Ruse više ne može zaustaviti nitko osom njih samih
Nakon što je, sada je to već očito, u ukrajinsku vojnu avanturu ruski državni vrh ušao s pozicije pogrešnih obavještajno-sigurnosnih i političkih procjena, rekao bih – prije svega je podcijenio američku ulogu u ukupnom ukrajinskom društvu s obzirom da je Washington u posljednjih 8 godina, od revolucije u Kijevu, „premrežio“ tu zemlju svojim obavještajnim strukturama i da u potpunosti nadzire sve ključne segmente državnog aparata i društva: političke, vojno-sigurnosne, financijske, obrazovne, medijske, propagandne i td. – stvari se potpuno kompliciraju i ulaze u fazu kulminacije, s mogućim golemim reperkusijama ne samo po Rusiju i Europu, već i čitav svijet (o tome više kasnije u tekstu).
U spomenutim se uvjetima Moskvi oslanjati na dijelove njoj naklonjenih ukrajinskih elita – koje su, prema pojedinim analitičkim promišljanjima, paralelno s početkom ruske vojne operacije i desantom ruskih elitnih padobranskih postrojbi na kijevsku zračnu luku, uz pokrete mobilnih taktičkih oklopnih snaga prema glavnom gradu Kijevu i na jugu zemlje trebale izvršiti državni prevrat tj. preuzeti vlast – bilo je, blago rečeno – krajnje rizično. Pri tom se ograđujem u smislu istinitosti ove teorije jer ne znam je li točna, ali ono što je točno, i o čemu otvoreno govore i ugledni ruski analitičari je to, da je otpor ukrajinske vojske bio puno veći nego što se prvotno pretpostavljalo.
Ali sada je sve to zapravo nebitno. Ako išta Rusi znaju – znaju ratovati. I nema sumnje da su svoje greške shvatili (i skupo platili) i iz njih izvukli pouke, da su „u hodu“ preformatirali početnu strategiju (to nije „ekskluzivitet“ ruske vojske, i to rade sve vojske jer vojne operacije gotovo nikad ne idu u smjeru kako se prvotno zamišljalo i podliježu i radikalnim promjenama i prilagodbama stanju na terenu tj. protivniku). To su sada učinili na zapovjednoj, taktičko-operativnoj pa i strateškoj razini. Za zapovjednika svog kontingenta u Ukrajini postavili su iskusnog generala Aleksandra Dvornikova, bivšeg uspješnog zapovjednika ruskih vojnih snaga u Siriji i sadašnjeg zapovjednika ruskog Južnog vojnog okruga (neki ga mediji smatraju i mogućim nasljednikom generala Valerija Gerasimova na dužnosti načelnika Glavnog stožera ruske vojske). Povukli su svoje statične postrojbe (koje zapravo nisu znale što im je činiti) iz kijevske i černigovske regije, koncentrirajući glavninu snaga prema ključnoj industrijskoj regiji Donbas na istoku zemlje gdje se očekuje njihova velika ofanziva na glavninu ukrajinskih snaga – tamo već 8 godina čvrsto ukopanih i dobro naoružanih (ima ih, prema različitim procjenama, između 60 do čak 100 tisuća na prostoru površine cca 30 x 15 kilometra). Prema mnogim analitičarima i komentatorima, upravo bi ta bitka trebala odlučiti i konačnog pobjednika rata, ako, naravno, prije toga ne dođe do nekog sporazuma između Moskve i Kijeva, za što su šanse sada krajnje male – gotovo na razini znanstvene fantastike i što će se vidjeti iz nastavka teksta.
Trenutak istine
Za rusku vojsku ovo što se do sada dogodilo (a to je na granici katastrofe u smislu omjera osvojenog prostora i broja vlastitih žrtava koji se kreće, prema različitim krajnjim procjenama – od dvije pa sve do 10 i više tisuća vojnika, pri čemu je istina vjerojatno negdje na sredini) nikako ne predstavlja nerješiv problem: njene su zalihe goleme, a velika vojno-tehnička nadmoć nad ukrajinskom vojskom neupitna, pa je jasno kako ona, ako za to bude političke volje, može i konačno početi djelovati poput ozbiljne vojske, kakva sigurno i je. To do sada nikako nije bio slučaj, što je u očima svijeta nanijelo ogromnu reputacijsku štetu, ruskoj vojsci i ruskom državnom vrhu i zemlji u cjelini. Njezini se protivnici sada otvoreno naslađuju i donedavno samouvjerenom Putinu smiju u lice, a oni koji su vjerovali u ruski „blitz-krieg“ i nade svojih zemalja polagali na oslanjanje na političku i vojnu moć Moskve sada se u čudu pitaju što se to događa i hoće li se oni, nakon svega, moći oduprijeti snažnim američkim pritiscima da odustanu od suradnje s Rusijom i priključe se do sad neviđenim Zapadnim sankcijama.
Neugodna pitanja ruske javnosti
Ali još je veći problem po državni vrh u Moskvi što se i ruska javnost sve glasnije pita što je i zašto pošlo po zlu i tko je za to odgovoran? Pri tom treba jasno reći kako velika većina Rusa prema istraživanjima javnog mišljenja (ali i na društvenim mrežama) i dalje podupire vojnu operaciju u Ukrajini i predsjednika Putina osobno, međutim, sada jasno traže da se ona provodi profesionalno i uz političku potporu, čega, smatraju, nema, ili nema dovoljno, i zbog čega ljudi ginu ne znajući za što. Njih zbunjuju izjave pojedinih visokih državnih službenika o pregovaračkom procesu s Kijevom i u sklopu toga krajnje nejasnim konačnim ciljevima Moskve na ukrajinskom terenu. Jer ono što je do sada izlazilo u javnost, u smislu elementa oko kojih se pregovara, nikako nije u skladu proklamiranih političkih teza najvišeg državnog vrha o postavljenim krajnjim ciljevima „demilitarizacije“ i „denacifikacije“ Ukrajine. Ti su pojmovi krajnje rastezljivi i mogu se, ovisno o razvoju stanja na terenu ili u međunarodnoj zajednici „modelirati“ i prilagođavati kako Moskvi politički paše (od minimalnog cilja ostvarenja pobjede u Donbasu i na jugu Ukrajine, do „marša“ na Kijev i dalje na zapad). Ali to što je Moskvi u tom smislu pasalo više ne paše ruskim građanima. Oni traže združenu političku i vojnu mobilizaciju tj. jasno određivanje što se točno želi postići i na koji se način to provesti. Može se konstatirati da Moskva gubi u onom, u čemu je tradicionalno uvijek bila uspješna – propagandnom ratu, čak i unutar ruskog društva. Nije do sada uspjela do javnosti dovesti ono što je morala kako bi se očuvalo nikad potrebnije jedinstvo zemlje, prije svega zato što niti sama ne zna što bi s Ukrajinom (politika „bratskih naroda“ definitivno je propala, hoće li se ići u potpuno osvajanje Ukrajine, hoće li se ići u napad na Odesu, hoće li se zadržati samo na Donbasu i još previše toga „hoće li“ – što samo jača zbunjenost). To jedinstvo još uvijek postoji, ali ne zaslugom Moskve već inercijom. Međutim nakon zbunjenosti slijedi konfuzija, a nakon nje, logikom stvari, ukoliko se nešto žurno ne promijeni – slijedi defetizam i otpor kako vojnoj operaciji, tako i samoj vlasti s nesagledivim destabilizirajućim posljedicama po zemlju.
U tom se smislu u ruskom medijskom prostoru sada analitički vuku paralele s vremenom Drugog svjetskog rata, kada je u SSSR-u postojao jasan i jedinstven ideološki motiv za borbu – uništenje fašizma i nacizma koje nadire iz Europe – i u tom se cilju, čvrstom odlukom središnje vlasti – društvo brzo mobiliziralo u svim svojim segmentima: preinaci industrijske proizvodnje iz mirnodopske u vojnu, njenom brzom prebacivanju na sigurne prostore iza Urala, medijsko-propagandnoj aktivnosti s ciljem jačanja nacionalnog jedinstva i td., i td. Sada toga nema: politički i vojni ciljevi operacije u Ukrajini su krajnje nejasni iako je protivnik (ne samo Kijev, što je manje važno, već tzv. kolektivni Zapad predvođen SAD-om) itekako poznat i o svojim namjerama neskriveno govori. A one su za Rusiju otvoreno neprijateljske, i sigurnosno i ekonomski posve neprihvatljive.
Opasna radikalizacija stanja
Da stanje na ukrajinskom terenu ubrzano skreće u sferu opasne radikalizacije, s otvorenim reperkusijama na rusko društvo, svjedoči nekoliko ključnih čimbenika na koje će ruski državni vrh morati, sada je to već posve sigurno, promptno reagirati:
- ukrajinska vojska sve češće izvodi diverzantske akcije i granatiranja pograničnih ruskih zona (u regijama Kursk i Brjansk), napadajući infrastrukturne objekte poput skladišta goriva, graničnih prijelaza i sl.;
- zbog tih se pojava 13. travnja oglasilo rusko Ministarstvo obrane javnim priopćenjem svog glasnogovornika generala Igora Konašenkova, da će, ukoliko se navedene diverzantske akcije (kako ih nazivaju) ukrajinske vojske na ruske pogranične zone nastave, ruska vojska pokrenuti napad na Kijev (ne više „u bijelim rukavicama“) i ovog puta udariti po samim centrima donošenja odluka (čitaj: političkom i vojnom vrhu);
- međutim, već idućeg dana, 14. travnja, ukrajinska vojska ponovo je napala pograničnu zonu u Brjansku, ali ovog puta čak civilne ciljeve tj. naselja, pri čemu su evidentirane ne samo materijalne štete, već i stradali ljudi (o tome su izvijestili i snimke prikazali svi ruski ključni mediji). To je jasan znak da Kijev previše ne brinu upozorenja ruskog MO. Vjerojatno ne samo zato što se njegovi zapovjedni centri osjećaju sigurni i dobro štićeni, već, puno prije, što on za to ima potporu svojih vanjskih kuratora;
- ne samo što je nakon upozorenja ruskog MO ponovo napadnut ruski državni teritorij i civilni objekti, već je tog istog dana ozbiljno oštećen i drugi dan na dno mora „poslan“ i glavni brod ruske Crnomorske flote, raketna krstarica „Moskva“, koji je od početka vojne operacije sudjelovao u blokadi ukrajinske obale južno od Odese. Brod je potonuo pri pokušaju tegljenja do ruske luke na Krimu, pri čemu ukrajinski državni vrh tvrdi da su ga pogodili njihovi protubrodski obalni sustavi s novom raketom „Neptun“ radijusa do 200 kilometara, dok ruska strana (za mnoge krajnje neuvjerljivo) tvrdi da je na brodu došlo do požara u skladištu oružja. Što god da je istina (ja vjerujem u ono prvo) radi se o ruskom velikom vojnom gubitku i snažnom simboličkom udarcu: Moskva je potonula.
Prijelomni trenutak za Putina
Ruski državni vrh ima veliki problem, a ne Glavni stožer ruske vojske koji će izvršiti svaku zadaću koja se pred njega postavi. Jasno je da politički vrh mora postaviti jasne ciljeve operacije i odustati od iluzije da će „dva bratska naroda“,ponovo, „ruku pod ruku“ krenuti u nove pobjede. Zato je Moskva sada pred ključnim izborom, o kojem će u konačnici ovisiti i čitav svijet. Postoje samo dva moguća:
- krenuti u totalni rat s ukrajinskom vojskom i vlastima u Kijevu (više ne sa za rusku (i ne samo tamošnju) javnost priglupim zadrškama u smislu ograničenog vojnog djelovanja zbog mogućih velikih civilnih i materijalnih žrtava; s namjerom otvaranja humanitarnih koridora za one koji žele izići iz opkoljenih zona, jer, kako smatraju pojedini ruski analitičari – oni koji su htjeli izići to su već davno mogli učiniti, a onima kojima to ne dozvoljava ukrajinska vojska pod krinkom straha da će ih masakrirati ruski vojnici sudbina je ionako zapečaćena s obzirom da nema rata, poglavito u urbanim sredinama, u kojem nama stradavanja civila). Rat se vodi ili ne vodi, smatraju ruski analitičari, pri čemu se ukazuje na primjer kako to odlučno, makar i nepopularno radi američka vojska (ruski vrh, međutim, tvrdi kako ruska vojska tako ne želi djelovati, što je s jedne strane jasno s obzirom da je svjestan da bi se masovna razaranja i žrtve, u međunarodnim organizacijama koje kontrolira Washington, istog trenutka u propagandnom smislu na Moskvu destruktivno obrušili svom silinom (primjer – navodni ruski zločin u Buči kojeg Moskva negira i smatra insceniranom režijom). Pri tom će ruska vojska (po mnoge neshvatljivo zašto to još ne čini) konačno morati početi uništavati konvoje sa stranom vojnom pomoći koji stižu u Ukrajinu, ali i komunikacijsku mrežu i čvorišta (mostove, željezničke pruge) kojima se ona može dopremati na bojišnice;
- ili krenuti u novi krug pregovora s Kijevom s ciljem postizanja konačnog sporazuma. Međutim, jasno je da se Kijev „okuražio“ i da bi se, ukoliko bi se u ovoj fazi rata (napadi na ruski teritorij, uništenje „perjanice“ Crnomorske flote, slabašni uspjesi na bojišnicama) krenulo u neke nove pregovore – to svugdje u svijetu smatralo vojnim i političkim porazom Moskve koliko se god ona trudila da to možda i prikaže svojom pobjedom (u smislu Krim je kopneno spojen s Rusijom preko teritorija samoproglašenog DNR-a, oslobođen je Donbas, uništili smo nacionalističke bataljune i sl.). Jalova bi to bila pobjeda s obzirom da bi ukrajinska vojska već za kratko vrijeme ponovo stala uz samo malo „podebljane“ dosadašnje granice i time i dalje prijetila ruskoj sigurnosti. Ovog puta moguće i u sklopu NATO saveza ili „samo“ uz njegovu otvorenu potporu.
Washington ne smanjuje pritisak, naprotiv!
Nedvojbeno je da Rusija u većem dijelu međunarodne zajednice (izvan tzv. kolektivnog Zapada) još uvijek uživa ili otvorenu potporu ili po Moskvu također povoljnu opciju – neutralnu poziciju i razumijevanje za njenu vojnu operaciju.
Međutim, prošli je tjedan američka ministrica financija Janet Yellen otvoreno upozorila na nedopustivo ponašanje svih onih država koje smatraju da će moći biti neutralne po pitanju zapadne sankcijske borbe protiv Rusije i da će nastale praznine od sankcija sada oni moći popuniti svojim kompanijama. To SAD neće tolerirati, zaprijetila je ministrica. Koliko je to u duhu proklamirane slobode i demokracije zaključite sami, ali je očito kako Washington sve jače steže obruč oko Rusije.
U jednu ruku ovo znači i jačanje nervoze Washingtona s obzirom na preslab i prespor učinak zapadnih sankcija na stanje u Rusiji, što nije čudno. Moskvu i dalje bespogovorno osuđuju samo zemlje tzv. kolektivnog Zapada uz poneke manje bitne iznimke izvan njega (to je, ukupno gledano, milijarda stanovnika naprema preostalih 7 milijardi). Uvođenju sankcija Rusiji prošli se tjedan uspješno uspjela oduprijeti i Indija nakon virtualnog sastanka njenog premijera Modija s američkim predsjednikom Bidenom, Kina je nedvojbeno zauzela proruski stav, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu je 15. travnja izjavio kako će Ankara „nevoljko uvesti sankcije protiv Rusije samo u slučaju ako to bude odluka UN-a“. Kako unutar Vijeća sigurnosti UN-a postoji pravo veta, jasno je da je to nemoguća misija, osim u slučaju preformatiranja određenih pravnih regula u samom statutu UN-a što Washington i namjerava učiniti. Međutim to će biti krajnje teško.
Ali bez obzira na sve to, bez brzog i vidljivog ruskog uspjeha na ukrajinskom bojnom polju prije ili kasnije doći će do velikih problema po Moskvu. Ne samo gospodarskih (protiv nje je već i de facto pokrenut ekonomski rat), već i onih političkih i sigurnosnih. Jer, iako se o tome otvoreno nigdje ne govori – protiv Rusije je Zapad pokrenuo i vojni rat i on se upravo odvija u Ukrajini. Iz tog razloga gledamo kolone oklopnih vozila koji se kreću istočnoeuropskim prugama i prometnicama prema granici s Ukrajinom, gledamo isporuke sve modernijeg oružja (iako je to još daleko od onog najsuvremenijeg), poput Slovačke „donacije“ sovjetskog protuzračnog sustava S-300, slušamo izjave čelnika vodećih država EU, SAD-a i Velike Britanije o namjeri daljnjeg jačanja vojne i financijske pomoći Kijevu i td. i td. Ako tome dodamo strane dobrovoljce, pripadnike različitih privatnih vojski, dolazak vojnih instruktora iz zemalja NATO saveza i obuku ukrajinskih vojnika, kao i prošlotjednu izjavu Washingtona da će organizirati dolazak dobrovoljaca iz čitavog svijeta u Ukrajinu koji se žele boriti na strani Kijeva – jasno je da se Rusija više ne bori samo s Ukrajinom.
Opasnost od kataklizme
Geopolitički gledano, ovakav razvoj stanja, kakvo je sada u svijetu, ne odgovara nikome. U opasnosti nije samo Rusija, već i SAD i Kina i svi drugi. Washington traži modalitete zadržavanja svoje globalne dominacije koja je sada krajnje uzdrmana i osiguranje svoje sigurnosti – ali to je još dug i neizvjestan proces. Pri tom on i dalje ne želi priznati jednu bitnu činjenicu: bez zajamčene sigurnosti Rusije nama niti globalne, a time i američke sigurnosti.
Rusija će se „miriti“ s navedenim političkim i sigurnosnim pritiscima Zapada sve dok smatra da se s njima može nositi tj. da, osim teškoća (moguće i velikih) ona zadržava prostor slobodnog manevriranja u smislu osiguranja svog napretka i(li) same egzistencije. Kada osjeti da će to biti ugroženo, ruski državni vrh će poduzeti sve mjere s ciljem aktivnog otklanjana tih ugroza. Do tada sigurno neće, jer i svi oni – ruski političari i generali, kao i obični ljudi, imaju svoje obitelji, djecu.
Međutim svaka sila koja djeluje na neko tijelo ima svoj granični moment: ili će sama oslabiti zbog otpora tijela ili će se to tijelo pod njenim djelovanjem slomiti. Drugim riječima, Washington će biti taj, a ne Moskva, koji će morati odlučiti do koje granice će u ovoj „velikoj igri“ on ići. Preciznije, hoće li njegova sila sama zakočiti zbog straha da ne dovede do nekontroliranog sloma Rusije (sa svim mogućim globalnim kataklizmičkim posljedicama), ili će nastaviti s njenom primjenom, čak i njenim jačanjem, vjerujući da se Moskva ipak neće usuditi pokrenuti radikalne poteze koji joj stoje na raspolaganju. U tom smislu i one poteze koji će se odnositi na upozorenje Moskve da mete eventualnih ruskih napada strateškim oružjem (ako sila ne popusti) neće biti limitirane samo na Ukrajinu ili europske centre odlučivanja.
Smatram kako je Bidenova administracija ovog problema potpuno svjesna, ali nisam siguran zna li precizno odrediti koji je to „moment sile“ nakon koje Moskva više neće imati manevarskog prostora i nakon kojeg će krenuti u ultimativni protunapad. Moskva će ga, sasvim sigurno, o tome prije upozoriti, ali hoće li joj Washington vjerovati? Hoće li ga Moskva u tom smislu morati uvjeriti razaranjem strateških ciljeva nekih njegovih saveznika u Istočnoj Europi nakon kojih bi je shvatio ozbiljno (a razorenog saveznika smatrao „kolateralnom žrtvom“ koja mu je otvorila oči)? Previše nepoznanica i premalo odgovora za opasno poigravanje rizicima.
Općenito smatram, i uvijek ću tako smatrati, da je ruska vojna intervencija (neovisno o njezinoj aljkavoj i pogrešnoj procjeni i pripremi) bila, i dalje ostaje, ruski protunapad na beskonačno i nerazumno širenje NATO saveza na ruske granice nakon raspada SSSR-a i Varšavskog ugovora, o čemu je Putin bezbroj puta upozoravao. O tom je potezu Zapada, u intervjuu objavljenom 14. travnja u francuskom mediju Le Point, kritički govorio i predsjednik Emmanuel Macron, kao o jednom od uzroka, kako kaže, „Putinove opsjednutosti da Zapad želi uništiti Rusiju“. Koliko se tu radi o „opsjednutosti“ a koliko o stvarnosti ostavljam svakome od vas na procjenu.
Ono što također smatram je to, da se takvim potezima (približavanju ruskim granicama) i upornom ustrajavanju na istima zbog gotovo sakraliziranih načela poput „demokracije“ (neka mi netko objasni kako je ona moguća u svom zapadnom obliku u društvenoj tradiciji jednog Bliskog istoka ili višetisućljetnom indijskom sustavu kasta), ili „prava država“ da same odlučuju s kim će u sigurnosne saveze (primjer Kube iz doba SSSR-a ili hipotetski primjer Kanade koje bi sada željela u savez s Kinom uz aplauz Washingtona – vječno vjernog navedenim načelima) Zapad doveo u krajnje neugodnu situaciju iz koje se teško izvući a da u očima „ostatka“ svijeta ne izgleda poražen. I zbog toga sada stradavaju svi.
geopolitika
