Ujutro, 24. veljače, probudili smo se u novom svijetu koji više nikada neće biti isti i u kojem će vrijediti posve druga pravila i odnosi snaga.





Riječ je, naravno, o datumu na koji je počela ruska vojna invazija na Ukrajinu. Možemo slobodno reći: Rusija je objavila rat Ukrajini, a Zapad Rusiji. EU je doslovno kazala: objavljujemo totalni ekonomski rat Rusiji. A od onog ekonomskog, do klasičnog, vrućeg – samo je mali korak.

Nova željezna zavjesa



Usprkos svemu globalna geopolitička utakmica još niti izdaleka nije završena i krajnje je neizvjesna u smislu konačnih rezultata. Sada smo ušli u fazu kulminacije borbe Zapada i Rusije, dok konačna konfiguracija i modaliteti njezinog formiranja za drugi najvažniji svjetski geografski prostor – Aziju, i tamošnje geopolitičke regije (prije svega Indo-pacifičku gdje je dominantan sukob SAD-Kina) –  predstavljaju izazov koji tek predstoji.

Zapad je „zakotrljao golemi kamen“ potpunog raskida svih odnosa s Ruskom Federacijom na dosad neviđen način, a gdje će se zaustaviti i koliko će oko sebe do tada štete učiniti – to nitko ne može reći. „Željezna zavjesa“ iz doba hladnog rata prošloga stoljeća prema ovom što se sada događa izgleda poput one aluminijske ili napravljene od neke druge lake legure.



Presedana sadašnjim potezima Zapada prema Rusiji nema. Prije svega u odnosu na uvedene krajnje oštre proturuske sankcije: gospodarske, financijske, ali po prvi put i na one koje se odnose na sve građane Rusije, poput, primjerice, zabrane letova ruskim putničkim zrakoplovima nad zračnim prostorom EU, Velike Britanije i SAD-a, zapljena njihove imovine i td, kojima je cilj pokretanje snažnijeg građanskog otpora protiv aktualne ruske vlasti, prije svega predsjednika Vladimira Putina, a u konačnici – njegova detronizacija.

Zapad zna da vojno ne može riješiti „ruski problem“. Zato je zaigrao „na sve ili ništa“ pokretanjem totalnih sankcija. To je visokorizična igra jer se time sam lišava ne samo daljnje komunikacije s Moskvom, već i poluga daljnjeg utjecaja i pritiska na rusku vlast (u rukama sada  Zapad više nema novog sankcijskog „oružja“, „ispucao“ je sve ono glavno i preostaje mu samo čekanje). S druge strane Rusija je počela uzvraćati svojim protusankcijama koje također mogu (a sigurno i hoće) imati vrlo teške posljedice ne samo po Zapad, već i čitavi svijet (prije svega u sferi energetike gdje je Rusija globalni najutjecajniji igrač).

Osim toga totalne proturuske sankcije i potpuna izolacija te zemlje od zapadnog svijeta Moskvi omogućuju brisanje svih dosadašnjih kočničkih mehanizama u njenom ofanzivnom vanjskopolitičkom nastupu, jer više nema što izgubiti (ako se ubrzo što ne promijeni, a za što su krajnje mali izgledi). U tome i je najveća opasnost. Kada protivnika dovedete pred zid pod ugrozom njegovog života, on će se braniti svim raspoloživim sredstvima. A kada je riječ o državama golemog nuklearnog potencijala, kakva je Rusija, jasno je o čemu je ovdje riječ.

Jer Zapad i Rusija od sada su i de facto neprijatelji, a kada je to tako –  dozvoljena su i sva sredstva, kako za zaštitu od neprijatelja tako i za njegovo uništenje.



Sada se osvrnimo na ono što je svemu ovome prethodilo.

Eruptiralo ukrajinsko grotlo

Ruska vojna invazija na Ukrajinu iznenadila je čitavi svijet, iako iznenaditi nije trebala (a sigurno i nije) barem one profesionalne političke, vojne i obavještajne krugove koji sve jako dobro znaju. Na njezinu mogućnost već je više mjeseci javno upozoravao ruski državni vrh („nećemo napasti Ukrajinu osim u slučaju da ona i Zapad ne odustanu od članstva u NATO savezu, ili ako Kijev odustane od implementacije Minskih sporazuma i krene u vojno rješavanje problema separatističkih regija“ – često ponavljane riječi ruskog državnog vrha zadnjih nekoliko mjeseci).

Čini se kako je na Zapadu prevladalo mišljenje da Putin blefira. Zbog svega toga našli smo se u situaciji da bi novonastala ukrajinska ratna kriza lako mogla postati posve neupravljiva i poput vulkanske lave spržiti i Europu i svijet (više o tome u drugom dijelu teksta).

Ovdje treba naglasiti kako je ruska invazija na Ukrajinu samo povod, dok su uzroci predstojećeg dugoročnog (usudio bih se reći i višedesetljetnog) raskida odnosa Rusije i Zapada puno dublji i puno ozbiljniji. Sama Ukrajina nikako nije središte tog sukoba, već je to borba za budući globalni geopolitički ustroj svijeta. Ukrajina je samo iskorištena za skretanje pozornosti međunarodne javnosti s tog ključnog problema (koji se prije svega tiče odnosa SAD-Rusija).

Radi se o borbi između onih koji nastoje održati dosadašnji međunarodni poredak (nastao pobjedom Zapada u hladnom ratu) temeljenog na dominaciji jedne supersile – SAD-a; i onih koji nastoje uspostaviti novi međunarodni poredak temeljen na tzv. policentričnom sustavu, odnosno postojanju više ravnopravnih svjetskih centara moći, koji bi, kao takvi, morali iznaći modele daljnjeg suživota na našem planetu izvan onog dosadašnjeg – poznatog i kao Pax Americana.

Ovaj drugi model u prvom redu, kao globalne sile, predvode Kina i Rusija (zainteresiranih je i još nekoliko regionalnih „igrača“, poput Indije, tzv. arapskog svijeta, ali i Turske: iako je članica NATO saveza i formalni saveznik Zapada ona oprezno čeka rasplet „gordijskog čvora“ s Rusijom pokazujući formalnu solidarnost s NATO-om poput odluke o zatvaranju tjesnaca Bospor i Dardanele za vojne brodove crnomorskih država, koja se, zapravo, u praksi neće provoditi). S „druge strane barikade“ su Sjedinjene Države, koje su oko očuvanja dosadašnjeg međunarodnog poretka uspjele konsolidirati i oko sebe ujediniti čitav tzv. kolektivni Zapad. Sada taj konstrukt ima svoju jasnu „jezgru“ – angloamerički krug zemalja (prije svega SAD, Velika Britanija, Kanada i Australija) – a od nedavno (od dolaska Bidena u Bijelu kuću) i svoj „omotač“, koji čine države članice EU, a u Aziji zemlje poput Japana i Južne Koreje.

To je novi združeni format u kojem uloga EU postaje sve manje važna. Preciznije, EU se ubrzano pretvara iz navodnog samostalnog geopolitičkog subjekta (što nikada nije bila) u otvoreni servis Washingtona za promicanje američkih nacionalnih interesa. Ukoliko formalno želi opstati EU će svoje interese (a oni su do sada uvijek bili dovoljno nedefinirani i opterećeni različitim interesima ključnih zemalja članica) sada morati u potpunosti prilagoditi američkim (to je već tako), što će SAD-u olakšati političko, vojno, ekonomsko i svako drugo djelovanje na europskom tlu (da nema EU Washington bi morao djelovati na razini bilateralnih kontakata sa svakim od svojih europskih saveznika (i pri takvom bi modelu on bi nedvojbeno zadržao svoj dominantni utjecaj ali bi trošio više vremena i energije, a osim toga, u odnosu na tzv. jake europske igrače morao bi nerijetko ići i u pojedine kompromise u smislu zadovoljavanja dijela njihovih nacionalnih interesa, pri čemu prije svega mislim na Francusku i Njemačku).

Nikad opasniji tektonski poremećaj na tlu Europe

Novi realitet u Europi sada je potrebno čim prije početi sagledavati trezveno. Treba brzo sniziti emocije i uzavrele strasti (kao neizostavnu pojavu) i krenuti u odstranjivanje u vrlo kratkom vremenu nagomilanog debelog taloga propagande i dezinformacija (zapravo otvorenog informacijskog rata!) i stvari pokušati vratiti u kakve-takve okvire krajnje nužne diplomacije.

Jer Europu je pokrenutom velikom ukrajinskom krizom pogodio snažan potres koji je prouzročio duboke tektonske pomake. Stvar je u tome što taj prvi i najveći udar (ruska vojna invazija) sigurno neće biti i posljednji tj. uslijedit će niz daljnjih snažnih udara – s obiju strana. Na to nedvojbeno ukazuje razvoj događaja na ukrajinskom terenu, ali još više odluke koje su donesene sa zapadne i ruske strane u prvim danima nakon početka ruske invazije. 1. ožujka, ruski ministar obrane Sergej Šojgu na sastanku s vojnim zapovjednicima izjavljuje je da će se vojna intervencija u Ukrajini nastaviti dok se ne ostvare svi zacrtani ciljevi. To je 3. ožujka ponovio šef diplomacije Sergej Lavrov, koji je dva dana ranije izjavio da je „postojanje američkog nuklearnog oružja u Europi za Rusiju neprihvatljivo“. Opasna „igra“ tek počinje!

Osvrt na vojna zbivanja u Ukrajini

Vojna zbivanja na ukrajinskom terenu, prije svega akcije ruskih snaga, u ovom trenutku intenzivno prate sve ključne vojske svijeta: od američkog Pentagona i NATO-a, preko Kine, Indije, Izraela, Turske, Irana, …

Ono što vojni stručnjaci profesionalno zamjećuju ostaje unutar njihovih struktura, dok se politika i mediji bave svojim dijelom posla kojem je sada primarna zadaća propaganda i pridobivanje široke javnosti za svoje sadašnje i buduće poteze.

Što se stanja na ukrajinskom terenu tiče, tamo se sada radi o potpunoj informativnoj konfuziji i obilju plasiranih dezinformacija, pa se u takvim uvjetima, čak i onima koji se nalaze u Ukrajini, vrlo teško snalaziti.

Osim toga ruska vojska provodi vojnu operaciju s krajnje oskudnim, prije svega video-materijalima, za razliku kako su to, primjerice, uvijek u svojim modernim vojnim kampanjama činile Sjedinjene Države, počevši od invazije na Irak početkom 1991. g. kada je po prvi put u povijesti CNN dovodio rat do televizijskih gledatelja gotovo u realnom vremenu. Sve je izgledalo poput neke velike „kompjutorske igre“, iako je, naravno, stvarnost bila daleko od toga. Rusko MO s tim u svezi naglasilo je kako je, u odnosu na javnost koja je željna upravo slika samog vođenja vojnih operacija, po njih najvažnije da se one odvijaju prema planu.

Odvijaju li se one tako također je upitno, jer mi još uvijek zapravo niti ne znamo koji su stvarni ciljevi ruskog državnog i vojnog vrha, osim službenih izjava Moskve koje kažu, citiram – da je cilj pokrenute specijalne operacije „denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine“. Hoće li Moskva ići na stvaranje nekih „dviju“ ili „triju“ Ukrajina, na pokušaj ovladavanja čitavom zemljom uz naknadno instaliranje marionetske proruske vlade, ili je „samo“ učiniti krajnje nestabilnom državom koja više neće predstavljati nikakvu vojno-sigurnosnu ugrozu za Rusiju (kao što je to učinjeno sa Sirijom i Irakom u odnosu na Izrael), ili pak nešto četvrto – nitko sa sigurnošću ne zna. Puno će toga ovisiti i o brzini odvijanja vojnih operacija, kao i snazi ukrajinskog otpora ali i daljnjim reakcijama Zapada.

Kada smo kod ukrajinskog otpora, upada u oči slijedeće: iako je predsjednik te površinom velike, 40 milijunske zemlje, Volodimir Zelenski još prije mjesec-dva javno govorio kako je ukrajinska vojska jedna od najjačih u Europi, pri čemu su Sjedinjene Države i Velika Britanija gotovo na dnevnoj bazi već gotovo dva mjeseca dodatno slale i transportne zrakoplove s oružjem za obranu od ruske agresije (a da i ne govorimo da se već gotovo 8 godina (od revolucije u Kijevu) ukrajinska vojska obučava po NATO standardima, da u njoj aktivno djeluju NATO-ovi vojni instruktori, da se provode česte zajedničke vojne vježbe i td.) činjenica je da su ruske vojne snage neočekivano lako prodrle na ukrajinski teritorij i sa sjevera i sa juga, i da su kroz njega prolazile kao kroz „švicarski sir“. Nakon svega tjedan dana od starta invazije, nestvarno djeluje da su pojedini dijelovi ruskih snaga došli i do samog Kijeva već drugog dana operacije i da vrše desantne akcije za ovladavanje tamošnjim aerodromima i zračnim bazama. Organizirani otpor ukrajinske vojske organiziran je i snažan jedino u regiji Donbas, na istoku, gdje se i odvijaju najveće borbe – i gdje se, zapravo, jedino i vodi klasični rat.

Ali to nije nikakvo čudo: u Donbasu su već od ranije koncentrirane snažne ukrajinske snage, dok je, istodobno, s početkom ruske invazije, vojska dviju samoproglašenih republika DNR i LNR pokrenula masovnu ofanzivu na čitavoj liniji razdvajanja s ciljem zauzimanja cjelokupne administrativne regije Donbas (kakva je bila u sastavu Ukrajine do rata 2014. i 2015. g.). Ta je ofanziva potpomognuta snažnim ruskim topničkim i raketnim napadima pa se linija fronta postupno pomiče na zapad iako je otpor Ukrajinaca vrlo snažan.

S druge strane Rusi su pokrenuli i vojne akcije s poluotoka Krima u smjeru sjeverozapada – pri tom osvojili grad Herson (oko 300 000 stanovnika) i uspostavili opskrbu Krima vodom iz rijeke Dnjepar kroz tzv. Veliki kanal koji je od tog poluotoka bio odsječen izgradnjom umjetne brane nakon što je Rusija Krim anektirala 2015. godine. Također, ruske snage paralelno su s Krima krenule i prema sjeveru, u smjeru Zaporožja s ciljem zauzimanja tamošnje atomske centrale (što im je i upravo uspjelo, jednako kao i one havarirane u Černobilu, na sjeveru zemlje) i prema gradu Dnipro (bivši Dnjepropetrovsk). Osim toga krenule su i istočno od Krima, uz priobalje Azovskog mora s primarnim ciljem ovladavanja tamošnjim posljednjim ukrajinskim strateški važnim lučkim gradom Mariupoljom (450 000 stanovnika), nazvanim još i „vrata Donbasa“. On je sada u potpunom okruženju, a njegovim gubitkom Ukrajina ostaje bez izlaza na Azovsko more, dok bi se Krim teritorijalno spojio s Rusijom. U Mariupolj su se povukle snažne postrojbe ukrajinske vojske po imenu „Azov“ pa je jasno kako bi pokušaj vojnog osvajanja tog grada izazvao velike žrtve među civilima i golema materijalna razaranja, isto kao i u Harkivu na sjeveru zemlje, koji je također u ruskom okruženju.

Ruski vojni izvori javno tvrde da je ruska vojska u Ukrajini blokirala ključne ukrajinske vojne postrojbe i objekte te presjekla njihovu prometnu komunikaciju, sustave veze, odsjekla ih od zaliha energenata većinu kojih je, kako navode, uništila, kao i da je uništila sve ključne aerodrome i znatan dio zrakoplova i sredstava protuzračne obrane, poput sustava S-300.

Pretpostavljam kako će nakon prve faze operacije (prije svega nakon eventualnog zauzimanja Mariupolja), ruska vojska krenuti zapadno od Krima prema Odesi s ključnom zadaćom osvajanja toga grada i odsijecanja Ukrajine od Crnog mora. Ovdje treba kazati da su Rusi zauzeli i mali ali vrlo važni Zmijski otok, oko kojeg se, inače, spore Ukrajina i Rumunjska i koji je podjednako udaljen od njihovih teritorija. Otok i pripadajući mu akvatorij bogati su naftom i plinom. U protivnom bi malo koga zanimao.

S druge strane ukrajinski službeni izvori tvrde kako njihova vojska ali i civilno stanovništvo pružaju sve snažniji i organiziraniji otpor ruskom agresoru u okruženim gradovima, prije svega Harkivu i Kijevu, ali i diljem zemlje. Izvješćuju o velikim ruskim gubicima u ljudstvu i tehnici, kao i o tome da u zemlju ubrzano pristiže sve veći broj dobrovoljaca iz inozemstva i formiraju legionarsku brigadu koja odmah staje uz bok ukrajinskih snaga i kreće u odlučne borbe protiv Rusa. Optužuju Rusiju za ratne zločine nad civilnim stanovništvom i traže međunarodnu istragu i snažnu osudu i kažnjavanje Rusije. Po ubrzanoj proceduri Zelenski je 1. ožujka službeno zatražio pokretanje ubrzane procedure za dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU. Od toga neće biti ništa jer unutar EU o tome nema niti minimalnog jedinstva.

Ovdje treba kazati kako je jučer rusko Ministarstvo obrane pozvalo hrvatskog vojnog atašea u RF želeći mu uručiti prosvjednu notu zbog navodnog dolaska 200 hrvatskih dragovoljaca u Ukrajinu s ciljem borbe protiv ruskih snaga i pri tom upozorilo da Hrvatska službeno odobrava slanje tih osoba, za koje, za razliku od službenih vojnika – neće vrijediti pravila međunarodnog humanitarnog prava i za koje je, u slučaju uhićenja „najpovoljnija opcija da budu kazneno gonjene po ruskom zakonu“ (o tome je ne redovitom dnevnom brifingu javo izvijestio i glasnogovornik ruskog MO general Igor Konašenkov). Hrvatski vojni ataše notu je odbio primiti, kazavši: “Ni Ministarstvo obrane RH, niti bilo koja druga državna struktura u Zagrebu nema nikakve veze s pojedincima koji se eventualno nalaze u Ukrajini i nemaju takve informacije.”

Gore spomenuti segment borbi za velike gradove sada predstavlja i najveći problem za ruske snage i vojni i politički vrh te zemlje, koji ne žele masovna stradanja civilnog stanovništva jer bi to otežalo ionako krajnje negativnu sliku o njima na Zapadu ali i planove koje Moskva ima s Ukrajinom nakon završetka intervencije i gdje se želi osloniti na Ukrajince, kao „bratski narod“. Tj. netko će, ako Rusi dobiju ovaj rat, od Ukrajinaca morati voditi zemlju i biti Moskvi odan. Ako Rusija bude morala uporabiti puninu svojih predviđenih snaga za ovu vojnu operaciju, tada su velike civilne žrtve i masovna razaranja neizbježni. Jer praksa ukazuje kako  se niti jedan rat ne može voditi bez stradavanja civila pa tako sigurno neće niti ovaj u Ukrajini. Za sada, kako navodi ruski vojni vrh,  primjenjuje se taktika okruženja i nanošenja udara po ključnim gradskim objektima sigurnosne i administrativne uprave i vojnim objektima, kao i onim komunikacijskim kakav je bio i televizijski toranj u Kijevu koji je prije nekoliko dana uništen navođenom raketom. S druge strane ukrajinski državni vrh tvrdi da Rusi napadaju stambene i druge civilne objekte s ciljem uništenja ukrajinskog naroda i da zbog toga nadležne međunarodne sudske instance trebaju pokrenuti postupak kažnjavanja Rusije .

Pojedini ruski analitičari tvrde kako dugotrajne opsade gradova s ciljem poštede civilnog stanovništva redovito dovode do velikih humanitarnih problema, pa u konačnici onda niti nemaju puno blaži negativni javni odjek u odnosu na klasične vojne akcije i razaranja.

Putina neće zaustaviti niti sankcije niti nuklearne rakete

Europska javnost zapravo nije svjesna punine ozbiljnosti novonastalog stanja. Ona je sada primarno zaokupljena istinskom željom za pomoći izbjeglom i nedužnom ukrajinskom stanovništvu. Međutim, kada se na trenutak učini odmak od fokusiranosti na uzvišenu ljudsku humanost i solidarnost, bolji poznavatelji stanja mogu jasno uvidjeti prema čemu se Europa zapravo kreće.

Nije pri tom stvar u sankcijama koje se na Zapadu nazivaju i „majkom svih sankcija“, „sankcijama iz pakla“ i td, a pojedini ruski političari ih smatraju „objavom rata“ (i to ne onog hladnog). Jer neozbiljno bi bilo očekivati da Putin na njih nije računao tj. da se Rusija za njih nije pripremila, tim više što su ih Washington i Bruxelles otvoreno najavljivali već mjesecima ukoliko Rusija napadne Ukrajinu. Dakle, faktor iznenađenja (a to sankcije nikada nisu jer im je primarna funkcija odvraćanje protivnika od nečega) u tom smislu ne postoji.

Zato sankcije nisu ono što Putina brine (barem ne na kratke staze). Njega brine nešto drugo, što je u subotu i javno kazao, kada je na sastanku s vojnim vrhom zapovjedio stavljanje ruskih sustava odvraćanja (nuklearne snage) u poseban režim bojevog dežurstva. Za one koji ne znaju što to znači pojasnit ću laički – stavlja ih u predratno stanje ili, još slikovitije, od sada nad „crvenim dugmetom“ permanentno stoji nečija ruka i čeka zapovijed da ga pritisne.

To je isključivo vezano uz Putinovo ranije upozorenje – da Rusija neće dozvoliti bilo čije miješanje u njenu vojnu operaciju u Ukrajini. A on i ruski vojni vrh sada smatraju da se u Ukrajinu, pod krinkom pristizanja dobrovoljaca iz Europe, zapravo planira slanje NATO-ovih postrojbi za brzo djelovanje koji će preuzeti koordinaciju i organizaciju obrane ukrajinskih snaga, a otvorene najave daljnjih isporuka oružja od strane pojedinih zemalja Zapada vrlo lako može protumačiti kao direktan sukob tih država s Rusijom. I to je, a ne strah od sankcija – glavni motiv spomenutog Putinovog poteza koji sada izazva strah.

Ludi Putin ili iracionalni Zapad?

Zapadni mediji i društvene mreže naprosto se natječu tko će više iracionalnim, pa čak i ludim prikazati Vladimira Putina. Ali čini mi se da su ludi oni koji nisu svjesni niti situacije niti ozbiljnosti posljedica. Putin je još 2018. na Valdajskom forumu u Sočiju kazao kako nuklearne države imaju to oružje ne zato da bi se njime hvalile (njegova je proizvodnja, održavanje i skladištenje vrlo skupo), već da bi ga bile spremne uporabiti u slučaju nemogućnosti da na bilo koji drugi način otklone životnu ugrozu po pitanju svoje nacionalne opstojnosti.

Zar netko uopće više može imati iluzija da je Putin blefer? On je dovoljno dugo na vlasti da se itekako dobro moglo proučiti njegove poteze i protumačiti razinu odlučnosti njegovih riječi. Zar postoje oni profesionalci u ključnim institucijama Zapada koji ne mogu analitički dokučiti da će Rusija, ukoliko shvati da više nema prostora za odmak (bilo zbog spoznaje eventualne nemogućnosti nošenja sa sankcijama, bilo zbog osjećaja krajnje sigurnosne ugroze) ići na sve ili ništa? Što će se, primjerice, dogoditi ako poleti jedna od ruskih taktičkih nuklearnih raketa na neki strateški cilj u Europi? Hoće li zbog toga, odnosno zbog Ukrajine, Amerikanci stvarno krenuti u opći nuklearni rat s Rusijom? Teško.

Zar uopće treba doći do masovnog stradavanja ljudi pa da netko konačno shvati kako je došlo vrijeme da se čitavo ovo ludilo konačno zaustavi i krene u razgovor pod bilo koju cijenu, ostavljajući po strani ponos i ego. Izvjesni njemački zastupnik u Bundestagu je prije nekoliko dana povukao zanimljivu paralelu: zamislite da Kanada odluči dati svoj teritorij Kini za njezinu vojnu bazu. Bi li Amerika tada dvojila objaviti kako se radi o neposrednoj ugrozi njene nacionalne sigurnosti, ili bi i dalje govorila kako svaka zemlja ima pravo odlučivati s kim će ulaziti u vojne saveze? Teško se s ovim riječima ne složiti.

Što smo na kraju dobili:

  1. Ukrajinu, koja je umjesto vojne neutralnosti (koju je prije tri tjedna otvoreno kao mogućnost spomenuo i sam predsjednik Zelenski koji je čak kazao i kako je, prije uvrštavanja u ustav zemlje težnje za njeno članstvo u NATO, trebalo prethodno provesti referendum!) postala ratni poligon s otvorenom ruskom prijetnjom prestanka postojanja kao države u dosadašnjem obliku;

  2. razjarenu Rusiju, koja nema što izgubiti i to svima otvoreno daje do znanja;

  3. i konačno – Europu, natopljenu patetikom i radošću zbog naglo iskazanog jedinstva, koju očekuju ništa manje teška vremena nego Rusiju u smislu ekonomskih posljedica (a da o onim sigurnosnim i ne govorimo).


Koliko je EU u bizarnoj situaciji po pitanju sankcija možda najbolje svjedoči činjenica da je ona odlučila zabraniti izvoz svojih civilnih zrakoplova Rusiji, dok SAD (za sada) to nisu željele učiniti. Tako se može dogoditi da Rusi umjesto Airbus-a počnu kupovati američke Boeing-e. Amerikanci su uvijek znali od rata profitirati, a tako će biti i sada.

SAD su, uz Rusiju, „gospodari rata“ ne samo tlu Europe. Geopolitički deformirane europske elite to ne mogu shvatiti i računaju da će na ovaj način, kako se sada ponašaju – više profitirati. Tu računicu ja još ne mogu  shvatiti, ali ono što mogu je vidjeti divljanje inflacije, let cijena energenata, struje i svega ostalog u nebo, kao i novi veliki sloj sirotinje. Bogati će uvijek moći platiti cijenu plina za svoj dom, kolika god bila, ali obični ljudi to sigurno neće.

Zato i dalje apeliram na zdravi razum, na stišavanje emocija i histerije, pokretanje svekolikog dijaloga za zaustavljanje krvoprolića u Ukrajini i za trajni i pravedni mir ne samo na europskom tlu. Pravednost je najuzvišeniji cilj kojemu čovječanstvo mora  težiti. Ona nije bez razloga utkana u pisane temelje svih glavnih svjetskih religija – od Talmuda i Biblije do Kuran’a.

geopolitika