Ovo je potpuni poraz humanosti od strane onih koji se u tu istu humanost kod sebe doma stalno zaklinju, na nju pozivaju i njome se diče. Tu ljagu neće isprati niti goleme količine humanitarne pomoći koje u međuvremenu šalju Turskoj. Dijeliti ljude u nevolji i u potrebi prema svojim nacionalnim interesima ili karakteristikama vlada koje njima upravljaju je dno. Jer i iz sirijskih se ruševina izvlače mala i tek rođena djeca, starci i brojna sirotinja čija patnja vapi u Nebo
Dvije dominantne vijesti geopolitičkog karaktera prošloga su tjedna odjeknule svijetom, iako, svakako, u pozadini velike prirodne katastrofe – smrtonosnog potresa koji je pogodio jugoistok Turske i sjever Sirije, usmrtivši više od 40 tisuća ljudi.
O ovom posljednjem već je gotovo sve rečeno, pa i ono da u Siriju ne stiže zapadna humanitarna pomoć jer je ta zemlja pod sankcijama. Zato ću samo kratko reći kako je zapanjujuća zloća onih koji u ime geopolitike i svojih nacionalnih interesa ignoriraju pozive brojnih humanitarnih organizacija (i u svojim zemljama) za žurnu dostavu pomoći sirijskom narodu – ionako napaćenom krvavim ratom koji je trajao gotovo čitavo jedno desetljeće, a zapravo, još i nije završio.
Frapantno je da State Department, na upit američkih novinara zašto SAD ne šalju pomoć u Siriju, otvoreno, pred televizijskim kamerama kaže kako se pomoć neće slati Asadovoj vladi u Damasku (koja je legitimna, što priznaje i UN i SAD, i čiji predstavnici i dalje redovito sudjeluju u radu svih tijela te najveće međunarodne organizacije) jer se nalazi pod američkim sankcijama i da će pomoć stizati samo u one dijelove Sirije izvan vladine kontrole. Očito im činjenica da vlada u Damasku kontrolira preko 80 posto teritorija zemlje i gotovo 90 posto ukupnog stanovništva ne znači ništa. (Napomena: ova je analiza napisana prije 9 dana za hrvatski tjednik 7Dnevno, objavljena 17.02., a u međuvremenu je Washington ipak donio odluku o „privremenom“ omogućavanju humanitarne pomoći i Siriji. Međutim, ključno vrijeme ipak je bilo u prvim danima nakon samog potresa – i ono je nepovratno izgubljeno, a njime i tko zna koliko ljudskih života.)
Potpuni poraz humanosti
Za SAD-om su po tom pitanju bespogovorno i u tišini krenule i sve ostale zapadne zemlje, pa tako njihovi zrakoplovi s humanitarnom pomoći, u strahu od američkih sankcija zaobilaze sirijski zračni prostor – što se dobro može pratiti na specijaliziranim navigacijskim portalima i što djeluje nestvarno. Sirijski dužnosnici, i u UN-u i u Damasku, s konsternacijom su u četvrtak kazali kako niti jedan jedini zrakoplov s humanitarnom pomoći iz zapadnih zemalja nije sletio u njihove zračne luke.
Zato ću otvoreno reći kako je ovo potpuni poraz humanosti od strane onih koji se u tu istu humanost, gotovo pa na „apsolutnu dobrotu“ kod sebe doma stalno zaklinju, na nju pozivaju i njome se diče. Tu ljagu neće isprati niti goleme količine humanitarne pomoći koje u međuvremenu šalju Turskoj. Jer dijeliti ljude u nevolji i u potrebi prema svojim nacionalnim interesima ili karakteristikama vlada koje njima upravljaju je dno dna. Dublje se od toga pasti jednostavno ne može. Jer i iz sirijskih se ruševina izvlače mala i tek rođena djeca, starci i brojna druga sirotinja čija patnja vapi u Nebo.
Ali ostavit ću to na dušu onima koji o takvom nečemu odlučuju, a sada ću se posvetiti geopolitičkim temama.
Dakle, dva ključna događaja geopolitičkog karaktera koji su pobudili veliku pozornost svjetskih medija bili su američko rušenje velikog kineskog balona iznad teritorijalnih voda SAD-a; i drugo – šokantna objava vjerojatno najpoznatijeg američkog istraživačkog novinara Seymoura Hersha o američkom miniranju ruskih baltičkih plinovoda Sjeverni tok, koja je, ne bez razloga – uznemirila brojne duhove.
Balon razdora
Kineski balon, za kojeg Peking tvrdi da je bio civilni – preciznije – meteorološki a Washington špijunski, preletio je iz Kine sjeverni Pacifik, obletio Aljasku, preletio čitav teritorij Kanade i veliki dio SAD-a – da bi ga američko zrakoplovstvo na zapovijed predsjednika Joe Bidena oborilo nakon što je nad SAD-om letio 8 dana i konačno stigao u zračni prostor iznad američkih teritorijalnih voda. Objašnjenje – čekalo se da dođe nad more, kako krhotine balona eventualno ne bi prouzrokovale štetu na kopnu.
Ova je tema u samom SAD-u postala svojevrsna mješavina humora i obračuna unutar visoke politike. Jer svima je odmah upalo u oči: kako je to veliki i spori kineski balon mogao neometano prijeći vjerojatno najzaštićeniji zračni prostor na svijetu, kojeg kontroliraju protuzračni sustavi NORAD-a (North American Aerospace Command) – združenog zračnog zapovjedništva SAD-a i Kanade, i zašto ga, ako je već špijunski – nisu odmah oborili (u međuvremenu je mogao odašiljati razne podatke kineskoj strani)? Jer teško je povjerovati u priču da su krhotine balona mogle počiniti nekakvu štetu pri padu npr., na nepregledna planinska i šumska prostranstva Aljaske i Kanade.
Na unutarnjopolitičkoj razini odmah su počele svađe između republikanaca i demokrata, a ovi posljednji su optuživali Trumpovu administraciju da nije obarala kineske balone u čak tri navrata. Nakon što je tako nešto demantirao gotovo čitav tim bivše Trumpove administracije stanje je postalo još gore jer je jasno kako netko ovdje ne govori istinu.
Geopolitička pozadina američke „zaigranosti“ s balonom
Međutim, čitava stvar vjerojatno ima potpuno drukčiju pozadinu – onu geopolitičku. Tako bi izazvana eksplozija kineskog balona na kraju vrlo lako mogla imati eksplozivne (razarajuće) posljedice po američko-kineske odnose koje je Biden sve do tada nastojao održati u sferi snošljivosti i obostrano korisne suradnje tamo gdje je to moguće.
Ali preuzimanje nadzora nad Zastupničkim domom Kongresa od strane republikanaca, njihov sve veći pritisak na šefa Bijele kuće da maksimalno zaoštri politiku prema Pekingu pri čemu mu prijete raznim neugodnim istragama u nadležnim kongresnim odborima na čijem su čelu – vjerojatno kumulativno uzima svoj danak. Biden više nije u poziciji odlučno braniti svoju politiku suradnje s Kinom i primoran je poduzimati poteze koji takvu politiku sve više čine nemogućom (uvođenje sankcija Kini na visokotehnološke proizvode, uz pritiske na europske i zapadne saveznike i partnere da se njima priključe, uz permanentno jačanje poteza vojno-političkog karaktera u Indopacifičkoj regiji, poglavito u svezi Tajvana i militarizacije Japana).
Sigurno ne slučajno, odluka o rušenju kineskog balona i sam njegov čin odigrali su se svega dan uoči planiranog posjeta američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Kini, a što je bilo dogovoreno još tijekom razgovora Biden-Xi Jinping na summitu G20 na Baliju početkom studenog prošle godine s ciljem popravljanja međusobnih odnosa. Međutim, sve oštrije reakcije Pekinga na američke poteze u „kineskom dvorištu“ – koje otvoreno naziva provokativnim i protukineskim i što „neće tolerirati“ – kulminirale su tjedan dana prije Blinkenovog posjeta. Peking je tada oštro osudio i američku politiku prema Ukrajini, označivši po prvi put Sjedinjene Države kao zemlju koja se protiv mirovnim pregovorima o zaustavljanju rata i koja na njemu zarađuje golemim isporukama oružja. Poglavito su oštre kritike Pekinga bile na prošlotjedni posjet američkog ministra obrane Lloyda Austina i glavnog tajnika NATO saveza Jensa Stoltenberga Južnoj Koreji i Japanu. Peking je oštro odbacio mogućnost širenja utjecaja NATO saveza na Daleki istok, kazavši kako taj savez „nije bio u mogućnosti mir osigurati ni na tlu Europe“.
Sve su to bile prejake riječi službenog Pekinga a da bi dolazak Blinkena uopće imao nekog smisla a kamoli šanse za uspjeh. I u tom trenutku – samo dan prije – Biden se odlučuje na rušenje kineskog balona, a Antony Blinken odmah izdaje priopćenje kako se zbog ovog neugodnog i neprimjerenog kineskog poteza sa špijuniranjem američkog teritorija njegov posjet odgađa.
Tu je važno primijetiti kako Blinken nije uporabio izraz da se posjet otkazuje, što jasno implicira na želju Bidenove administracije da ostavi mogućnost za dogovor s Pekingom kada se strasti malo smire (prije svega na unutarnjoj američkoj političkoj sceni).
Kineski ministar obrane nije želio dignuti slušalicu
Međutim, čini se kako je Kina rušenje svog balona i optužbe na svoj račun za špijunažu (još tako primitivnog tipa u vrijeme dok se koriste visokotehnološke metode prikupljanja obavještajnih podataka poput onih satelitskih) doživjela kao novi „šamar“ i označila ga kao „kap koja je prelila vodu“ kineskog strpljenja u odnosima sa SAD-om.
O tome najbolje svjedoči i činjenica da je već idući dan nakon što su američki zrakoplovi srušili kineski balon, šef Pentagona Lloyd Austin telefonski nazvao kineskog ministra obrane Weia Fenghe želeći mu objasniti zašto su se odlučili na takav čin, ali ovaj nije dizao slušalicu. Sigurno ne jer je to sam odlučio, već vjerojatno zato što mu je to naložio Politbiro kineske KP. Potvrdu neuspješnog Austinovog pokušaja poziva ubrzo je potvrdio i glasnogovornik Pentagona.
Zbog svega što je nastalo nije nikakvo čudo da je Biden, u svom prošlotjednim govoru o stanju nacije u Kongresu, u srijedu, Kinu stavio uz bok Rusiji, označivši ih kao diktature nad kojima su demokracije pod vodstvom SAD-a odnijele pobjedu. Pri tom je Biden, ni manje ni više nego nazočni auditorij glasno upitao ima li koga u svijetu koji bi se sada želio nalaziti na mjestu Xi Jinpinga?
A svega dan nakon Bidenovog govora, Zastupnički dom je u rezoluciji usvojenoj u četvrtak, 9. veljače, optužio Kinu za kršenje suvereniteta SAD-a i dovođenje međunarodne zajednice u zabludu u sporu oko kineskog balona. Pritom su republikanski zastupnici kritizirali Bidena što nije ranije poduzeo mjere za njegovo uništenje.
Drugim riječima: od Bidenovog pokušaja očuvanja stabilnosti američko-kineskih odnosa i sprječavanja američkog istodobnog rata s dvije nuklearne velesile, blago rečeno, za sada neće biti ništa. Štoviše, umjesto Blinkena u Pekingu, u Moskvi bi se u ožujku trebao pojaviti osobno Xi Jinping i pružiti ruku „sotoniziranom“ Putinu – o čemu izvješćuju mediji u obje zemlje. Bio bi to prvi inozemni posjet Jinpinga nakon njegove nove inauguracije na položaju kineskog vođe. Biden se od prošloga tjedna tako zavadio i s Jinpingom.
Senzacionalna objava američkog istraživačkog novinara
A kad smo već kod Rusije, iz SAD-a je prošli tjedan stigla prava medijska bomba – puno važnija od eksplozije kineskog balona. Tamošnji poznati istraživački novinar Seymour Hersh (85) objavio je na svom blogu pod naslovom „How America Took Out The Nord Stream Pipeline“ niz nevjerojatnih informacija, s konkretnim i zvučnim imenima, mjestima i vremenima sastanaka osoba iz američkog političkog i obavještajnog miljea koji su, prema njegovim navodima, sudjelovali u izradi plana za miniranje ruskih baltičkih plinovoda. Zanimljivo je u čitavoj toj priči da se iz nje vidi kako su planovi za isto pokrenuti još dva mjeseca prije ruske invazije na Ukrajinu, a imena koja se u svezi toga spominju su pravi top američke vladajuće politike poput državnog tajnika Antonya Blinkena, njegove ponajbliže suradnice iz State Departmenta Victorie Nuland, savjetnika Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jakea Sulivana, direktora CIA-e Williama Burnsa, pa do osobno predsjednika Bidena koji je, prema Hershovim podacima sve to i inicirao.
„Prošlog lipnja, mornarički vojni ronioci, koji su djelovali pod krinkom vrlo popularne NATO vježbe BALTOPS 22, postavili su eksplozivne naprave na daljinsko upravljanje i tri mjeseca kasnije detonirali tri od četiri cijevi Sjevernog toka. Rekao je to izvor izravno upoznat s detaljima planiranja i pripreme operacije“ – stoji, između ostalog, u opširnom Hershovom tekstu, pri čemu je zanimljivo kako se navodi da su samu detonaciju izvršili Norvežani čija je vojska, navodno, od samog početka bila aktivno uključena u ovu operaciju. Operaciju za koju su se, kako stoji u tekstu, pojedini najviši američki dužnosnici bojali da bi, ako postane razotkrivena – mogla predstavljati američki čin rata prema Rusiji i zbog čega se ništa nije smjelo prepustiti slučaju.
Glasnogovornica Bijele kuće Adrienne Watson odgovorila je na upit za komentar: “Ovo je laž i potpuna izmišljotina”. Glasnogovornica CIA-e Tammy Thorp učinila je isto, rekavši: “Ove optužbe su potpune i čiste laži.”
Hersh dobio informacije uz jeftini viski
Međutim, intrigantnije od samog sadržaja (ako je to uopće i moguće s obzirom o čemu je riječ) je to, kako se jedan ovakav tekst uopće mogao pojaviti u medijskom prostoru? Seymour Hersh, iskusni novinar (ranije je radio u New York Timesu i drugim utjecajnim medijima) i dobitnik brojnih profesionalnih nagrada, između ostalih i Pulitzerove, a razotkrivao je i brojne kontroverzne teme, krajnje neugodne po tadašnje kreatore američke vanjske politike poput afere Watergate (između ostalog „optužio je Obaminu administraciju za laganje o događajima oko smrti Osame bin Ladena i osporio tvrdnju da je Assadov režim koristio kemijsko oružje na civilima u Sirijskom građanskom ratu“: info Wikipedia) – teško da bi želio svoj profesionalni ugled u poznim godinama „baciti u smeće“ iznošenjem ovakvih laži.
Upravo to ističu oni koji mu vjeruju. Sam je Hersh, na upit od koga je dobio ovako delikatne informacije, odgovara na način koji priliči i takvim okolnostima i takvom novinarskom iskustvu. Kaže kako je, kada piješ jeftini viski s djelatnicima CIA-e moguće čuti svašta.
Ali teško da to u praksi baš ide tako. Rekao bih u šali, niti su CIA-ini djelatnici glupi, nit svi vole viski. Naprosto se, kao jedina logična, nameće teza da se ovdje radilo o namjernom propuštanju ili „curenju“ povjerljivih podataka od strane onih koji su to u mogućnosti učiniti, jer predizborna utrka u SAD-u već je gotovo počela. Drugim riječima moguće je da se radi o velikom unutarnjem obračunu između dviju glavnih političkih stranaka, pri čemu ne treba isključiti niti one u Demokratskoj stranci koji se protive novoj kandidaturi Joe Bidena koju on već duže otvoreno najavljuje.
Hersh se, također, sigurno ne bi „igrao s vatrom“ u sadašnjim globalnim geopolitičkim odnosima i iznosio nešto tako delikatno ako je neistinito, za što se već u startu zna da ide u korist ruskim interesima i njihovim uvjeravanjima da nisu oni bili ti koju su uništili svoj plinovod (kako je Biden kazao ubrzo nakon eksplozija na Baltiku). Ta se tema, ni malo čudno, već uvelike apsolvira u najvišim državnim strukturama u Moskvi. Tako je predsjednik ruskog parlamenta Vjačeslav Volodin izjavio da je Biden „terorist“, a Amerika „teroristička država“.
Ova objava iz SAD-a posebno je neugodno odjeknula u Njemačkoj čija istražna tijela i dalje nemaju dokaze tko stoji iz diverzija na plinovodima ST. Glasnogovornica njemačke vlade Christiane Hoffmann izjavila je da vlada nema informacije koje potvrđuju ispravnost navoda američkog novinara.
Osim Bijele kuće, Pentagona i CIA-e, i Norveška je kazala kako su Hershove tvrdnje neistinite.
Presudan će biti stav republikanaca
Dakle, nije teško zaključiti da će Bidenova administracija ovu neugodnu i neočekivanu temu pokušati postaviti na dno – ne Baltičkog mora, već medijskog mainstreama i ignorirati pozive da se o detaljima koji se eksplicite navode precizno očituje. Ostaje za vidjeti kako će se prema takvom negirajuće-ignorirajućem stavu odnositi republikanci – hoće li tjerati „vodu na mlin“ (ići do kraja s ciljem razjašnjenja uključujući i sudske istrage ako treba) ili će trgovati svojim interesima s Bidenom na kojeg se vrši sve veći pritisak kroz moguće pokretanje istraga brojnih afera, od kojih je i ona nedavna, o nezakonitom posjedovanju tajnih državnih dokumenata – do sada bila najozbiljnija po njegovu političku budućnost. Nije potrebno ni govoriti što bi po Bidena značilo da se utvrdi eventualna njegova odgovornost za ono što navodi Hersh u svom objavljenom materijalu.
Jer u ovoj, krajnje osjetljivoj temi, u igri su ipak, osim unutarnjih političkih obračuna i američki geopolitički interesi koje republikanci, koliko god Bidena mrzili, sigurno ne žele ugrožavati.
Tim više što bi se, osim Rusije, ovom „aferom“ mogla pokušati okoristiti i republikancima posebno mrska Kina – i to u propagandne protuameričke svrhe.
O tome svjedoči i reakcija kineskog ministarstva vanjskih poslova od 10. veljače, za sada relativno blaga. Glasnogovornica kineskog MVP Mao Ning izjavila je kako bi Sjedinjene Američke Države trebale snositi odgovornost za sabotažu na Sjevernom toku, ako su s tim povezane, kako je pokazalo istraživanje poznatog američkog novinara.
“Obratili smo pozornost na relevantnu objavu”, kazala je kineska diplomatkinja i dodala kako je, ako su zaključci istrage točni, ponašanje SAD-a neprihvatljivo, a Washington će morati snositi odgovornost i to objasniti međunarodnoj zajednici. Jer, kako je dalje kazala, diverzija na baltičkim plinovodima je ozbiljno i negativno utjecala na energetsko tržište i globalno ekološko okruženje.
Ukrajinski rat ne jenjava. Naprotiv!
Sve se ovo događa i u kontekstu sve intenzivnijih vojnih sukoba na istoku Ukrajine, gdje brojni zapadni analitičari i utjecajni mediji govore o početku nove velike ruske ofenzive. Neki od njih početak iste povezuju s 24. veljače i godišnjicom Putinovog početka specijalne vojne operacije u toj zemlji.
Pa iako još uvijek nema bilo kakvog klasičnog vojnog prodora ili koncentracije ruskih snaga na jednom glavnom smjeru, činjenica je da su Rusi preuzeli inicijativu i da su oni ti koji napadaju duž 150 kilometara duge bojišnice u Donbasu, dok je ukrajinska vojska ona koja se brani.
Karta: ukrajinska regija Donbas
U tom kontekstu jačaju i diplomatske aktivnosti Kijeva i zapada u cjelini za jačanjem isporuka novih i sve ubojitijih vrsta oružja.
Nakon nedavnog dogovora o isporuci zapadnih tenkova, sada su, tako, na red za razmatanje došli zapadni borbeni zrakoplovi. Iako će do njihovih isporuka biti još dalek put, sama činjenica o ubrzanju novih dostava naoružanja govori o strahu zapada da bi ukrajinska vojska u suprotnom mogla doživjeti neugodne poraze koji će onda primorati NATO savez na veće i riskantnije osobno uvlačenje u ukrajinski rat što će rezultirati njegovim neposrednim sukobom s Rusijom, odnosno Trećim svjetskim ratom.
Sada je najvjerojatniji cilj zapada da ukrajinska vojska što duže zadrži ruske snage i spriječi njihov značajniji prodor, dok u međuvremenu s obuke u inozemnim kampovima ne stignu svježi ukrajinski vojnici, obučeni i za rukovanje oružjem NATO-ovog standarda.
U najoptimističnijoj varijanti, smatra se kako bi ukrajinska vojska negdje na ljeto ove godine mogla izvršiti snažni protunapad koji bi rezultirao zauzimanjem barem dijela novih teritorija – kako je to bilo u ukrajinskoj kasnoljetnoj ofenzivi prošle godine u zoni Izjuma u Harkovskoj regiji i na desnoj obali Dnjepra u Hersonskoj regiji. Time bi, kako smatraju pojedini američki analitičari, Moskva bila primorana krenuti prema putu diplomatskog rješenja sukoba – ali tada već prema uvjetima koji odgovaraju zapadu.
U svakom slučaju, iako se o tome u političkim krugovima obiju strana otvoreno govori – sve je manje vjerojatno da će se ukrajinski rat moći riješiti na bojnom polju. Ali problem leži u tome što, ako i kada do pregovora dođe – a na zapadu se kao moguće rješenje sve češće navodi zamrzavanje stanja na terenu po korejskom scenariju – po Moskvu tako nešto nije prihvatljivo. Ona traži konačni mirovni sporazum (dakle i međusobno priznanje granica) uz osiguranje po nju ključnih sigurnosnih zahtjeva zbog kojih je i pokrenula rat.
Osobno smatram kako bi Moskva mogla krenuti na pregovarački put s Kijevom, uz posredovanje koje dvije strane već dogovore, tek nakon što preuzme punu vojnu kontrolu nad teritorijima koje je anektirala u listopadu prošle godine i uvrstila u sastav Ruske Federacije – ili pak da joj to obećaju dobiti pregovorima.
Činjenica je da se upravo tamo sada i vode snažne borbe koje zapad naziva ruskom ofanzivom – dok bilo kakvih vojnih sukoba na drugim dijelovima Ukrajine nema, osim povremenih zračnih napada na ključnu energetsku infrastrukturu u dubini ukrajinskog teritorija. Činjenica je, također, da Rusi još uvijek ne napadaju ključnu ukrajinsku prometnu infrastrukturu (tunele, mostove, vijadukte) usprkos traženju tog istog od strane brojnih ruskih analitičara i vojnih stručnjaka, poglavito u kontekstu najave dolaska zapadnih tenkova – njemačkih Leoparda 2 i britanskih Chalengera krajem ožujka.
Moskva, očito, ima svoje razloge, običnim promatračima možda teško razumljive. Ali ono što ona uporno čini je to, da ponavlja kako nije niti izbliza iskoristila pune mogućnosti svog konvencionalnog naoružanja. Problem po nju (ali i po svijet) je u tome, što je sve manje onih na zapadu koji su joj to spremni vjerovati pa i dalje smatraju kako jačanje isporuka novog i ubojitijeg oružja neće dovesti do eskalacije sukoba izvan Ukrajine jer oni pažljivo doziraju kakvo i kojeg dometa oružje dostavljaju Kijevu a da ne bi nanijelo udare po ruskim strateškim ciljevima. Međutim što su po nju strateški ciljevi Moskva određuje sama, a osim toga, nedavno je jasno podsjetila na neprihvatljivost da zapadni tenkovi počnu gađati ruski teritorij – preciznije onaj kojeg ona smatra svojim, a Kijev i zapad ne (novi anektirani prostori i Krim).
Negiranje mogućnosti eskalacije svakako je čudno i kroz aspekt čestih upozorenja i optužbi koje stižu sa zapada o tome da je Moskva spremna uporabiti nuklearno oružje. Ako je na to spremna znači da je eskalacija itekako moguća.
Krah svih strategija
Ukrajinski rat ušao je u fazu u kojoj će biti krajnje teško pronaći izlaz koji bi zadovoljio sve tri strane – Rusiju, Ukrajinu i Zapad. Zato je nervoza sve jača, a sve dosadašnje strategije padaju u vodu jer više i „ne drže vodu“. O povlačenju novih poteza razgovara se gotovo u realnom vremenu i prilagođava ih se novim okolnostima, bez nužnih „opcija B“ koje inače nude strategije u slučaju da nešto krene po zlu. To čitavu ovu krizu sve više usmjerava prema sferi neupravljivosti – što je krajnje opasno.
Dehumanizacija čovječanstva u je punom jeku, a u takvim okolnostima samo budale zauzimaju strane, misleći da će im tako biti lakše.
