Kakav li je osjećaj biti anđeo
ili vjeverica, to možemo lakše zamisliti.
Posljednje večeri kada odlazimo na počinak kao dobri,
oni su još ondje, obmanjuju nas pričama o tami.
Predugo nas njišu u naručju,
ti prijatelji koji postaju naši neprijatelji.
A onda jednoga dana, iznenada,
oni koji su mlađi od njih
stari su onoliko koliko bismo mi željeli biti.
Bore im se pojavljuju ondje
gdje bi koža trebala biti glatka,
javljaju se neobični kašljevi i mirisi.
Gotovo je groteskno
kako nas oni i dalje vole,
a mi i dalje volimo njih.
Drskost, gotovo nezamisliva,
što su nas uopće stvorili.
I na koji način.
Njihovi životi:
sigurno možemo bolje od toga.
I tako to traje dugo.
Sve što čine čini nam se pogrešnim,
a najgore od svega,
svi oni to učine: umru,
odnoseći sa sobom posljednje objašnjenje,
odgovor na pitanje kako smo
izašli iz vlažnoga mora
ili odakle su nas već donijeli,
odnoseći sa sobom
posljednju kariku
toga lanca.
Oče, majko,
plačemo, naboranih lica,
obraćajući se svojoj djeci i unucima
koji nas ne razumiju.
