Istina najviše boli, a „prostoseljački“, izravan i namjerno grub novinarski rječnik i stil Borisa Dežulovića izazovno usmjerava pozornost na suštinu problema. Formalna „uvredljivost“ iskaza ne namjerava uvrijediti nikoga tko ne zaslužuje biti uvrijeđen. Ako se krivac za polit-ideološko ili društveno zlo prepozna u novinarskoj istini, tim bolje.
Vukovar je dogma, a dogma je neupitna, čvrsto iznsena tvrdnja s pozicije moći/vlasti koja se bez dokaza i provjere ima prihvatiti kao istina. I onda će, je li, – citirajmo Đakić-Perišino priopćenje u ime ama baš svih članova i financijski najpovlaštenije braniteljske udruge Hvidre (među cca 1300 istorodnih, sic transit) – neka „bijedna kukavica“, „frustrirano piskaralo u Pupovčevim Novostima“ i „propali feralovac“ Boris Dežilović napisati, a portal televizije N1 Hrvatska objaviti kolumnu bomba-naslova: „Jebo vas Vukovar“. I ne samo Vukovar, već i sve što uz njega desetljećima ide tog 18. studenoga. „Poseban domovinski pijetet, kolona sjećanja, posmrtni marševi i počasni plotuni, plastični lampioni, plastični vijenci i plastične krizanteme, komemoracije, rekvijemi i mise zadušnice, minute šutnje, dani žalosti i noći svijeća, nogometni memorijali, domoljubni recitali, vukovarski arzuhali i navijački murali.“ Je li to govor mržnje, prostačko vrijeđanje tzv. hrvatskih svetinja i vukovarske žrtve u Domovinskom ratu ili pak grubo istinita kritika polit-ideološke zloporabe vukovarske tragedije i svih na/pri vlasti ili „domoljubno“ se otimajućih za vlast/moć koji više no unosno parazitiraju na toj zloporabi?
Kakvi smo to, je li, „napokon svoji na svomu“ i kakvu to „slobodu“ uživamo za koju je pala tolika krv kad se u Bijednoj Našoj i nakon četvrt stoljeća od pobjede u Domovinskom ratu živi sve teže i nesigurnije, gdje se pakiraju iseljenički kovčezi i ne vidi bolje sutra?
Među njima su i ratni pobjezi u tzv. münchensku ili šank-bojnu, muljatori koje su utjecajni roditelji oslobodili vojske zbog npr. „anemije“, stasali za pušku, a prije grmljavine pobjegli iz Vukovara pobjegli prema Zagrebu ili još dalje u bijeli svijet, kojekakvi politički kalkulanti i saboteri koji su sada među najzapjenjenijima u zahtjevima da se zgromi „tog Dežulovića“, goni i najstrože kazni, zabrani mu pisanje ili čak istjera iz Bijedne Naše koja s razlogom jest „domoljubima“ na/pri utjecajnim državnim pozicijama moći i unosnim apanaža za „zasluge“ – Lijepa Naša. Jer, kažu, i to prigodnim izjavama šire medijima, „bez Vukovara ne bi bilo Hrvatske“. Itekako bi je bilo. Hrvatske je bilo od vajkada i bit će je valjda dok je svijeta i vijeka, u tomu Vukovar nije nikakav graničnik. Itekako bi Hrvatske bilo i danas, i bez tzv. vukovarske žrtve i unaprijed predvidljivog vojnoga gubitka toga grada. Ali, itekako jest velika enigma bi li bilo i današnjih „državotvornih domoljuba“ na pozicijama da mogu/smiju soliti pamet masama svojih tzv. običnih/malih sugrađana koji jedva sastavljaju kraj s krajem, iseljavaju se „u Njemačku“ iz domovine-maćehe o tzv. svetinjama Domovinskog rata, Gradu heroju, posebnom državnom pijetetu, obavezama klanjanja žrtvi…
I nakon što odrade lekciju demagogije poradi vlastitog blagostanja i polit-sektašog interesa/“zasluga za slobodu koju danas uživamo“, službeni ih vozač – pošto su biranim gurmanskim delicijama o javno trošku obilno, je li, utažili glad i ugasili žeđ na prigodnom domjenku nakon komemoracije – uredno otpravi do blagajne „gospođe iruže“ naplatiti dnevnice po putnom nalogu. „Odali zasluženu počast žrtvi Vukovara“ i „nikad neće posustati u širenju istine o Domovinskom ratu“, o „junačkoj, sada i pobjedničkoj borbi Hrvata za ostvarenje svoga tisućljetnog sna“,. A kolumnist Dežulović – za razliku, je li, od „vječnoga“ HDZ-ovog šefa Hvidre i saborskog zastupnika Josipa „Jope“ Đakića (s debelom naslagom javnog i obiteljskog putra na glavi) – „ta bijedna kukavica nikada neće imati hrabrosti osobno stati pred hrvatske branitelje, majke, žene, djecu koji su izgubili svoje najmilije i sve žrtve Vukovara, posebice u Koloni sjećanja, te im u lice reći ono što sa sigurne udaljenosti piše o njima, skrivajući se u svom Beogradu“. Hvidra svjesno priopćenjem griješi već griješnu dušu; zamjena teza: kolumnist televizije N1 Hrvatska nije uzeo na kritički si očnjak „hrvatske branitelje, majke, žene, djecu koji su izgubili svoje najmilije i sve žrtve Vukovara“, nego politiku i njezine obnašatelje koji desetljećima pompozno, neukisno i politikantskim kičem zlorabe vukovarsku tragediju/žrtvu za svoj politički, ali i stranački, time i materijalni probitak.
Istina najviše boli, a Dežulovićev „prostoseljački“, izravan i namjerno grub novinarski rječnik i stil imaju cilj izazovno usmjeriti pozornost na suštinu problema o kojemu piše tako da formalna „uvredljivost“ iskaza nije namjera uvrijediti nikoga tko ne zaslužuje biti uvrijeđen. Ako se pak krivac za kakvo polit-ideološko ili društveno zlo prepozna u novinarskoj istini, tim bolje. Ljekovitije i za istinu i za novinarski uradak. Jamačno su se u kolumni „Jebo vas Vukovar“ prepoznali mnogi od tih što sipaju drvlje i kamenje na Borisa Dežulovića, darovitog, nagrađivanog i bez dlake na jeziku novinara kojemu – za razliku od, je li, „državotvornih domoljuba“ – ni 1991. godine nije manjkalo hrabrosti biti prvim hrvatskim novinarom koji je ušao u tek okupirani Vukovar i napisao najbolju reportažu iz Grada heroja. Neki od danas velikih „domoljuba/junaka“ kojima je tzv. žrtva Vukovara „važnija“ od zjenice oka svoga navodno su u zarobljeništvu bili okucavali srbijanskim istražiteljima svoje suborce koji potom nisu izašli živi iz konc-logora i do danas im se ne zna krajnja sudbina. Imena su javna tajna.
Jedan Rade Šerbedžija znači za Vinkovce i Hrvatsku više no što će ikad za njih zajedno značiti hadezeovci Ivan Bosančić i Andrej Plenković. Pa će jamačno Šerbedžija na HDZ-Bosančićev primitivizam odgovoriti tako da „u neko drugo vrijeme“ neće imati vremena ni za njega niti za Viunkovce
Mediji su povremeno objavljivali tzv. ekskluzive, a istraživački pak splitski satirički tjednik Feral Tribune je naprasno gurnut na režimsku giljotinu „državotvorne“ politike Franje Tuđma zbog „duševnih boli“ tih i takvih koji sada zazivaju linč vrlo čitanog kolumnista Dežulovića i plješću HDZ-ovu gradonačelniku Vinkovaca Ivanu Bosančiću zato što je „junački“ zabranio već rasprodani koncert jamačno jednog od ponajvećih hrvatskih ne samo filmskih/dramskih umjetnika Rade Šerbedžije 15. studenoga u njegovom rodnom gradu. Nema veze, je li, što u Šerbedžijinom repertoaru nema niti je bilo ijednog protuhrvatskoga, polit-ideološki neprimjerenog režimu i vladajućem tzv. mainstreamu ili barem umjetnički upitnog djela, ali ima veze, itekako i itekoliko, što je Rade Šerbedžija – hrvatski Srbin. A Srbi su, je li… I organizator koncerta koji se kukavički pokrio ušima po glavi pred gradonačelnikom Bosančićem, pokazao se mali i nikakvim. Izgovor te dvojice šovinističkih sabotera kulture i umjetnosti – kojima Šerbedžija širi dobar hrvatski glas svijetom – nema nikakvo razumno uporište u tomu da je termin koncerta zakazan baš „u tjednu u kojemu se komemoriraju žrtve Vukovara i Škabrnje Danom sječanja“. Rade Šerbedžija je Srbin, a to „domoljubnim Hrvaticama i Hrvatima“ (sic transit) iz HDZ-ova stroja i dna kace tzv. stoljeća sedmog nikad neće dobro sjesti.
Pa će i Đakićev „superintelektualni kružok“ primjerno odnjegovanoga kućnog odgoja to spomenuti u priopćenju, jer da kolumnist Dežulović „nariče za otkazanim koncertom svoga jugonostalgičnog istomišljenika Rade Šerbedžije“. I, da, šovinistički će poantirat na Moonwatcherovoj razini iz uvodne scene Kubrickova kultnog filma iz 1968. godine: „Odjebi iz Lijepe naše, neka ti plastični lampion obasja puteve prema tvom voljenom Beogradu u kojem će jednog dana, uz milozvučne pjesme dragog ti Šerbedžije, tvoja crna duša zauvijek pronaći svoj mir“. Može se između redaka čuti razdragan, pijani prolom „domoljubna“ oduševljenja buljuka višedesetljetnim maliganima podbuhlih lica usjajenih očiju i, je li, „junačkim“ višeglasjem gromoglasni stari hrvatski pozdrav (sic transit): „Za dom (i poglavnika?) spremni“!?
I ove godine, pisao Dežulović ili koji drugi hrabriji kolega po novinarskom peru ovo ili ono, a Vukovarci se opet javno žalili (kao i Kninjani) kako su „ovoj državi i političarima na vlasti“ zanimljivi samo „toga svečanog dana u godini, a kad crni limeni luksuz pod rotirkama odjuri za Zagreb kao da više ne postojimo“, u Kolonu sjećanja, na Memorijalno groblje, na misu zadušnicu, pred novinarske mikrofone i tv-oko opet će nahrupiti ista svita gordih „domoljuba“ kojima je dogma Vukovar 18. studenoga temeljni kamen „nacionalne osviještenosti“, političkih pozicija, moći i obiteljske imovine od koje zastaje dah. (Otkuda, kako, zašto…?) Nikakvi podivljali sojevi SARS-CoV-2 sa smrtonosnom kosom na ramenu što masovno ubija ljude kao muhe neće ni ovog 18. studenoga u Vukovaru privesti pameti sastavljače Kolone sjećanja i katoličke „pastire“. „Epidemiološko“ sljepilo i političko licemjerje idu podruku. Kao i lani, „dopustili smo 500, a nismo mogli spriječiti 5000 dolazaka u Vukovar“. Sic transit.
Vlasniku međunarodnih nagrada za istraživačko novinarstvo i za kritički stav prema društveno-političkoj zbílji suprotstavljen je vladajući tzv. mainstream Bijedne Naše i buljuk tih kojima su vladajući omogućili više no udoban život prisegom na tzv. nacionalne i ratne svetinje te dividende na dobro unovčeno „domoljublje“
U Koloni sjećanja na žrtvu valjda će se opet naći i posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković „Mladi Jastreb“ koji si je nekim čudom spasio glavu iz višestrukim neprijateljskim obručima opkoljenoga grada i samo dan ili dva prije no što će njegovi vojnici, branitelji položiti oružje, biti ubijeni na licu mjesta ili otpremljeni u srbijanske konc-logore iz kojih neki više neće izaći živi. U Koloni sjećanja na žrtvu, je li, opet će se prsiti i mnogi od onih cca 1000 „nestalih“ na putu od Zagreba preko Osijeka do Vukovara iz kontingenta od cca 1700 ljudi poslanih u pomoć braniteljima Vukovara, zbog kojih se dezertera legendarni zapovjednik obrane grada Mile Dedaković „Jastreb“ s gorčinom žalio osobno i tzv. prvom hrvatskom predsjedniku i vrhodnom zapovjedniku Hrvatske vojske Franji Tuđmanu. Koji pak ima na duši i velik broj ubijene u agresiji vukovarske djece što je tog ljeta 1991. godine organizirano boravila na moru, a naređeno je da se djeca vrate ne u Zagreb ili koje još sigurnije mjesto u RH, već u – ratni Vukovar. Da budu ubijena? Živi štit pred kojim će zastati agresija? Krvavi apel međunarodnoj zajednici da prizna hrvatsku državnu samostalnost?
Upravo je ta i takva svita inspiracija/meta gorka kritičkog izričaja kolumne „Jebo vas Vukovar“, a ne žrtva, proklamirane svetinje Domovinskog rata, pa branitelji, stradalnici, pravo na obranu, sloboda… Upravo licemjerno prenemaganje onih koji su debelo unovčili „domoljublje“, žive povlašteno, poput bogova, fućka im se za vukovarsko vegetiranje i to što je svaki peti žitelj Grada heroja otišao s rodnog ognjišta trbuhom za kruhom u daleki svijet. Nitko od Dežulovićevih progonitelja nije registrirao tu poantu. Koja nema blage veze s protuhrvatskom mržnjom kolumnista ili isprdavanjem iz tragedije/žrtve toga prije Domovinskog rata lijepog i bogatoga grada na Dunavu u kojemu se složno i zadovoljno živjelo. Bez obzira na etničku, vjersku, rodnu, etc. pripadnost. Ali, „domoljube“ jako boli istina i ne bi da ju netko gura pod nos upravo onima koje treba držati zatočene u njihovoj patnji, proživljenoj nesreći, ostavljene i dalje u beznađu i siromaštvu. Za što su, je li – pitajte Josipa „Jopu“ Đakića, Ivana Penavu, Tomu Medveda, Miroslava Škoru, veterane što su čekićali ćirilicu po Vukovaru, navijače Dinama koji bi po izvjesnomu Bijelom Brdu nekažnjeno klali Srbe, injsl. – krivi isključivo Srbi, kolektivno četnici. Sic transit.
I nitko od Dežulovićevih progonitelja nema ništa protiv toga da u Koloni sjećanja svake godine ponosno hoda rame uz rame i s „braniteljima“ koji su počinili ratne i zločine protiv čovječnosti pa su odgulili smiješne kazne ili su im optužnice otplahutale u zastaru, odnosno protiv kojih „nije bilo dokaza“ ili nisu ni optuženi. To su „naši“, oni su samo „branili Hrvatsku“, a u obrambenom ratu kakav je bio Domovinski branitelji ne mogu činiti ratne zločine. Sic transit. Sjeća li se netko te „hrvatske pameti“ Milana Vukovića, svojedobno predsjednika Vrhovnog suda RH? U koloni će biti i Vukovarci koji su pobjegli iz grada, a po povratku su postali najzadrtiji protusrpski jurišnici, ali i o-ho-ho njih koji nisu vidjeli 204. vukovarske brigade, a vode se kao njezini bojovnici među cca 6000 „pripadnika“ (grad je branilo manje od 2000 ljudi iz cijele zemlje i inozemstva), etc. Pa onda, neka visi Pedro Boris Dežulović? Samo zato, je li, što se pouzdao u proklamiranu i čak zakonom definiranu slobodu medijskog izražavanja te na svoj energičan, bolno izravan način „domoljubnim“ zlorabiteljima vukovarske tragedije/žrtve sasuo istinu u lice:
Donedavno ograničenje roka za stjecanje tih ratnih povlastica „šatoraškim“ je zakonom ukinuto, pa… Sic transit. Građani to vide, a tko samo pisne nešto protiv ili se javno čudi bivši će ga šatoraš Tomo Medved smjesta svrstati među “dežuloviće”
„Istog pak dana kad je iz državnog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, a gradonačelnik Zagreba postrojen pred Dinamovim ultrasima mucajući obećavao obnovu njihova vukovarskog murala, Državni zavod za statistiku objavio je službenu procjenu broja stanovnika u hrvatskim gradovima, po kojoj u Vukovaru danas živi čak pet i pol tisuća ljudi manje nego po posljednjem popisu stanovništva 2011.: samo, eto, u posljednjih deset godina – od onog otkazanog koncerta TBF-a do danas – mrtvi je Grad Heroj napustila čak petina stanovništva, pet i pol tisuća njih. U cijeloj Hrvatskoj niti iz jednog grada nije otišlo više ljudi: čak ni iz poslovično zapuštene, umiruće, odustale i potresom sjebane Petrinje nije otišlo više ljudi nego iz Vukovara. Cijela jedna dupke ispunjena dvorana mladih Vukovaraca otišla je iz Grada Mrtvih, kojega se – više nego što su ga se ikad bojali četnici – danas boje Hrvati, što ucijenjeni državnim pijetetom žure staviti crveni lampion na prozor i provjeravaju jesu li slučajno za Dan, Tjedan ili Mjesec sjećanja slučajno, gluho bilo, planirali kakav ljudski život.
Istovremeno, niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar. Samo Plenkovićeva vlada, podsjetio je neki dan Indeks, pred lanjske se izbore hvalila kako je u Vukovarsko-srijemsku županiju i grad Vukovar uložila osam stotina šezdeset tri milijuna kuna, a za program obnove gradske infrastrukture od 2019. do 2922. izdvojila još gotovo milijardu i pol. Proračun Fonda za obnovu Vukovara, primjerice, iznosi sedamdeset četiri milijuna kuna, samo Ministarstvo hrvatskih branitelja za protekle je četiri godine u Grad Heroj uložilo više od stotinu milijuna kuna, a Ministarstvo obrane još pedeset. Konačno, Vlada je prošle godine Vukovaru dodijelila zakonski status Mjesta posebnog domovinskog pijeteta, i službeno ga tako proglasivši mrtvim.“ Slično je s Kninom koji također jedanput godišnje – uz neviđenu medijsku pompu, mise, nacionalna prenemaganja uvijek istih „zaslužnika“, ali i popratne skandale – ugošćuje politički i vojni tzv. mainstream da bi već dan poslije Kraljevski grad pao u zaborav. U Kninu se slavi pobjeda u Domovinskom ratu u državnoj režiji, a u Vukovaru se, ispada, i vojni poraz komemorira kao ratna pobjeda. Službena dogma je dogma, a istina – istina. Samo što na istinu nemaju svi jednako pravo, a novinari „dežulovićevci“ nikako?
Neki – uključivo ratne udovice (vidi filmovanu satiru „Ministarstvo ljubavi“ Pavla Marinkovića), dio braniteljske djece s visokim stipendijama i vođa takvih udruga – godinama su zlorabili novčane višestruko veće povlastice od istovrsnih naknada civilnim tzv. malim/običnim ljudima. Koji su, je li, u Domovinskom ratu odbijali od usta vlastite djece eda bi financirali sve što je bilo potrebno – i više od toga – bojovnicima na tzv. prvim crtama. Da bi poslije rata bili tzv. građani drugog reda i morali biti kuš na činjenicu kako je Registar hrvatskih branitelja – HDZ ga je opet zatvorio za uvid javnosti – nabujao na cca 510.000 imena, odnosno da i četvrt stoljeća nakon što je zašutjelo oružje i proglašena ratna pobjeda cca 10.000 ljudi traži da im se priznaju braniteljski status i invalidnina? Donedavno ograničenje roka za stjecanje tih ratnih povlastica „šatoraškim“ je zakonom ukinuto, pa… Sic transit. Građani to vide, a tko samo pisne nešto protiv ili se javno čudi bivši će ga šatoraš Tomo Medved smjesta svrstati među dežuloviće koji, je li, „mrze Hrvate i RH, anatemiziraju ratnu pobjedu, atakiraju na dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja, ismijavaju svetinje hrvatske države“, etc. I nije im mjesto „među nama“, u „našoj državi“!?
Niti u jedan hrvatski grad nije uloženo toliko novca koliko u Vukovar. Samo Plenkovićeva vlada je uložila 863 milijuna kuna, a za program obnove gradske infrastrukture od 2019. do 2922. još gotovo milijardu i pol. Proračun Fonda za obnovu Vukovara iznosi 74 milijuna kuna, samo Ministarstvo hrvatskih branitelja za protekle je četiri godine u Grad Heroj uložilo više od 100 milijuna kuna, a Ministarstvo obrane još 50
Gotovo svaka zemlja i svaki režim imaju dogmu tipa Vukovara ili Knina na kojoj računaju da počiva ili od koje počinje povijest ne samo države te vlasti nego i – u oktroiranom službenom uvjerenju – povijest malne cijelog svijeta, pa javno dirnuti u tu dogmu znači nerijetko staviti glavu na panj ili u „demokratskijim“ okolnostima anatemu, robiju i društvenu isključenost. Vlasniku međunarodnih nagrada za istraživačko novinarstvo i kritički stav prema društveno-političkoj zbílji u kojoj živi suprotstavljen je vladajući tzv. mainstream Bijedne Naše i buljuk tih kojima su vladajući omogućili više no udoban život prisegom na tzv. nacionalne i ratne svetinje te dividende na dobro unovčeno „domoljublje“, ratne „zasluge“ (kao da obrana zemlje nije neupitna dužnost i zakonska obaveza svakog njezina žitelja). Dogme pak mogu biti itekako kontraproduktivne kad se silom utjeruju ljudima u glavu i dnevno ponašanje, pa nije čuditi se što šablonirani već i proslava VRA Oluje u Kninu i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje u stvari nisu ono kakvim se politički i medijski prikazuju.
I nisu zaslužili to da se zbog službene dogme ili hira nekog marginalca s HB iskaznicom imobiliziraju čak i vrhunska kultura i umjetnost u zemlji. Npr. Europska noć kazališta (2017. godine) eda se ne bi igralo kakvoga srpskog pisca (sic transit) ili nastup svjetskog dramskog umjetnika i istaknutog mirotvorca (a Srbina!) Rade Šerbedžije u Vinkovcima, gdje je proveo djetinjstvo. Jedan Šerbedžija znači za Vinkovce i Hrvatsku više no što će ikad za njih zajedno značiti hadezeovci Ivan Bosančić i Andrej Plenković. Pa će jamačno Šerbedžija na HDZ-Bosančićev primitivizam odgovoriti tako da „u neko drugo vrijeme“ neće imati vremena ni za njega niti za Viunkovce dok Vinkovčani budu birali gradonačelnika iz HDZ-a. A, Vinkovci su potrebitiji Šerbedžije i njegove umjetnosti – koncert mu je u hipu bio rasprodan – no Bosančića ili Šerbedžija toga gradonačelnika i „HDZ-Bosančićevih“ Vinkovaca.
Predsjednik Udruge veterana Tigrova i bivši viđeniji šatoraš (dok se, je li, 2015. godine nije razišao s vodstvom državnoprevratničke šatre na Savskoj 66 u Zagrebu) Ilija Vučemilović je, evocirajući ratne uspomene, kazao neki dan kako vrijeme deaktualizira domovinskoratnu epopeju, kako to branitelji neće dopustiti i kako ih se još tretira kao društveni teret. A ne radi se o tome kako su branitelji teret društvu, nego o tomu da oni i statusom i svojim radnim doprinosom moraju biti u svemu ravnopravni sa svim ostalim građanima. Nikako povlaštenija kasta, a objektivno to jesu. Taj će Vučemilović ljetos, uoči proslave VRA Oluje u Kninu, upitan o sukobu s braniteljskim ministrom Tomom Medvedom, opovrgnuo tvrdnju o sukobu i svojoj politizaciji te odgovorio „tužiteljima“ kako „Hrvatska za njih nije domovina, nego – imovina“. A što je drugo Dežulović kazao? Isto to, ali ubojitijim rječnikom koji je očito pogodio usridu. Istina nije mržnja, jer za istinu treba i malo hrabrosti i pameti, a za mržnju samo želudac.
„Zašto bi se živi vadili na mrtve dok nam zagorčavaju život?“ – retorički pita bivši glavni urednik Feral Tribunea Viktor Ivančić, kolumnist tjednika Novosti. „Ne postoji ništa beskrupuloznije i odvratnije od nacionalističkog veličanja onih koji su ‘dali živote za Hrvatsku’. Ako se Hrvatska ostvaruje takvom da Radi Šerbedžiji nije dopušteno pjevati u gradu u kojem je proveo mladost, to može značiti samo jedno: da žive vojskovođe armiju onih koji su ‘poginuli za slobodu’ vode u borbu protiv nje.“ Budućnost je u životu, ne u smrti, nove naraštaje valja pripremati za život i budućnost, ne za prošlost i slavljenje smrti. Što bi Boris Dežulović kazao u točci na i svoje kolumne: „Jebala vas smrt“. Televizija N1 Hrvatska reagirala je na niz priopćenja i prosvjeda političkih stranaka, nekih udruga i pojedinaca: „Reakcije na autorski tekst Borisa Dežulovića u kolumni objavljenoj na internetskom portalu N1info nemamo namjeru komentirati, a time polemizirati sa stranačkim priopćenjima, pozivima na cenzuru ili javnu osudu. N1 ne cenzurira autorske kolumne, a u njoj stoji jasna napomena: ‘Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije N1info‘“.
Kolumnist Dežulović je u odgovoru žestokim osporavateljima kazao da se ne kani nikomu ispričati jer, prenijela je Hina, „ako je itko ovdje uvrijeđen, ako su uvrijeđeni neki nevini ljudi, žrtve, obitelji, nisam ih ja uvrijedio, nego su ih uvrijedili oni koji trguju tim njihovim žrtvama, o čemu je u mom tekstu riječ. Pisao sam o toj jeftinoj konjokradičkoj trgovini groznom žrtvom Vukovara. Ja tu žrtvu znam bolje od mnogih koji danas skaču na stražnje noge, jer sam bio tamo. Ne moraju oni meni govoriti što je Vukovar i kakav je Vukovar bio. Ja to znam, ja sam to vidio, Psovku u tekstu izgovaram u ime toga grada, a to sii uzimam za pravo, jer sam bio tamo kada je umirao taj grad i zato što znam što je Vukovar bio i što je danas. U kakav je Vukovar vlada uložila milijarde kuna, uložila je u grad-kosturnicu. Vukovar nije grad za žive niti je planirano da bude grad za žive. To je planirano kao grad koji će biti vječna opomena i koji će biti mjera domoljublja za nas ostale. Za Vukovarce i i one koji sebi to mogu priznati. To nije grad za njih i to naju ovih 5500 što su otišli. Njih treba pitati zašto su otišli, sigurno nisu otišli zato što je u Vukovaru dobro uloženih nekoliko milijardi kuna za njihov život“.
Indikativno je kako je Dežulovića – ne vladajuće i tzv. desne političke stranke, gradonačelnika Ivana Penavu (koji godinama prakticira tamo radikalno protusrpstvo, iako je s obitelji pobjegao iz Vukovara uoči rata), veteranske i ine udruge – podržao Bojan Glavašević, Vukovarac sada u Zagrebu, sin vukovarske radijske legende Siniše Glavaševića, mučki ubijenog u pokolju hrvatskih zarobljenika na Ovčari.
„Teza da je Vukovar pretvoren u spomen-kosturnicu, a ne grad za žive jasna je iz same kolumne kada se ode dalje od naslova, a čini se da većina njegovih glasnih kritičara nije otišla dalje od naslova“, tvrdi Bojan Glavašecić na portalu web stranice televizije N1 Hrvatska. „Interesantno je da su se oni kojima se on (Dežulović, op. a.) izravno obraća sasvim ispravno prvi našli prozvanima. Ono o čemu se radi u toj kolumni i ja i mnogi drugi ljudi govorimo već godinama, nešto drugačijim rječnikom od Dežulovićeva. Prostor jednog grada, i fizički i simbolički, koji se sakralizira i pretvara u sveto mjesto na kojem vrijede stroža pravila nego na groblju, dok njihovo nepoštivanje i odstupanje od tih pravila rezultira optužbama za izdaju, nije prostor za žive nego za mrtve. Već desetljećima u politici postoji grupa ljudi koja parazitira na simbolici Vukovara kako bi na njoj prikupljali političke bodove. To su oni kojima je upućen naslov Dežulovićeve kolumne. To su oni koji su se prvi javili s reakcijama na Dežulovića, od Domovinskog pokreta do umirovljenih generala plinsko-bocaške brigade (šatoraška diverzija na Zagrepčane plinskim bocama 2015. godine po Savskoj cesti, op. a.), ima ih.“
Dogma Vukovar 18. studenoga, kolateralni o Knin 5. kolovoza – što više vrijeme prolazi – sve više dijeli ljude upravo na razmeđima na kojima je to najosjetljivije, jer proklamirane i konfekcijski fazonirane tzv. državne svetinje sve se drastičnije očituju raskorakom/neskladom s vrijednostima što se na toj osnovici imaju realizirati u dnevnom životu tzv. običnih/malih ljudi. Kakvi smo to, je li, „napokon svoji na svomu“ i kakvu to „slobodu“ uživamo za koju je pala tolika krv kad se u Bijednoj Našoj i nakon četvrt stoljeća od pobjede u Domovinskom ratu živi sve teže i nesigurnije, gdje se pakiraju iseljenički kovčezi i ne vidi bolje sutra? Osim tih, je li, što ubiru masne dividende politički unovčenim „domoljubljem“ i gromoglasno žele eutaniazirati svaki apel na razum i svijest. Što će opet demonstrirati 18. studenoga. Možda i glasnije no dosad, je li, glede&unatoč epidemiji?
