Ivana Bodrožić na svom je Facebook profilu ponovila vlastiti status iz 2021, koji u cjelini glasi: “Zamislite osobu koju su teško pretukli i silovali, u mirnodopsko vrijeme, neka to bude mlada djevojka, naprimjer, koja je od nasilnika i ubojice uspjela pobjeći, jedva preživjevši traumu. Zamislite sad, idućih trideset godina, ona na svaku obljetnicu zločina sjeda za stol sa svojom obitelji, susjedima, sugrađanima i oni je potiču da im svake godine iznova i iznova prepričava detalje užasa. Sjedi tako pred kamerama, novinari postavljaju pitanja, zadižu joj majicu da vide ožiljke, ajde, sjetite se još kojeg strašnog detalja, kako vam je ono zabio nož, je li boljelo jako? Istovremeno, ispred njezine kuće postavljena je izložba s fotografijama zločinca, s opisom zločina, kako mu slučajno ne bi umaknula kad izađe, kako ne bi počela živjeti, kako joj ne bi palo napamet da je ona više od žrtve. Čini li vam se to normalno? Čini li vam se to moralno? Iz kojeg onda razloga već trideset godina, a zadnjih desetak sve monstruoznije izvlačite tu jadnu djecu u kaputićima iz kolone? Odakle vam pravo da žrtve rata prisiljavate da jedini njihov identitet bude izgrađen oko traume koju su proživjeli, kako vam nije neugodno oduzimati im sve druge ljudske karakteristike i tjerati ih da se osjećaju kako je njihovo najveće životno postignuće bilo to što su pukim slučajem preživjeli pakao rata. To nikakve veze s pijetetom i suosjećanjem nema, ali ima s najgorim političkim profiterstvom, medijskim parazitiranjem novinara koji bez mozga i kičme skupljaju sve strašnije i nikad otkrivene priče, i s onim dijelom društva koji svoj kičasti i isprazni osjećaj domoljublja upražnjava s plastičnim lampionima.”
Rođena u Vukovaru, gdje je kao devetogodišnjakinja ostala bez oca i bez života, onakvog kakav jednom je započeo, Ivana, u zemlji bez ljudskih prava, u kojoj je društvo precizno segregacionirano u skladu s etničkim podrijetlom i odnosom prema njemu te u kojoj ne vrijede isti zakoni za sve, ima poseban status, pa može ovo reći. Da je kojim slučajem ovo rekla kao parija, tojest dalit, pripadnica kaste nedodirljivih i nezaslužnih – što je, recimo, autor ovoga članka – ili kao šudra – kaste porobljenih hrvatskih Srba, za koje se smatra da nemaju dušu, te stoga, po mišljenju gradonačelnika Vukovara, ne mogu ni u smrti biti nedužni ili nevini, te ih se ne smije ni mrtve žaliti – Ivana ne bi bila zaklana ni kamenovana, ali bi bila izložena svim ostalim najgorim oblicima progona, koji će u ovom slučaju izostati. Razlog tome nije milost progonitelja prema jednoj nedužnoj, premda nešto čestitijoj dami, koja odbija živjeti od kastinskih subvencija na vlastitu životnu nesreću, nego je razlog razmjerne njihove blagosti u tome što im je važno da se što prije zaborave njezine riječi. Oni će se uzdati da će do sljedeće godine ova apartna dama ipak nečim biti potkupljena i da će prešutjeti ono što uporno govori.
Nekarakteristična hrvatska čestitost Ivane Bodrožić sastoji se u tome što ona govori nešto za što zna da će joj prouzročiti niz virtualnih, a možda i stvarnih neprijatnosti. Svi tobože informativni će mediji citirati njezine riječi, u tobožnjem kontekstu pohvale, e da bi onda na svojim fejsbucima, tim septičkim jamama čijim se sadržajem i bukvalno hrvatski mediji hrane, njezino ime i lice izložili najprljavijim zamislivim uvredama. I to će, na kraju svih krajeva, biti jedini učinak njezina usamljeničkog pokušaja da od društveno-političkog parazitiranja zaštiti svoje mrtvo djetinjstvo. Sve drugo će poći niz vodu, putem strogo propisanog hrvatskog kastinskog domoljublja.
To, međutim, ništa manje časnim i ispravnim ne čini njezin postupak. Konačno, u svakom vremenu propadanja, a Hrvatska upravo propada, nešto brže od svijeta oko nje, postoji netko tko će svojim osamljeničkim činom iskupiti duše i svjetove onih koji takvu propast možda i nisu zaslužili, ili barem nisu za nju odgovorni. Njezino djetinjstvo, koje “izrovaše pogani nerasti svejedi”, tim činom biva barem spašeno kao uspomena. Kao što i žrtva njezina oca biva spašena od toga da joj oni koji monetiziraju tuđu patnju i svake godine tuđu nesreću čine sve življom i prisutnijom, glođu mrtve kosti. Ivana Bodrožić tako je spasila ono što se činilo nespasivim. U prvoj svojoj knjizi pjesama, objavljenoj već vrlo davno, naslova “Prvi korak u tamu”, bila je, sjećam li se dobro, i pjesma o ocu, o njegovim pretankim rukama, beznadna i tužna, onakva kakve jedino i mogu biti pjesme o onom mrtvome što je u nama živo, pa mi se ovih dana čini da je, o dvadesetogodišnjici objavljivanja zbirke, ta pjesma stekla konačnu svoju utjehu i mir.
U ratu ljudi su upućeni na nepoznate ljude i na njihovu ljudskost. Upućeni su na ljudskost svojih suboraca, ali i na ljudskost svojih neprijatelja. Kako je ljudskosti u ljudima malo, rat je strašan. Ali nakon rata, ljudi su upućeni na svoje bližnje. Kako živi, tako i mrtvi. Na različite načine to spašava jedne i druge. Tako je, recimo, zahvaljujući svojoj kćeri spašen Ante Bodrožić. Njemu vladini glasnogovornici i nogometni navijači, kao ni ministri osobno, neće glodati tibije, fibule, femure, niti će mu jezicima palacati po praznim očnim dupljama, kako to oni već stručno rade. Spašen je na način na koji je, osobnim junaštvom svojih bližnjih, osobito svoga sina Bojana, prije već desetak-petnaest godina spašen Siniša Glavašević. Novinar, radijski izvjestitelj iz opkoljenog grada, jedini evanđelist života u opkoljenom Vukovaru, pjesnik očaja, koji je u godinama nakon 1991. mrtav bivao temeljna simbolična figura Vukovara, na čijem su stradanju parazitirali projektanti i graditelji buduće hrvatske neslobode. Bilo je to vrijeme pred konačnu laž, kada su se ipak iskale riječi od kojih bi se mogla iskonstruirati velika svenarodna povijest stradanja. A Siniša Glavašević je, mrtav, bio praktično jedini koji je govorio a da ga se moglo čuti. Međutim, nakon što mu je sin poodrastao, i nakon što je, na opće zaprepaštenje i gnušanje, odbio biti dio apostolata mržnje, pa je još i svog oca krenuo opisivati na drukčiji način nego što su ga opisivali oni, izazvalo je to bijes, gnjev i skandal kakvog u Hrvatskoj još nije bilo. Ali je izazvalo i još nešto: zahvaljujući njegovim bližnjima, Siniša Glavašević se malo-pomalo počeo izostavljati iz ceremonijala. Zamijenjen je drugim mrtvima, oko čijih će tužnih matera, djece i supruga lakonogo hopsati ozempicom tretirani moćni svejedi, i već bi ga, Siniše i njegovih “Priča iz Vukovara”, nestalo i iz školske lektire, kad bi to moglo proći bez dodatne blamaže po prosvjetne vlasti. Naime, koliko god beskrupulozni bili ti glodači tibija, ipak se ne usuđuju sinu uzeti prvenstvo nad ocem. Digli su ruke od Siniše Glavaševića onoga časa, godine 2016, kada su njegova sina krenuli vrijeđati i progoniti, prijetiti mu baš kao da je parija, dalit ili šudra, baš kao da je Srbin. I kada su od Bojana učinili Srbina ili, po Marijanu Pavličeku, čovjeka bez duše, jer samo s dušom možemo biti nevini i nedužni, samo se ljudima s dušom vijenci mogu bacati u Dunav, njegovom ocu Siniši Glavaševiću vraćeno je pravo na njegovu profesionalnu žrtvu i na njegovo ljudsko stradanje. Samo zahvaljujući Bojanu, Siniša Glavašević nije više mrtav bio vlasništvo Hrvatske demokratske zajednice i njezinih zakrabuljenih navijačkih falangi. Ono što je učinio za svoj grad, za zajednicu u kojoj je živio, za načela u koje je vjerovao (a o kojima mi ne znamo gotovo ništa), te za svoju ljudsku dušu, tako je dobilo svoj stvarni smisao i svoju mjeru. Nakon toga, nitko više u cijeloj Hrvatskoj nije mogao biti ucijenjen žrtvom Siniše Glavaševića, jer nitko više na toj žrtvi ne može ni parazitirati. Njegovo stradanje blisko je postalo ljudima.
Ljudi nisu jednoznačni, niti su junaci svaki put junaci. Junaštvo je uvijek izuzetak od života. Tako, vjerojatno, ni Bojan Glavašević i Ivana Bodrožić nisu uvijek i u svemu ono što su u ovoj priči. Da jesu, bili bi poput pobožne Židovke Mirjam i sina što ga je s Bogom rodila. Cijeli dobri, i ispravni. Ali u tom slučaju se, možda, više ne bi ni moglo znati što je dobro i ispravno. Kao što se to ne zna danas, među glodačima ljudskih kostiju. Ovo je strašno vrijeme kada malobrojna dobra djeca postaju roditelji svojim mrtvim očevima.
