Više od dvije i pol godine proteklo je, evo, otkako je prošli ministar kulture Zlatko Hasanbegović pomeo neprofitne medije s liste primatelja javnih dotacija preko te ustanove. Bio mu je to prvi veći potez u kratkom, razmjerno šokantnom mandatu, a nimalo slučajan. Neprofitni, koliko god da su maleni i malobrojni, dotad su jasno pokazali da makar u perspektivi raspolažu značajnim potencijalom za medijsku obranu javnog interesa i univerzalnih vrijednosti, naspram komercijalnog sektora. Pokazalo se to i naknadno s obratom u tretmanu Agrokora, recimo, baš kao na ranijem pitanju sudbine autocesta, da se zadržimo samo kod prvog slova abecede.
Dolazak nove ministrice Nine Obuljen Koržinek bio je s lijevo-liberalnog krila društvene scene pozdravljen, ako ćemo pravo, aklamacijski. Hasanbegović je gardom salonskog ustaše – a može i bivšega stadionskog – očito uspješno zatjerao strah u kosti najširem krugu pristojnoga građanstva. No primjerenija, po općemu mnijenju, eurofigura staložene i blage Obuljen Koržinek pokazat će se, začudo, na duže staze štetnijom i opasnijom. Barem što se tiče medijske slike Hrvatske, jer uskoro će se navršiti dvije godine ministričinih obećanja o dovođenju u red situacije oko medija. I, da podvučemo crtu: teško bi bilo ne primijetiti da nikad mediji ovdje nisu bili zapušteniji.
Prvi veći potez u kratkom Hasanbegovićevom mandatu bio je zatiranje neprofitnih medija (FOTO: Hina/Admir Buljubašić)
Ima kome tako odgovara, o, još i koliko, budući da i dalje veliki profitni igrači ostaju izrazito protežirani u ekonomskom pogledu, dok etnodesničarskim mračnjacima nije tako dobro išlo još od ratnih dana. Što se prvih tiče, najbolje se to vidi po brojevima iz vremena dok su neprofitni mediji još primali četiri-pet milijuna kuna godišnjih subvencija, a sad im je ostalo tri milijuna svake dvije godine iz Fonda za pluralizam, a i ta su sredstva za blisku budućnost vrlo upitna. Komercijalnom sektoru država je tad izdvajala ili opraštala približno 160 milijuna. Što se tiče drugih, vidi se najbolje kad uključimo javnu radioteleviziju, najveći domaći medij.
Sve to se zbiva na tragu eksplicitnog i više puta ponavljanog stava Nine Obuljen Koržinek da se dotično ministarstvo ipak ne bi ni trebalo baviti raspodjelom sredstava za medije. Pa se više niti ne bavi, osim što njegov dio brige nije preuzeo nitko, govorimo li o medijima koji ne ovise i ne bi smjeli ovisiti o diktatu(ri) tržišta. Ključni primjer, na koji se svela cjelokupna egzistencijalna nada trećeg medijskog sektora – neprofitnih ili medija zajednice – uostalom, jest odnos ministrice prema novcu iz Europskog socijalnog fonda (ESF).
Ovdje treba napomenuti da je u biti posrijedi jedan lateralni nadolazeći projekt medijske politike iz krila starije vladajuće koalicije, one SDP-a i HNS-a. Pa je taj naslijeđeni manji dio državnog medijsko-političkog programa postao u međuvremenu presudno uporište javnog uzdržavanja kvalitetnije informiranosti ovog društva; još samo kad bi i proradilo. Pogledajmo malo iz bližega zašto točno nije profunkcioniralo, a radi se o 30,6 milijuna kuna propisanih neprofitnima za rok korištenja od tri godine, pri čemu 85 posto dolazi iz EU-blagajne, dok ostatak plaća RH.
Prvih godinu i pol utrošila je Obuljen Koržinek na inzistiranje da ciljani mediji zajednice nisu samo neprofitni, svim europsko-unijskim definicijama usprkos. Njezin lanjski pokušaj osnivanja radne skupine pri Ministarstvu kulture koja bi dala obol stručnosti i pluralističkog legitimiteta tako forsiranoj tezi završio je potpunim fijaskom. Ipak, činilo se da će sve biti sretno riješeno – u skladu s boljim praksama Europske unije – kad je prošle veljače objavljeno da će do travnja biti raspisan poziv na dostavu prijedloga neprofitnih medija za tih 30,6 milijuna. Pažljiviji ovisnici o medijskoj politici, međutim, zadržali su nešto rezerve spram tako vedrih očekivanja. Ako ništa, ono bar zato što su se uvjerili da aktualnoj ministrici nije teško prežaliti ni bitno veće gomile doznaka iscurjelih mimo njezina proračuna. Podsjećamo, prošlogodišnjim rebalansom državnog budžeta je fiskalni kapacitet ministarstva srezan za 87 milijuna kuna, uglavnom zbog nerealiziranih sredstava ESF-a. Nećemo spekulirati je li riječ o namjernim propustima, znajući da ministrica sustavno politički šikanira neprofitne medije, ili je razlog administrativna i organizacijska nesposobnost. Dođe mu ga na isto, naime, a poziv na dostavu prijedloga za ESF-ovu pomoć ionako nije raspisan ni do danas. Nekoliko se neprofitnih medija snašlo kroz crowdfunding, ali to je u pravilu jednokratno rješenje, dok ostali preživjeli skapavaju, te s njima i potreba medijskog progresa najšire zajednice.
Novci iz europske blagajne stoje neiskorišteni već dugo vremena, a mogli bi ostati neiskorišteni sve dok se ne dogodi krah trećeg medijskog sektora (SCREENSHOT: europa.eu)
Ostaje nam pitanje hoće li se spasonosnih 30,6 milijuna razdijeliti makar do kraja predstojeće jeseni, s obzirom na to da se radi o europsko-unijskom proračunskom razdoblju od 2014. do 2020. godine. Obratili smo se zato svim trima izvršiteljima projekta ovog dijela raspodjele sredstava iz ESF-a: Ministarstvu kulture, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, te Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva.
Ukratko, ovdje je Ministarstvo rada nositelj svih projekata vezanih uz ESF, Ministarstvo kulture preuzelo je organizaciju u sektoru, a zaklada će izumjeti odbor za selektiranje ponuda u natječaju. Do publiciranja ovog članka primili smo odgovore s potonje dvije adrese. Ministarstvo kulture prenijelo nam je da u ovom trenutku čeka odobrenja natječajne dokumentacije od druge dvije institucije koje navodimo, i kako sredstva moraju biti ugovorena te projekti provedeni do isteka 2023. godine, „sukladno Uredbi (EU) br. 1303/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. prosinca 2013., članak 65., stavak 2.“
Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva poručila nam je da objava „ne kasni, već je u uobičajenom usuglašavanju tri tijela u sustavu“. Nije pojašnjeno što onda znači onaj rok od travnja ove godine, ali valjda smo ga preozbiljno doživjeli. Nadalje su istaknute ostale već dodijeljene ovogodišnje potpore u drugim sektorima, a zaklada nas ne može preciznije „informirati o datumu objave novih natječaja“, budući da to ne bi bilo u skladu s obavezom „jednakog postupanja, zabrane diskriminacije, načelom transparentnosti i tajnosti postupka dodjele“. Bit će da smo to pak doživjeli neozbiljno, ne shvaćajući kako najbolji oblik zaštite rečenih principa leži u apsolutnoj tajnosti postupka. A ne, primjerice, već u javnoj objavi činjenica o razvoju projekta, svima jednako na uvid.
Odluke o primateljima subvencija, kao ni dodjele novca, dakle, gotovo sigurno neće biti niti do kraja ove godine, treće zaredom do čijeg se isteka najavljivalo i očekivalo da država, ako baš ne želi za neprofitne odvojiti domaća sredstva, barem preusmjeri ona im namijenjena iz ESF-a. Mogućnosti rastezanja vremenskog okvira su takvoj medijskoj politici išle na ruku, već i po famoznoj EU-iznimci „n+2“ ili „n+3“ koja daje priliku za drastičan iskorak van proračunskog roka do 2020. godine. Uz realnu projekciju kraha većine trećeg medijskog sektora dotad, ma kako žilav bio, ostaju nam najmanje dva zaključka o političkim vinovnicima takvog stanja.
Prvo, ministrica Nina Obuljen Koržinek, dočekana poput ekskluzivne probriselske uzdanice, pokazuje se tragično nedjelotvornom i nedoraslom poslovima koji bi trebali biti njezin forte – sravnjivanje sektorskog poslovanja s regulama Europske unije, što god mislili o pojedinima od njih, ili o tom konceptu u cijelosti. Svakako se tome može i treba pribrojiti samo privlačenje sredstava iz EU-fondova, kao što je i ESF. Ali, nije njezin problem, pa s njom i naš, tek neefikasnost i nesnalaženje.
Drugo, a time popis krivaca širimo na malne kompletnu hrvatsku parlamentarno-stranačku elitu, doslovno je nepodnošljivo svjedočiti nakaradnoj njihovoj upornosti u podvaljivanju zastarjelih političkih doktrina domaćoj javnosti. Kad je riječ o medijima, Europa ipak danas aktivnije potiče razne mehanizme sanacije loših posljedica koje tržište nanosi društvu. Upada u oko, isti oni će tim odnosom prema medijskoj politici i eurofondovima razočarati i briselske svoje mentore. Ne samo radnike u medijima te sveukupnu publiku o čijem se interesu direktno radi.
Činjenica da milijuni eura stoje nekoj državi u dosegu dvije ili tri godine, dok se njihovo korištenje – mimo znatnog broja drugih resora – smatra decentnim vidom sudjelovanja u financijskim rashodima konfederacije, najgora je preporuka za naredni proračunski period. Nije neka utjeha, no ukoliko ovoj zemlji do 2027. godine bude dostupan razmjerno manji novac za istu svrhu, nitko neće moći kazati da ne zna uzrok.
lupiga
