronauka u javnim školama. Javnosti, međutim, nikako nisu htjeli odgovoriti hoće li inkriminirani učitelj vjere dobiti trenutnu suspenziju, doživotnu zabranu zapravo, da propovijeda u budućnosti, kad malo smiri uzburkane živce.

Ne, javnosti se ubrzo obratio sam vjeroučitelj Bagarić. Portalu Index na kojemu je objavljena snimka “predavanja”, Bagarić je postfestum poslao vlastiti “Ispravak uvredljivih i netočnih informacija”, držeći da je snimka kojom čitav svijet može bez auditivnih poteškoća čuti svaku njegovu riječ, “nezakonita” jer nije “potvrđena njezina autentičnost”.

Vatikanski ugovor

I tu bi bilo dovoljno, čak previše prostora potrošeno na “Bagarićev poučak”? Ako je cinizam njegova pravno fundiranog “demantija” jedini post festum čitave stvari, onda smo promašili rubriku: bila bi možda dovoljna kratka crtica pod egidom bizarnosti na nekom online mediju, idiotski događaj za sekundu vaše pažnje. A za širi plan, protiv idiotizacije? Repriza temeljnih pitanja: činjenice, u ime budućih.

Svi, primjerice, znaju da je vjeronauk u javne škole, vrtiće i predškolske ustanove dospio nakon što je 19. prosinca 1996. godine potpisan “Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture”.  U dva izvorna i podjednako vjerodostojna primjerka na talijanskom i hrvatskom jeziku dokument su potpisali mons. Giulio Einaudi za Svetu Stolicu i Jure Radić za Republiku Hrvatsku. Pretpostavka takvom ugovoru bila je jednostavna činjenica: državica Vatikan među prvima je zagovarala priznavanje Republike Hrvatske na mađunarodnoj sceni, a zatim ju i priznala među prvima, 13. siječnja 1992. godine.

“Ugovor o odgoju i kulturi” donosi načela o nastavi vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama, ali uz opće načelo, što nam se iz današnje perspektive čini osobito značajnim: da su “roditelji prvi nadležni za odgoj djece”. Jamči se nastava vjeronauka “kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta”. Jer Članak 1. tog Ugovora kaže “Odgojno obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.”

Uzimaju se u obzir, znači, vrijednosti “kršćanske etike” u kojoj se prepoznaje gotovo 87,5 % njezinog stanovništva (76% katolika i 11,1% pravoslavaca te 0,4% protestanata prema popisu iz 1991.god.). Katoličkoj crkvi priznaje se “pravo osnivanja predškolskih ustanova i škola bilo kojeg stupnja, pravo upravljanja tim školama prema zakonima kanonskog prava, hrvatskog državnog zakonodavstva i Ugovora o odgoju i kulturi.” Također, temeljem tog Ugovora “Katolička crkva ima pravo pristupa državnim sredstvima javnog priopćavanja, te pravo osnivanja i djelovanja vlastitih radiopostaja i televizije”.

“Nagodba” s roditeljima

Nismo sigurni je li notorno ponavljati, ali ipak: sve ono što nam se u suvremenim okolnostima čini vrlo nasilnom, galopirajućom metodom pokatoličenja svih aspekata i institucionalnih formi sekularne države, ima čvrsto legislativno utemeljenje u Vatikanskom ugovor(ima). Svi znamo, niti jedna politička opcija na vlasti – ponajmanje liberalno-lijeva odnosno esdepeovska koja se tih Ugovora otvoreno bojala kao najvrućeg pravnog predmeta, nije i neće ih, kako se čini, ubuduće “revidirati”. U krajnjem cinizmu spektralnih aspekata procesa “odumiranja sekularne države” možemo zato svjedočiti o pitanjima stila, kojim se desna klerikalna politička opcija hegemonijski uspinje na žuđeno mjesto s kojega se pruža suvremeno panoramski pogled na društvo.

U počecima, primjerice, uvođenja vjeronauka u vrtiće i predškolske ustanove, roditeljima (podaci poznati redakciji) je prije odluke o “uvođenju vjeronaučnog odgoja” četverogodišnjacima u vrtićkoj ustanovi, podijeljen “upitnik” : žele li da njihovo dijete pohađa vjeronauk. Pisalo je na papiriću: “ukoliko sto posto roditelja odluči pozitivno, vjeronauk se uvodi u odgojni program”. Ali zaludu retorička koncilijantnost, jer je ona “nekolicina roditelja” koja je doslovno shvatila “nagodbu” o stopostotnosti angažmana pretpostavivši da onda katoličke nastave biti neće; ubrzo pozvana na izvanredni roditeljski sastanak gdje se objasnilo da se “vjeronauk ipak uvodi, ali tako da djeca koja ne žele pohađati imaju osiguran boravak u drugoj prostoriji s drugom odgojiteljicom”.

Po sličnom modelu, iako bez upitnika o “stopostotnoj” odluci roditelja, vjeronaučni program ušao je i u osnovne i srednje škole. Ondje “gdje je to interno moguće” poštuje se raspored takozvanog prvog ili posljednjeg sata onih đaka koji, po odabiru vlastitih roditelja, ne pohađaju izborni predmet vjeronauka.

Ali da ne duljimo daljnje notornosti. Znamo kako je zavšio križarski rat desno-klerikalnih udruga Željke Markić & co. protiv uvođenja Nastavnog programa Zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Taj, uz salve uvreda političke desnice prema autorima (mogućeg) Programa zdravstvenog odgoja koji uključuje i seksualni odgoj, naravno, s institucionalnih, sveučilišniih ili nevladinih adresa; jednostavno nije službeno ni razmotren u sadržajnom smislu, a kamoli da je uveden. Pa tako napreduje sustavni plan retradicionalizacije odgoja djece i omladine. Nakon što je, pod pritiskom desnoklerikalnih aktivista “obiteljaša” i konzervativne akademske elite propala takozvana Jokićeva kurikularna reforma, osnažena politička desnica grabi dalje.

Davna dubinska klerikalizacija školstva

Predstojeća kurikularna reforma, vrlo mutno kadrovski ekipirana ali svejedno uporno najavljivana kao “najvažnija reforma u cjelokupnom obrazovnom sistemu”, mogla bi lijepo leći u krilo napora klerikalnoj desnici jer se čini da je aktualna ministrica obrazovanja, desnici inače posve jasno politički nesklona Blaženka Divjak, učinila koban korak “popuštanja”.

U najavljenoj, budućoj kurikularnoj reformi svi će, naime, “svjetonazorski sporni sadržaji” biti “ostavljeni na izbor roditeljima, a djeca će imati pravo na alternativne programe”. Proizlazi to iz izmjena i dopuna Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnim i srednjim školama što ih je ministrica Blaženka Divjak krajem prošle godine uputila u javnu raspravu. Članak 27. postojećeg zakona tako će dobiti dopunu sljedećeg sadržaja: “Ako dijelovi međupredmetnih i/ili interdisciplinarnih tema i/ili modula prema mišljenju agencije nadležne za odgoj i obrazovanje imaju uključenu istaknutu odgojnu dimenziju… Učenici i njihovi roditelji mogu odabrati onaj koji je u skladu s njihovim odgojnim pristupom i sustavom vrijednosti”.

A kako to učenici i njihovi roditelji, konkretno, mogu odabrati, nije nam baš najjasnije. Kad u ruci držimo udžbenik katoličkoga vjeronauka “Životom darovani” za treći razred srednjih škola u izdanju Kršćanske sadašnjosti iz 2014. godine, čini nam se da je takav „”odabir i pristup” odavno na snazi. Poglavlje tog udžbenika “Roditelji i obitelj – odgovorno roditeljstvo” otvara se rečenicom “Prava bračna ljubav potvrđuje se u otvorenosti prema životu i rađanju djece”, a razrađuje “racionalizacijom” štetnih posljedica kontracepcije i abortivnih sredstava poput “pilule za dan poslije”.

I sad smo kao zbunjeni ako u vjeronaučnom udženiku nalazimo katolički intoniran seksualni odgoj? Ili nema mjesta za zbunjenost? Naravno da nema, jer je velika većina javnih ogojno-obrazovnih institucija “kristijanizirana”, posvećena svećeničkim posjetom i/ili ukrašena raspelima i pripadnom katoličkom galanterijom. Štoviše, dvorišni prostor javnih škola za vrijeme ljetnih praznika služi kao vrlo dobro organiziran “dnevni boravak” djece koja inače pohađaju katolički vjeronauk. Mladi katolici, aktivisti, volonteri desnog krila civilne scene animiraju školsku djecu: ima igre, zabave i katoličkog pjevanog kiča do četiri sata popodne, kad roditelji dolaze s posla. Zimske školske praznike Crkva, uz simboličnu naknadu roditelja, također organizirano i sadržajno prilagođava školarcima.

Kad već javne institucije ne vode računa: nemaju resursa, sredstava, kadrova, ideje ni volje – na njihovo mjesto uskače dobro organizirana, politički moćna organizacija. Kopija gramšijevskog modela kao cinizam kolektivne stvarnosti: kulturna hegemonija desno-katoličke civilne scene ovladala je društvom kao da je politička elita. I jest. Klerikalizacija obrazovnog i javno-medijskog prostora ključno je mjesto tog dugog, prosperitetnog procesa. U njemu je, naime, lik prolupalog vjeroučitelja Bagarića tek netko tko je vlastito pravo na (pedagošku?) razliku preglupo, previše javno, prokockao. Treba ga skloniti na tiše mjesto, da se malo ohladi: javnost je ionako na taj “slučaj” zaboravila odavno. Križarski rat je, naime, skoro pa gotov. Još poneko puškaranje kao zavaravanje da stvar nije izgubljena.

bilten