Piše: Denis Kuljiš

Hrvatska priča o zelenoj energiji zločinački je korupcijski pothvat od kojega se diže kosa na glavi – nigdje u Europi nije se istom tom hvalevrijednom zadatku smanjenja štetne emisije i očuvanja prirodne sredine pristupilo s takvom očitom nakanom da se postigne suprotan efekt, prirodna sredina izrabi, proračun uništi te opljačka mjesno stanovništvo, sve pod egidom tobožnjih ”europskih politika”.

Pljačka lokalnih zajednica

Kakav će učinak gradnja novih vjetroelektrana imati na lokalnu zajednicu? Porazne. Odstupaju se poljoprivredno-stočarski tereni blizu aglomeracija, a zauzvrat lokalna uprava dobiva zanemarivu odštetu od 1,5 posto prihoda od prodaje struje! U Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj je to i tri puta više, u SAD-u, zemlji nemilosrdnog liberalnog kapitalizma, 3-6 eura/MWh, dakle do pet puta više. Kad se negdje u Hrvatskoj izgradi hidroelektrana, lokalna zajednica dobiva jako visok postotak prihoda, jer se to smatra resursom na koji pravo imaju i stanovnici krajeva u kojima umjetna jezera daleko manje naštete prirodnoj okolini od divovskih mlinaca za ptice, vjetrenjača koji izgledaju kao fantazmagorične utvare Don Quijotea. Da su Hrvati iz malih općina gdje se ta pohara sprema dovoljno paametni, bili bi već na Markovu trgu i protestirali zbog eksploatacije koja je puno gora od pljačke plažnih koncesija, koje su digle otočane.

Uvoz struje: 60 posto!

Osnovna je činjenica u hrvatskom biznisu sa strujom da se – uvozi više od četrdeset posto električne energije potrebne za potrošnju, a ovoga časa, u ljetnim kriznim mjesecima – do šezdeset posto!

Zašto Hrvatska sama ne proizvodi struju koja joj je potrebna, a jeftinija je od uvozne barem utoliko što se ne bi morao plaćati profit stranog proizvođača i uvoznika, koji je također, najčešće, strana firma? Odgovor je jednostavan – u tom poslu ostvaruju se enormne provizije. Dobava tzv. vršne struje uvijek je krizna pa su cijene daleko iznad prosječnih, što omogućuje ”ugradnju” koja se ne može identificirati. Odstupanje od tržišnog prosjeka tu ništa ne znači.

Koliko uopće Hrvatska troši struje? Zapravo vrlo malo, manje od 19 terawatt-sati godišnje, neznatno više od Bosne i Slovenije, dva puta manje od Mađarske i Srbije. Te dvije zemlje imaju industriju, Hrvatska je deindustrijalizirana. Najveći su potrošač – klima i frižider.

Iako ima malu potrošnju, Hrvatska zapravo ima prilično velike proizvodne kapacitete i mogućnosti, zato što raspolaže vlastitim plinom koji se crpi na Jadranu, ima polovicu jedne A-centrale koja sama zadovolji petinu njenih potreba za strujom, a naslijedila je i sustav hidroelektrana, izgrađenih u socijalizmu. Osim toga, leži na moru, što znači da se najjeftinije može dopremati ugljen. Sad će izgraditi i FLNG-terminal za ukapljeni plin, ali ne i termocentralu u kojoj bi se on mogao sagorijevati. Sve te prednosti nije bilo lako uništiti lukavo smišljenom korupcijskom strategijom.

Zašto Hrvatska ne sagradi plinsku elektranu iz koje bi, od svog i uvoznog plina, generirala potrebnu električnu energiju? Već dvadeset i pet godina to se ni ne pokušava. U okolnim zemljama proizvode se komercijalni viškovi, a ljudi koji ih unaprijed otkupljuju i drže kao žetone u igri, neki su od najbogatijih tranzicijskih oligarha bivše Jugoslavije. S njima se uvijek isplati poslovati.

Energetska bilansa i trošenje iz proračuna

Umjesto izgradnje kapaciteta koji će dati najjeftiniju energiju, državno poduzeće HEP upustilo se izgradnju i otkup najskuplje, koja se proizvodi kao zelena, odnosno obnovljiva energija. Obnovljiva energija popularna je u javnoj predodžbi kao put očuvanja planeta od emisije štetnih plinova, što je sasvim točno, ali kao dugoročna perspektiva, jer je stvarnost Europe, koja je u tim nastojanjima daleko najdalje otišla, da zemlje uz tipično četvrtinu ”obnovljivaca” svoju energetsku bilansu temelje na ugljenu i A-energiji. Hrvatska je tu među najboljima – sudjeluje u europskoj emisiji CO2 sa samo 0,6 posto, iako je nastanjuje 0,8 posto stanovnika kontinenta, na kojem zaprema 1,3 posto teritorija.

Ugljen je najprljaviji izvor, dok A-energetika sadrži nepredvidiv rizik, pa su se glavne europske zemlje opredijelile za samo jedno od ta dva zla – Njemačka ima polovicu struje iz ugljena, a Francuska skoro šezdeset A-centrala. Sve veći udio zahvaća i vjetar, ali tranzicija onog osnovnog bloka ne može čekati dugoročnu izgradnju alternative (vjetroelektrane, solar, geotermalna energija, biomasa…) nego se svi kratkoročno i srednjoročno prebacuju na plin. Plin nije čist, ali je od ugljena čišći dva i pol puta i najjeftiniji je energent. Cijela je stvar u tome što moraš izbalansira energetski budžet koji će biti ekonomski i ekološki održiv, a u pogledu očuvanja okoline, valja također voditi računa o ”prostornoj komponenti”. Vjetroelektrane se stoga grade u zemljama velikih prostranstava, u posve nenaseljenim, divljim područjima ili u moru, podalje od obale. U malenim zemljama veće naseljenosti, gdje je postignuta visoka urbanizacija, razvijen turizam i čuva se ”pejsažna vrijednost” habitata, vjetroelektrane nisu popularne – Slovenija nema ni jednu ”farmu” vjetroelektrana kakve se sad grade posvuda po Hrvatskoj.

GG

Tko je protagonist energetske politike u Hrvatskoj, tko kreira, osmišljava njenu budućnost i uređuje ”pravila igre”? Vlada, naravno, ministar i resor energetike, te državno poduzeće HEP te Energetski institut Hrvoje Požar, kojim dugi niz godina upravlja dr. Goran Granić, nekadašnji ”sveministar” Ivice Račana. Račan mu je prepuštao upravljanje cijelom ekonomijom s isto onoliko povjerenje koliko je nepovjerenja ukazivao Franjo Tuđman svom ministru vanjskih poslova, Goranovu rođenom bratu, dr. Mati Graniću.

Teoretski, Institut je ”neprofitna znanstvena ustanova u vlasništvu RH”, s tim da ga je još vlada Jadranke Kosor nafilala sa 12 milijuna državnih kuna, kako bi se osiguralo da nepristrani stručnjaci propjevaju u odgovarajućem tonalitetu. I zaista, ”Zelena knjiga” koju su upravo sastavili kao strategiju razvoja hrvatskog energetskog sektora do 2030. godine, pogodovat će ciljevima koji su se i do sad ostvarivali na tom polju, s poraznim rezultatom po budžet, okoliš i populaciju, da ne kažemo – narod.

”Zelena knjiga” predviđa divovski rast sektora obnovljive energije. Zamišljeno je da se dopusti izgradnja na 1500 četvornih kilometara, što znači da bi se pod vjetrom i suncem našlo 15-20 posto četiri primorske županije, ako se odbiju gradovi, otoci (gdje je gradnja vjetroelektrana zabranjena) i područja obuhvaćena europskom strategijom gospodarenja okolišom Natura 2000. Naravno, ni sunčane elektrane ni vjetrenjače neće se graditi u Slavoniji – ondje nema za to prirodnih pogodnosti.

Zašto stručnjaci ”Požara” te državni i lobi privatnih proizvođača struje iz obnovljivih izvora, koji su tu nesumnjivo zainteresirani, priželjkuju razvoj u tom smjeru i čudovišnu intervenciju u pejsaž i krhki kraški ekosustav?

Promašeni ciljevi

Što se tiče europskih obaveza da se zagađivače nadomjeste izvorima obnovljive energije, Hrvatska prednjači, na sedmom je mjestu u EU i već je prestigla ciljeve zadane za 2020. godinu – umjesto 20 posto obnovljive energije, ima 28 posto, zato što su u toj bilanci hidroelektrane sagrađene u socijalizmu. Znači, pritisak ne dolazi iz Europe, naprotiv…

Što se tiče novaca, tu će ”Požar” iskopati duboku rupu u koju će Hrvatska pasti, jer i sad građani i industrija plaćaju nepodnošljivo skupu struju. Valja, naime, znati da država mora iz državnog proračuna svakom proizvođaču koji joj ponudi obnovljivu energiju, dati poticaje i kupovati struju po 108 eura po megawatt-satu. U Njemačkoj, koja je europski lider u ”obnovljivcima” poticaj je 49 eura (ugovori na 20 godina, prvih 6 godina po 89 eura, preostalih 14 godina 49,5 eura). Čim u Hrvatskoj dobiješ koncesiju – građevinsku dozvolu za vjetroelektranu – možeš taj svoj biznis, čim ga papirnato riješiš, prodati njemačkom proizvođaču, budući da će ovdje zaraditi točno dvostruko više nego što bi zarađivao kod kuće, a kako je posao siguran, jer ga garantira hrvatska država, dobit će kredit s niskom kamatom. Cijela se operacija svodi na ovo – dobiješ lokaciju, popišeš ugovor s državnom agencijom HROTE i sve skupa prodaš strancu uz enormni profit! Dalje možeš graditi za sebe, zašto bi mu i dalje sve davao. kad već imaš novaca za investiranje? Posao ograničavaju samo državne kvote otkupa ”zelene energije”, ali taj plafon upravo je razorila ”Požarova” studija o Zelenoj energiji! Najbogatiji strujaš u Hrvatskoj, bivši direktor HEP-ove proizvodnje, posjeduje oko sto MW od 550 MW hrvatskih izgrađenih vjetroelektrana, ali sutradan, bit će on već među manjim igračima…

Što od svega toga ima Hrvatska? Istaknut će se među najboljim učenicima u Bruxellesu svojom ”zelenom strategijom”, a neizmjerno skupa struja za obične potrošače postaje skuplja jer će poskupjeti ”energetski miks” budući da su ”obnovljivci” prezastupljeni, a uopće nema plinskih megawatta, nego samo uvozni, proizvedeni od bosanskog lignita, koji zagađuje zajednički prostor, jer se termoelektrane nalaze odmah iza granice…

Što se tiče investicije, to jesu strani novci, ali se oni vraćaju otplatom u inozemstvo, dok profit ostaje u privarnom džepu. HEP nikad nije pokušao ući u taj fantastično unosan biznis koji je mogao financirati bankovnim kreditom, uz garanciju svojih proizvodnih prihoda. No, kad su se 2007. dijelili kapaciteti vjetra, HEP nije dobio ni jedan jedini megawat! Sve su preuzeli ljudi koji su uživali povjerenje tadašnjeg energetskog resora u Sanaderovoj vladi, a zatim oni iz Milanovićevog i Vrdoljakovog. Da se isti skandal ne bi sad ponovio, HEP ulazi marginalno u taj posao, i to kupovinom vjetrofarme ”Korlat” od 58 MW nominalne snage. Nisu sami ishodili dozvolu te poduzeli gradnju vlastite elektranu – ne, ta firma sa 12 tisuće zaposlenika, morala je vjetroelektranu kupiti od firme HELB iz Božjakovine koja ima 136 zaposlenih! Koliko su platili? To se ne zna – čuva se kao poslovnu tajnu od javnosti kojoj pripadaju kao javno poduzeće!

Kako se sponzorira proizvodnja obnovljivih izvora električne energije? Prvi tarifni sustav koji je regulirao tu djelatnost objavljen je 2007. godine. Poduzetnici koje su dobili prvih 331 MW (a među njima naš najveći strujni tajkun, Ante Čurković koji je tada ”osvojio” 84 MW) dobili su klauzulu o korekciji tarife indeksirane prema cijenama na malo, što je dovelo do toga da se sponzorirana cijena od 85 eura/MWh iz izvornog ugovora, s obzirom na rast cijene struje na domaćem tržištu, ovisnom o uvozu, povećala na 108 eura/MWh, iako su cijene energenata od kojih se struja masovno proizvodi na burzama drastično padale. Zelena energija ima to čarobno svojstvo što su u njenu cijenu ugrađeni ideološki elementi, fantazije i očekivanja, koje oportunističke političare navode da suspendiraju racionalni rezon. Prema vladinoj ”Uredbi o poticanju proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije i visokoučinkovitih kogeneracija” iz 2018. godine, uspostavlja se model aukcija, na koje će se javiti nekoliko developera, pa izroditi visoke cijene električne energije iz vjetroelektrana. Struja koju proizvedu prodavat će se se po tržišnoj cijeni od 50 do 55 eura za megawatt-sat, a uz premiranu cijenu od sto eura, koje plaća sežava, sa 80 MW vjetroelektrana koje rade 2500 sati godišnje zarađuješ barem 8 milijuna eura profita godišnje.

Iz istog tarifnog laboratorija (riječ je o privatnim konzultantima koji na tome rade za ministarstvo, ali i sami imaju poslovne interese na tom području) izrodila se i apsurdna poticajna cijena za biomasu od nevjerojatnih 175 eura po megawatt-satu!

Skrivena cijena infrastrukture

Ima tu još jedna strahovita zamka, koje kao da nitko nije svjestan. Dok je proizvodnja struje od vjetra fantastično unosan posao za domaće i strane strujaše koje iz bubnja nije izvukla Loto-djevojka, za državu je to opterećujuće zbog premija, a postoji i skriven trošak u kojem proizvođači uopće ne sudjeluju: s udaljenih lokacija vjetrelektrana treba povući dalekovode i izgraditi trafo-stanice. To je trošak gradnje infrastrukture u stotinama milijuna kuna!

Privredna grana bez radnika

Daje li ”industrija vjetra” neke skrivene benefite, primjerice u proizvodnji i zapošljavanju? Nipošto. Vjetroelektrane se u Hrvatskoj ne grade (nešto malo radi Končar) nego uvoze iz Njemačke. Najveće lopatice na svijetu prave se pak u Sloveniji, ali oni sami ne postavljaju vjetroelektrane! U nas, sve je iz uvoza, a što se tiče zaposlenosti, ova industrija koja vrijedi barem milijardu i pol EURA zapošljava manje od 20 ljudi. Zaista je teško zamisliti djelatnost koja će imati manje pozitivnog efekta na glavnu hrvatsku krizu – nedostatak kvalitetnih zaposlenja, u što bi trebalo uložiti državni i privatni financijski potencijal, umjesto u proizvodnju preskupe struje koja je do sad stvorila samo nekoliko milijardera, uz masivni izvoz profita inozemnim partnerima. Ne treba zaboraviti da je cio taj posao započeo Sanader, nastavio Milanović s uslužnim HNS-om, a sad se pod Plenkovićem, i bez pomoći HNS-a, sprema najveća ofenziva na džepove osiromašenih poreskih obveznika!

Energetska politika u izvedbi SDP/HDZ

Zanimljivo je kako su HDZ i SDP uspjeli jednu tako plemenitu ideju – poboljšanje ekoliša – pretvoriti u brutalnu korupcijsku shemu. Moraš pomisliti kako bi oni i ženski samostan vodili kao javnu kuću, a prosjacima uveli fiskalnu kasu i opalili PDV od trideset posto.

zurnalist