Ono što antifašizam čini danas aktualnim činjenica je da su stajališta slična onima karakterističnim za početke fašizma sve prisutnija u mnogim demokratskim državama. Politike s takvim stavovima, koja predstavljaju javno poricanje nekih od temeljnih etičkih vrijednosti pristojnog demokratskog društva i suprotna su odredbama ustava tih država, postale su legitimne političke opcije. Primjera u Europi i svijetu ima sve više i vezani su uz radikalno desne političke pokrete i stranke.
Kroz nepoštivanje „najviših vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske“, kao što su sloboda, jednakost i ravnopravnost (čl.3. Ustava RH) hrvatsko društvo je u praksi već prolazilo tokom devedesetih, prije, za vrijeme i poslije rata. Od upornih pokušaja relativizacije ustaških zločina i samim time zločinačke ideologije, koja je ka zločinima vodila, periodične javne demonstracije etničke isključivosti i progona ljudi zbog njihove etničke pripadnosti pa sve do svojevremenih teritorijalnih pretenzija prema BiH.
Rad nevladinih organizacija za zaštitu ljudskih prava bio je tokom devedesetih uglavnom određen suprotstavljanjem takvim postupcima i pokušajima da se njihove pogubne posljedice saniraju. S iznimkom, možda, dugogodišnjeg zalaganja za vraćanje imena Trgu žrtava fašizma i suprotstavljanja slavljenju ustaških ratnih zločinaca, te aktivnosti nisu doživljavane kao nešto što ima direktne veze s antifašizmom, iako je on u ideološkom smislu nastao upravo u obrani etičkih načela koja su organizacije za ljudska prava zastupala, a različite vrste fašizama ih se odricale i ugrožavale.
U praksi je stvar malo kompliciranija; naziv antifašizam vezan je uz pojavu fašizma i višeznačan je kao što su bile i različite diktature, totalitarni sistemi ili stranke i politički pokreti koji se stavljaju pod zajednički nazivnik fašizam. Obuhvaća javno djelovanje pojedinaca koji se suprotstavljaju zatiranju sloboda, uvođenju diktatura, fizičkom progonu političkih neistomišljenika i/ili etničkih skupina; antifašizam kao reakciju Hrvata i Slovenaca, posebno u Istri, na diskriminaciju i tlačenje pod fašističkom Italijom od 1920-tih godina; stav SSSR-a i komunističkih partija prije pakta Molotov – Ribbentrop; borbu boraca na republikanskoj strani u Španjolskom građanskom ratu; vojno suprotstavljanje demokratskih zemalja u Europi, posebno Velike Britanije, Trećem Reichu i fašističkoj Italiji, što će napadima na SSSR i SAD prerasti u Drugi svjetski rat i Antifašističku koaliciju.
Za samostalne države, nastale raspadom Jugoslavije, antifašizam Narodno-oslobodilačke borbe važan je dio povijesti, po našem mišljenju i najslavniji. Međutim, i u Hrvatskoj i u Srbiji taj dio se prešućuje, marginalizira ili falsificira. Kritičari antifašizma vezanog za NOB, ako već nemaju stavove karakteristične za ustaštvo ili četništvo, u pravilu miješaju – često namjerno – ratni antifašizam i antifašizam kao zastupanje etičkih načela koje je fašizam odbacio i zatirao. Redovno se pozivaju na totalitarni režim u SSSR-u pod Staljinom, koji je uistinu imao puno više dodirnih točaka s praksom fašizma i nacizma nego s etičkim načelima u čijoj je obrani antifašizam nastao. Ali kad ga je nacistička Njemačka napala, SSSR se odlučno branio i, uz najveće žrtve, postao ključni sudionik ratnog antifašizma. Kako je SSSR bio jedina država gdje je komunistička partija bila na vlasti, kritičari antifašizma izjednačuju Staljinov totalitarizam s komunizmom općenito, a kako je Komunistička partija Jugoslavije organizirala i vodila antifašističku borbu na području okupirane Jugoslavije, revizionisti u Hrvatskoj i Srbiji antifašizam NOB-a prikazuju kao staljinistički totalitarizam.
Animozitet prema antifašizmu prisutan je i u hrvatskoj i u srpskoj javnosti. Najglasniji su radikalni desničari, čiji stavovi i previše sliče onima ustaša, odnosno četnika, a zna se da su takvi stavovi vodili u zločine koje ne treba negirati ili relativizirati umanjivanjem i potenciranjem pa i izmišljanjem partizanskih zločina. Noviji primjer je nedavna izjava hrvatskog ministra obrane Ivana Anušića da su partizani, po etničkom ključu, pobili 500 tisuća Hrvata. I kod umjerenijih hrvatskih i srpskih nacionalista, a stranke za koje oni glasaju su dugi niz godina na vlasti u obje države, glavna je zamjerka antifašizmu što je bio antinacionalistički. Oni tvrde da je bio anacionalan, što je neistina, čemu svjedoči činjenica o republikama nastalim poslije 1945., ali jeste bio antinacionalistički, s iskustvom radikalnih nacionalizama kvislinških država i pokreta, ustaša i četnika, koji su poticali i počinili najgore zločine.
Antifašizam kao obranu ljudskog društva, kao obranu humanizma od stavova koje su nametali fašizam i nacizam, nazovimo vrijednosni antifašizam, koji se razlikuje, odnosno samo djelomično poklapa s ratnim antifašizmom, obranom od vojne agresije i porobljavanja od strane članica Trojnog pakta, nacističke Njemačke, fašističke Italije i imperijalnog Japana. S obzirom na odlučno suprotstavljanje zločinačkom šovinizmu ustaša i četnika i općenito afirmiranju naprednih ideja od prava žena do veće socijalne pravednosti, koje je vodstvo NOB-a zastupalo, u ratnom antifašizmu jugoslavenskih partizana bila su snažno prisutna i načela vrijednosnog antifašizma.
Vrijednosni je antifašizam određen:
(i) zastupanjem individualnih sloboda i prava pojedinca naspram radikalnog nacionalizma koji podređuje pojedinca naciji i državi.
(ii) zalaganjem i djelovanjem na izgradnji uključivog tolerantnog društva naspram društva u kojem se stalno potiče netrpeljivost prema proskribiranim manjinama, što nepogrešivo vodi u nasilno i nesigurno društvo, u nasilje i prema pripadnicima manjina i prema političkim neistomišljenicima.
(iii) opredijeljenošću za društvo koje stvara miroljubivu državu naspram države koja stvara militarizirano društvo.
(iv) poticanjem obrazovanja u duhu kritičkog mišljenja nasuprot društva zarobljenog u ideološke i/ili religijske mitove i predrasude. Slobodno kritičko mišljenje preduvjet je i za funkcioniranje složenog demokratskog društva i za suočavanje s novim izazovima kao što su npr. pandemije i klimatske promjene.
(v) etičkim vrijednostima humanizma, posebno suosjećanjem, empatijom, kao temeljnim načelom pristojnog i poželjnog društva naspram zagovaranja sebičnosti kao nacionalnog interesa i demonstracije egoizma kao životnog principa.
Od ideja prihvaćenih na trgovima antičke Atene da bi svi slobodni ljudi trebali imati jednako pravo odlučivati o politici i zakonima, demokracija se kroz stoljeća ostvarivala i propadala. Tokom 20. stoljeća ona je, kao društveno-politički oblik vladanja kroz politički pluralizam i postupnu izgradnju demokratskih institucija, imala u Evropi tri uzleta i jedan pad. Prvi val demokratizacije dogodio se poslije Prvog svjetskog rata kad su mnoge novonastale države uvele demokraciju kao oblik vladavine. Petnaestak godina kasnije većinu tih novih demokracija zamijenili su fašistički režimi ili režimi koji su u fašizmu vidjeli uzor.
Nakon Drugog svjetskog rata politički pluralizam, kao preduvjet demokracije, uveden je u onim zemljama oslobođenim nacističke okupacije u kojima komunističke partije nisu došle na vlast. Poslije pada Berlinskog zida u tim su zemljama komunističke partije mirno sišle s vlasti i u svima je uspostavljen politički pluralizam.
Ono što se zadnjih nekoliko godina događa, prema kraju prve četvrtine 21. stoljeća, a posebno dolaskom Donalda Trumpa ponovo na vlast u najstarijoj modernoj demokraciji, djeluje kao ugroza, kao sumrak demokracije kakav nije viđen od jačanja fašizma u Evropi početkom 1930-ih. Specifičnost tih promjena nije ukidanje političkog pluralizma nego gubljenje suštinskog vrijednosnog sadržaja koji demokraciji daje smisao. Politički pluralizam, mogućnost da građani biraju izvršnu vlast, mehanizam je koji bi, kroz kontrolu da izabrana izvršna vlast ne napravi previše štete, taj vrijednosni sadržaj trebao čuvati. Bez čuvanja već dostignutih civilizacijskih standarda i u vlastitoj zemlji i u odnosu među državama, za čije održavanje i provedbu su izgrađene domaće i međunarodne demokratske institucije, politički pluralizam postaje prazna ljuštura.
Agresija Ruske Federacije na Ukrajinu i otimanje njenog teritorija u maniri najgoreg imperijalizma, nemilosrdno ubijanje desetina i desetina tisuća bespomoćnih palestinskih civila od strane izraelske vlade, zločini koji bude sjećanja na zloćine nacista u Poljskoj i prema Židovima, postupci su koji te demokratski izabrane vlade pretvaraju u okrutne režime vrijedne prezira, a svijet guraju prema „početnim postavkama“ gdje „pravda u topuzu leži“.
Paralelno, Trump i njegova administracija, zapravo skup poslušnika, a to je presudna i njihova jedina politička kvalifikacija, osim što direktno podržavaju Netanyahua i nešto manje direktno Putina, vode ciljanu destrukciju domaćih i međunarodnih institucija, pa i temelja demokracije poput trodiobe vlasti. Te institucije mukotrpno su građene kao operacionalizacija vrijednosti otvorenog demokratskog društva, s ciljem dostupnosti i poboljšanja zdravstvene zaštite, veće socijalne sigurnosti, boljeg obrazovanja, smanjenja gladi i bolesti u svijetu, prevencije klimatskih katastrofa pa do Ujedinjenih nacija, pokušaja najboljeg dijela čovječanstva da se otme vjekovnom prokletstvu ratova i tiranija, da se ratovi pošalju u povijest, a tirani na Međunarodni sud. Na takvim idejama i na načelima vrijednosnog antifašizma stvarana je Europska unija. Antidemokratska priroda Trumpova režima demonstrira se i kroz otvoreni animozitet prema tim „izvorišnim osnovama“ EU i kroz konkretne mjere protiv Međunarodnog kaznenog suda.
Da je Hrvatska u svjetskom trendu tog zastrašujućeg tonjenja u svjetonazorski mrak dobro demonstrira izjava ministra Anušića neposredno nakon Thompsonovog koncerta, na kojem se pridružio uzvikivanju „Za dom spremni“: „Hrvatska i Europa trebaju i moraju počivati na vrijednostima koje je na koncertu jasno definirao Marko Perković Thompson.“
Nasuprot lokalnom sumraku demokracije, omeđenom „vrijednostima“ koje se svode na klerikalizam, mitove i nacionalističku netrpeljivost, ostaje nam dosljedno zastupanje načela vrijednosnog antifašizma, sredstvima primjerenim cilju. Kao što su to učinili veterani Domovinskog rata i antifašisti iz VeDRA-e pokušavajući položiti vijenac i za hrvatske građane srpske narodnosti koje su u ljeto 1991., u Vukovaru, zločinci ubili samo zato što su bili Srbi.
Svatko normalan, nezaslijepljen šovinizmom koji vodi u bešćutnost, osjeća da je pozivanje tih zločinaca na Hrvatsku i hrvatstvo teška i trajna uvreda i Hrvatske i hrvatstva. A postupak članova VeDRA-e bio je čin dostojanstva i u duhu riječi jednog drugog veterana i antifašista, Winstona Churchilla: „U pobjedi velikodušnost, u miru dobrohotnost“- treba činiti dobro drugima.
