Nikola Vuljanić, zastupnik Hrvatskih laburista u Europskom parlamentu
Za koji dan eto nam i izbora za Europski parlament. Kako sam vjerovatno jedan od rijetkih koji hoda po tržnicama i sličnim mjestima na kojima se okupljaju normalni ljudi, a elita ih izbjegava kao vrag tamjan, često sam na "tapeti" građana.
Razumijem bijes i poniženje koje su vlastodršci svih boja priskrbili našim sugrađanima.
Oni koji su zaslužni za to, rodoljubni HDZ-ovci i socijalno osjetljivi SDP-ovci, naravno, izbjegavaju takva mjesta jer, kako tamo ima raznog povrća, jaja i sličnog, mogli bi i stradati.
Pa eto, mi koji se usudimo doći tamo kamo dolazimo i inače svakoga dana, među ljude, očito beremo njihov bijes. No, i to je dio politike, posebno predizbornih kampanja.
Stanem, razgovaram, pokušam razumjeti različite životne situacije u kojima se građani nalaze zahvaljujući sposobnim vladama.
Jedan mi gospodin kaže, svi oni kradu i lažu, drugi svi ste vi isti, treći mi dobaci koju psovku i tako ukrug. Ništa čudno za državu s trećom nezaposlenošću u Europskoj uniji i s najvećom stopom nezaposlenosti mladih.
Ne treba se čuditi, niti zamjerati građanima koji su doslovno gladni, gurnuti u brzanim postupkom iz srednjeg sloja u bijedu, ni krivi ni dužni, jer dosadašnje vlasti nisu mogle, znale niti htjele napraviti bilo što za njih već samo za sebe.
Danas u EU brojimo 126 milijuna onih koji žive u siromaštvu, 24 milijuna je siromašnih zaposlenih, 25 milijuna nezaposlenih, 5,5 milijuna mladih nema posla.
Ovoga tjedna sam bio na okruglom stolu kojeg su organizirali GONG i SSSH, govorili smo upravo o ovom problemu. Šteta što nikoga iz Vlade nije bilo. No, tko uopće želi izaći na vjetrometinu kritika i slušati ih na svoj račun.
Pitam se, tko je zaslužan za ovako crno stanje? Reći da smo svi krivi – laž je. Nismo svi, neki su u mutnom uhvatili debele ribe, neki potonuli na dno. Kod nas je samo malo drugačije nego u Europi, jer mi smo imali dobro poznatu pljačku i privatizaciju pa se i danas vadimo na to, nakon što smo 20 godina tvrdili da je kod nas bio rat i da se ne može ići naprijed.
Građani su jedno vrijeme vjerovali u jedno, pa u drugo, i stalno mislili kako će doći bolje vrijeme. Svjetla budućnost uvijek je pred vratima. I danas nam govore da će se „iduće godine“ bolje živjeti. Volio bih da jednom dođe ta „iduća“ godina, ne da smo, kao dvadeset i nešto godina – u prošloj. Šanse postoje, ako uspijemo razbiti ovu mantru da se ništa ionako ne može. Može se, ali ne s istima. Ima ona priča o bordelu, ali svi je znaju pa ju neću ponavljati.
Državu nije briga za gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje niti za socijalni sustav, svoje stručnjake nemaju, nezavisne ne slušaju. Jer da je drugačije onda ne bi ulaganja u društvene potrebe smatrali troškom već nužnom investicijom i svojevrsnom prevencijom onoga što nam se tek može dogoditi.
Na okruglom stolu se moglo čuti kako je Bruxelles kriv za sve, po načelu "Blame it on Bruxelles", dakle kad sami ne znamo i ne možemo, poklonimo se europskim vođama, a kod kuće zaplačemo kako je zapravo Bruxelles kriv za sve što nam se događa. Ljudi moji, nije nas Bruxelles opljačkao i ne drži nas danas Bruxelles na dnu. Mangupi u našim redovima obavili su taj posao i još ga uvijek obavljaju.
Kad pogledamo razliku u državama i ulaganjima u socijalni sustav, vidimo da oni koji nisu na tome štedjeli izlaze brže i bitno lakše iz krize dok se države poput Hrvatske guše u vlastitoj štednji jer tonemo u rupu socijalne krize, teže od one fiskalne ili gospodarske, iz koje ćemo teže i dulje izlaziti.
Izreka "Kapitalizam s ljudskim licem" pomalo je otrcana i teško joj se može povjerovati. Imali smo i socijalizam s ljudskim licem, pa nije bio Bog zna kakav. Zapravo se pitam što bi to bilo? Nitko ne zna, ali dobro zvuči.
Zapravo, jedino što nas zanima, kolektivno i pojedinačno, država je u kojoj se pristojno živi. I u kojoj se ne morate baviti politikom, zato jer se pristojno živi pa vam je praktično svejedno tko obavlja i taj posao. Koliko smo daleko od toga, procijenite sami.
Izvor: business
