Hrvatsko društvo je, ma što govorili političari, nedovoljno podijeljeno. Nepodijeljena društva su, ma koliko se trudili da taj pojam potpuno značenjski obezvrijedimo kako bismo sakrili stvarnost, fašistička. Zdrava društva su pluralna odnosno ona se idejno dijele. Razlike su poželjne, bez njih nema slobode i napretka. Ako uzmemo nedovoljno razrađenu distinkciju, a ona se za potrebe kolumne može tolerirati, na konzervativno i progresivno, jasno je da društvu, ali i svakoj pojedinačnoj osobi, trebaju i konzervativni i progresivni modeli. Naime, ulaskom u svijet, koji je postojao i prije nas, konzervativnim modelom upoznajemo cjelinu onoga prije nas, a to nazivamo svijetom. Svijet, dakle, upoznajemo, u metaforičkom smislu, vraćajući se u taj svijet. Naše ‘ja’ se tako formira kao konzervativno-povratničko ‘ja’. Tu fazu života sam nazvao istraživačkom – u njoj usvajamo znanja do kojih je došao ljudski rod kao takav, ali i lokalne deformacije istine odnosno mitove.
Mitovi
Ne postoje nacionalna znanja i nacionalne istine, riječ je o više ili manje korisnim mitovima koji naše ‘ja’ zadržavaju u stanju zamjenskih obitelji. Baš kao što nam obitelji služe da imamo sigurno mjesto koje nam, poput bogova, nudi zaštitu od neprijateljskog svijeta, odnosno od naše izloženosti i ranjivosti pred drugima, tako nam i te nacionalne istine, odnosno mitovi, služe da se zaštitimo od istine koju ne bismo mogli podnijeti. Priča o stvarnosti nam služi da nas zaštiti od govora stvarnosti. Ta stvarnost često nije lijepa, a ni, u moralnom smislu, dobra. Stvarnost mogu podnijeti samo najjači, oni slabiji pripadnici ljudskog roda posežu za nacionalizacijom stvarnosti i zaštitničkim mitovima. Da se razumijemo, nemam ništa protiv mitova, sve dok ne pokrenu žrtveni mehanizam. Oni tada, ako ih se demitologizacijom ne potjera na margine značenja, toliko narastu da neko društvo, državu, područje, epohu ili čitav svijet pretvaraju u bojnu polje.
Zbog mitova se gube glave, zbog istine ne. Hrvatsko društvo je utemeljeno na mitu o posebnoj ulozi hrvatskog narodu u povijesti čovječanstva i povijesti kršćanstva. No to nije naša posebnost, baš kao što nije ni ta da smo razvili svijest o našoj transgeneracijskoj privrženosti pravdi zbog koje smo bili izloženi mnogim trpljenjima. Mit posreduje osjećaj posebnosti, pravednosti i nepogrešivosti. To je razlog lakog posezanja za mitom – mit služi kao, onkraj istine utemeljena, terapija za slabiće koji, ako ih se uvjeri da netko ili nešto ugrožava granice njima poznatog svijeta, lako pokrenu žrtveni mehanizam odnosno nasilje. Rast mitske svijest i posezanje za mitskim pričama u Hrvatskoj možemo pratiti, na dnevnoj osnovi, od ovog ljeta. Mit vraća u lažnu prošlost odnosno u ono što se nikada nije zbilo. On nas promatra kao tek rođeno dijete koje će, konzervativnim modelom, biti uvučeno u svijet nacionalnih božanstva, kozmičkih pseudoistina i, što je zapravo konačni cilj, odrastanje u ratnika koji je spreman, bez razmišljanja, obračunati se s neprijateljem. Neprijatelj mita je istina, a neprijatelj plemena je nacija.
Nad hrvatskim društvom se svakog dana sve više i više zatvara krivulja mitskog svijeta, a ako se ona jednom potpuno zatvori, nastupit će pakao. Da se to ne dogodi, dužni smo se dijeliti. Ne možemo i ne smijemo svi biti isti, jer nismo isti. Nemam ništa protiv konzervativnog modela, ali samo kada on ne završava u mitu i mitu pripadajućem žrtvenom mehanizmu. Čovjek je ili biće slobode ili je, naprotiv, jednokratni demon koji se muči s pojmom slobode, iako mu je, varkom sudbine, određeno da bude trajno odijeljen od iskustva slobode. Ljudi bez osobne slobode ne podnose ni društvenu slobodu. Paradoks je da oni koji su odijeljeni od slobode žele živjeti u nepodijeljenom svijetu. Tragedija je što tu nepodijeljenosti, odnosno pozivanje na mitsku jedinstvenost naroda, žele ostvariti fizičkom eliminacijom neprijatelja – ovog puta onog unutarnjeg. U hrvatskom društvu je započela bitka između mitskih Hrvata i stvarnih, povijesnih Hrvata.
Različitosti
U izvješćima sigurnosnih službi čitamo da Hrvatskoj prijeti desni radikalizam, dok vladajući političari za sve optužuju ljevicu, iako ljevica ne poseže za nasiljem, to čine, baš kao što su naznačile sigurnosne službe, radikalne desne grupe. Njih trebamo zaustaviti. Vladajuća koalicija je potaknula mit, a samim time i zatvaranje krivulje unutar koje nastupa negacija svake različitosti. To je iznimno opasan put. Prednost našeg vremena u odnosu na sva dosadašnja je što možemo izabrati kojim stilom ćemo živjeti – niti jedna generacija prije nas, pogotovo ne na ovim prostorima, nije imala ovoliku slobodu koliku ima naša generacija. Problem je što je ta sloboda sada ugrožena. Ona, naravno, neće nestati jer sloboda koja je jednom konzumirana trajno privlači i poziva da je opet konzumiramo. Govor slobode je nezaustavljiv, a iskustvo slobode magično. Jedina ovisnost koju cijenim je ovisnost o slobodi. Ta ovisnost ne počiva na dilerima. Ovisnost o mitu traži dilere – to su uglavnom političari i ostali probisvijeti kojima ništa nije sveto, ponajmanje bog na kojeg se stalno pozivaju. Zato se moramo dijeliti, to je naša dužnost.
Ako jednom postanemo zrelo, zdravo i slobodno društvo, shvatit ćemo da za konzervativnim modelom posežemo kada želimo upoznati dosadašnji svijet, a za progresivnim kada sebi želimo otvoriti budućnost. Bez konzervativnog modela smo neukorijenjeni, a bez progresivnog modela nemamo budućnost. Ako nam je budućnost povratak u prošlost, tada nam je život samo besmisleni vapaj uzaludnog bića koje je sebe, umjesto u veličinu nadolazećeg, smjestilo u grob onog što se dogodilo. Ono što se dogodilo, u smislu zalaganja i prosudbe, pripada prošlosti, to prihvaćamo kao činjenicu. Prosudba nam, još od Aristotela, služi kako bismo se aktivirali i djelovali, a to ne možemo bez poznavanja principa (konzervativni model) i bez realiziranja sebe u budućnosti (progresivni model). Možemo li ovo objasniti nasilnicima pod maskama? Ne možemo. Oni bježe od budućih sebe. To rade sve kukavice koje su u mraku mita izgubile lice. Konzervativni model nam formira tijelo, a progresivni lice. A nama treba i tijelo i lice. To ne znaju puka tijela, to znaju tijela s licem.
