Uvodna napomena: Nije trebalo dugo čekati. Anonimni komentator Vlatko odgovorio je SveMirku. Reagirao je parabolom na cjelokupnu polemiku, a posebno na tekst : Umjesto kolumne: Kako SveMirko anonimni komentator sbperiskopa vidi novovjeku povijest Hrvatske. Nadamo se da će posjetiteljima SBPeriskopa biti zanimljivo ovo finale "sudara potpuno oprečnih  stavova."                                                                                                                                  Objavljivanjem Vlatkovog priloga redakcija završava svoju samonametnutu ulogu posrednika. Polemiku obojica mogu komentatorski nastaviti, ali, s obzirom na pokazano međusobno ignoriranje i ušančenost, najozbiljnije sugeriramo, da to više ne rade, barem ne ispod konkretnog teksta. 



Danas borba s duhovima postaje sve teža, jer je nevjerovatno koliko se duhova svakodnevno množi i dolaze nas plašiti drugim duhovima prije spavanja kao nekad.Kažu nam ti prvi kako oni loši duhovi koji su bili skriveni i vrebli svoju priliku danas opet vratili u narod.

Govore nam svakodnevno da ti duhovi žive u nama, ali da mi to ne znamo i da smo zbog toga jako loši. Govore nam da mi ne želimo biti ono što jesmo, nego su se ti duhovi probudili i na to nas natjerali.

Tko zna možda oni to bolje znaju nego mi samo kakvi su nam duhovi iznad glava, pa bi se trebali zamisliti gdje mi to griješimo.

Ne, mi trebamo reći da duhovi ne postoje i da nema duhova nego su oni stvarni od krvi i mesa. Izgledom su kao i svi drugi, osim što u jednoj ruci nose srp kojim su kosili sve što su mogli kako bi im bilo dobro , a u drugoj ruci imaju čekić kojim su bili spremni udariti svakog koji je pokušao misliti drugačije ili se usudio reći da sa srpom dobro ne rade.

Imale su oni i gore stvari u rukama kad su se odlučili za Konačno rješenje jednog im mrskog neprijatelja. Toliko im je bio mrzak da su im se i svidjele metode tog Konačnog rješenja koje je imao i njihov mrski neprijatelj, pa su ga i oni iskoristili kako bi se rješili istog.

Bila je samo jedna ključna razlika između ta dva ipak jednaka rješenja , a to je da su uspijeli uvjeriti sve da njihovo rješenje za dobrobit društva, svih naroda i svjetlu budućnost koja slijedi nakon toga.

I svi su mirno zaspali, jer su duhovi nestali, povremeno su se duhovi i znali pojaviti, ali ih je ona ruka sa čekićem lagano otjerala kako bi mogli nastaviti mirno spavati. Prolazile su godine i oni isti od krvi i mesa sa srpom i čekićem imali su sve veći problem, jer je nekim čudom taj Srp narastao u kosu a čekić u malj i bilo je teško nositi te dva alata u svakoj ruci i uspješno ga koristiti.

Kako sad rješiti ove teške alate u obje ruke? Sjete se oni da su duhove rješili pa bi bilo dobro ostaviti samo jedan alat a drugog se može i staviti u nekakvo skladište. Naravno kosa je bolji izbor za njihov posao, samo sad je i ona mala, jer se koriste dvije ruke pa je dobra ideja povećati ju da više kosi , tko zna možda se jednog dana duhovi vrate a ne stigne se uzeti

malj pa je bolje pokositi što više dok duhova nema. Gledaju svi sad nema malja , nema duhova, ali kosa radi sve bolje, zlatno žito nosi daleko od duhova, a slamu ostavlja ako bi se duhovi vratili da ih proba slamom zapaliti. Gledaju ljudi zlatnog žita sve manje , slame sve više i sad opet ne mogu spavati iako duhova nema. Prolaze tako dani i noći, ali ljudi nikako da zaspu i jednog dana odluče da bi kosac ipak nešta zlatnog žita ostaviti i njima. Kosac se ne obazire i dalje nastavi kositi, jer zna da duhova još uvijek nema samo zna da ljudi ne spavaju.

Narod umoran od nespavanja jednog dana reće: „Dosta je bilo kosac, od danas više ne možeš kositi i krenu tjerati kosca s polja što njega naljuti i zapali slamu iako duhovi nisu došli.

Zapalivši slamu zapali i polja i nesta s time i zlatnog žita. Nesta za kosca, ali nesta i za narod. Kosac odluči da je dovoljno pokosio, dovoljno zapalio i odluči otići u svoje skladište zlatnog žita, a ostavi narod da sam kosi svoja polja.

Pojavi se u tom narodu neki novi kosac i on poće kosit ono malo polja koje je narod obnovio, ali narod to vidi odmah, jer dugo je mirno spavao iako je bio gladan pa sad ne spava tako čvrsto. Sjeti se taj novi kosac onog malja u skladištu sjeti se da je prije bilo duhova, pa se odlući iskoristit i malj i duhove . Uze on malj al duhova nema pa nema koga udariti maljem.

Šta sada napraviti misli on i sjeti se pitati za savjet starog kosca. Kaže njem stari kosac probudimo duhove neka zbog njih narod prestane spavati pa ih onda oterajmo maljem i narod će biti sretan a mi ćemo zajedno onda kosit opet zlatno žito. I tako dan danas stari i novi kosac rade sve kako bi narod uvjerili kako se duhovi vraćaju kako bi ih otjerali poslije maljem i nastavili kositi zlatno žito.

Pa narode, uzmi više tom koscu i kosu i čekić i počni živjeti svoj život bez duhova i kosaca novih i starih.