I vladari za koje vi proljevate svoju krv, usred vaše najogorčenije borbe jedan drugom stišću desnice, pa hladnokrvo dijele vaše haljine i zemlju. (Foscolo)
Ako bi se kroz krajolike Historije prošetalo, tek kao znatiželjnik, bez dužeg zaustavljanja i kampiranja, s nakanom da se uoče samo najkarekterističniji detalji duha epohe, i najtromijem oku, osim velikih povijesnih pejsažnih kompozicija (panorama), ne bi promakla ni ogromna stabla vođa i vrhovnika koja su opustošila sve oko sebe. Izrastajući na trusnom tlu društvenih i političkih mijenja, gušeći svaki liberalizam i individualizam u korist države kao kolektiviteta najviše vrijednosti na čijem su čelu, potpomognuti, do hipertrofiranog rasta, osobnim frustracijama i fanatizmom, vođe su se razvijaju i uzdižu do čudovišnih, obogotvorenih povijesnih dimenzija, do njenih nasilničkih ljubavnika.
Nepogrešivost, (sve)moć, hrabrost, genijalnost, dalekovidnost, univerzalno znanje, sposobnost – nametnuti su atributi kojima se služe mase kada žele opisati dragog, voljenog, prirodnog i zasluženog vođu i poistvovjetiti se s njim u sadomazohističkoj igri. I pri tome pokorni drhte od straha, jer vođe svoju (samo)vlast održavaju Prokurstovom posteljom opresije kao ideološkom i praktičnom platformom na kojoj se nasilno ujednačava sve bogatstvo razlika, po mjeri njihovih zamisli i učenja.
Autoritet vođa, očeva nacije to je jači što su slabiji autoriteti istinskih očeva. Povijesne činjenice potvrđuju ovu tvrdnju. Siromaštvo očeva u predmussolinijevskoj Italiji, predhitlerovskoj Njemačkoj, predstaljinovskoj Rusiji, nemogućnost očeva da rade i zarađuju, očeva dovedenih do ruba socijalnog ponora, izbilo im je iz ruku ekonomsku moć u svojim obiteljima – najvažniji instrument odgoja i zaštite odnosno izgubili su autoritet vođenja vlastitih obitelji. Stoga su se vođe sa svojim obećanjima nametnuli kao vrhunski autoriteti, kao svjetlo nade na kraju povijesnog i ekonomskog tunela. Istureni, subjektivni autoritet vođe gušeći slobodu svojom autoritarnošću, podređuje sve funkcioanlne autoritete do nipodaštavanja. Vođe su, u tom smislu, povampireni autoriteti, jer svoju snagu temelje na masovnom isisavanju snage drugima. Jer, strašnije je, kako se kaže, stado jelena koje predvodi lav, nego čopor lavova koje predvodi jelen. Tek nakon poraza sljedbenici koji su se s oduševljenjem pokoravali vođi uviđaju da vođe nemaju, kako piše Svetonije, osobine dobrog pastira koji striže ovce svoje, ali ih ne guli, tek tada bi svima svanulo da tko malo vlada, vlada dobro.
Osobina vođa, koji su isključivim predvodnicima narodnog stada postali nakon njihove plebiscitarne mobilizacije i podrške, je da vladaju gorljivo i puno, te izraženo htijenje da zasite političku i intelektualnu atmosferu „bezuvjetnim monolitizmom i centralizmom državnosti“. Organiziranjem „totalne vlasti nad dušama“, koncentriranjem nacije u jednoj ideji, u jednom licu, u jednoj volji, vođe eliminiraju suparničke i oponentske snage, a njihove ostatke tretiraju kao vragove i nevjernike svih boja, neprijatelje jedino podobne za ekskomunikaciju iz vjerničke zajednice koje takve vrhovnike imaju za Boga.
Kao i svi bogovi, svi führeri, ducei i voždovi svijeta svoju božansku narava, svoj führerprinzip, osvjedočavanje moći, dokazuju obilno i nesmetano, izražavajući svoj nekonrolirani , nasilnički gnjev. Seneca o gnjevu kaže: „On se ne rađa iz ničeg čvrstog i jakog i onog što će ostati, već je nestalan i prazan i toliko daleko iz duševne veličine koliko je drskost iz hrabrosti, uobraženost od samopouzdanja, tuga od sumornosti, svirepost od strogosti.“ Gnjev je bezumna slabost, a kod vođa iskaljuvanje gnjeva, klica je njihove slabosti do propasti, način da sami sebe sruše zbog nesmotrenosti i isključene svijesti o posljedicama svojih čina. Jedna Senecina povijesna priča može biti ekstremni recept za rušenje vođa. „Poznat je onaj tiranoubojica koga je, pošto je promašio u svom pokušaju, Hipija uhvatio i stavio na muke da bi odao svoje suučesnike, a on je imenovao sve prijatelje koji su okruživali tiranina, naročito one za koje je znao da su mu bili najodaniji; kad je Hipija zapovijedio da se svi pogube, jedan po jedan, onako kako su bili imenovani, upitao je je li još netko preostao: 'Ti sam', reče ovaj, 'jer nisam ostavio nikog drugog kome bi ti bio drag.' Gnjev je učinio da tiranin postane suučesnik tiranoubojici i da je svojim mačem posjekao svoju gardu.“
A mi, inače, priznajemo samo čapekovske vođe koji bi nam autoritativno zapovijedili: "Svi za mnomn, i ja ću vas izvesti iz studenog u prosinac.“
