Henry Kissinger je kazao: američkim neprijateljima je teško, ali njenim prijateljima još je teže!
Oni malo upućeniji znaju za čuvene riječi Henryja Kissingera: američkim neprijateljima je teško, ali prijateljima Amerike još je teže! Nije teško ove znakovite riječi sagledati i u kontekstu sadašnjeg stanja u Ukrajini
Šokantne smjene čelnika parlamenata u Kanadi i SAD-u
U svega dva tjedna, dva su velika susjeda i ponajvažnije zemlje angloameričkog bloka (neki ga, etimološki neispravno, ali zbog uvriježenosti zovu anglosaksonskim) – Sjedinjene Države i Kanada, potpuno neočekivano, rekao bih gotovo iz ničega ostale bez šefova svojih parlamenata.
Prvo je sam odstupio predsjednik kanadskog parlamenta Anthony Rota, nakon izbijanja velikog skandala zbog njegovog pozivanja na sjednicu parlamenta tijekom posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog (i u nazočnosti brojnih stranih diplomata) bivšeg ukrajinskog pripadnika Hitlerove 14. grenadirske divizije Waffen SS „Galizia“, 98-godišnjeg Jaroslava Hunke – kojeg je pritom nazvao „ratnim herojem“.
Inače, poslije Drugog svjetskog rata Nürnberški je sud tu zloglasnu vojnu formaciju optužio za ubojstva stotina poljskih i židovskih civila, a do danas u Kanadi traju povijesni prijepori oko toga zašto je Otawa dopustila useljenje 800 pripadnika te divizije na kanadski teritorij. Oni, naglašavam, nemaju nikakve veze s ostalom brojnom ukrajinskom zajednicom u toj zemlji koja se tamo počela useljavati još početkom XX. stoljeća, najvećim dijelom iz ekonomskih razloga.
Anthony Rota, da bi spasio svog stranačkog kolegu iz vladajuće Liberalne stranke i aktualnog premijera Jastina Trudeaua (koji je također nazočio svečanoj sjednici i sudjelovao u dugotrajnim ovacijama svih prisutnih spomenutom Hunki i koji o neugodnoj povijesti potonjeg navodno ništa nije znao) – preuzeo je na sebe svu odgovornost i odstupio s dužnosti. Uz ispriku je kazao: “Tom javnom pohvalom izazvao sam bol pojedincima i zajednicama, uključno židovskoj zajednici u Kanadi i diljem svijeta … prihvaćam punu odgovornost za te poteze.”
Prethodno su Poljska i Rusija uložile oštar prosvjed, uz zapanjujuću šutnju samog Izraela (uključujući i sve njegove medije) kojeg se slični primjeri s veličanjem bivših nacista ili njihovih simpatizera diljem svijeta tradicionalno itekako tiču i na koje redovito krajnje oštro reagira. Još jedan dokaz snažnih geopolitičkih borbi i dramatičnih promjena koje su zahvatile svijet.
Paraliza u SAD-u
Odlazak čelnika američkog Zastupničkog doma Kevina McCharthyja potpuno je drukčijeg karaktera od kanadskog. Radi se o povijesnom presedanu s obzirom kako se do sada nikada nije dogodilo da je predsjednik Kongresa bio smijenjen, a kamoli da je neka stranka smijenila vlastitog predsjednika najvišeg zakonodavnog tijela.
Nakon što je 29. rujna, u posljednji čas s predsjednikom Bidenom postigao dogovor o prijelaznom proračunskom razdoblju od 45 dana, čime je spriječena paraliza rada vlade i državnih tijela, u kojem je izostavljeno daljnje financiranje Ukrajine (što je ostavljeno kao zadaća samom McCarthyju koji se obvezao da će u međuvremenu, do isteka spomenutog roka na to nagovoriti republikanske kolege u Kongresu) – dogovor je izazvao podjednaki šok i među demokratima i među republikancima. Prvima je bilo nevjerojatno da je Biden (privremeno) odustao od financiranja Ukrajine, dok je drugima izgledalo da je opet, kao i na proljeće (kada je pristao na povećanje plafona državnog duga), popustio McCarthy, da je odustao od ključnih zahtjeva republikanaca koji se odnose na veću štednju u državnoj potrošnji, snažniju zaštitu državne granice od ilegalnih migranata i td.
McCarthyja je, zapravo, smijenila velika manjina republikanaca, njih svega desetak iz radikalnog krila te stranke sklonih Donaldu Trumpu, koje je na opoziv pozvao Matt Gaetz, zastupnik iz Floride, a za što je dobio potporu svih zastupnika iz Demokratske stranke.
Demokrati dokazali animozitet i prema umjerenim republikancima
Paradoks leži i u činjenici da je McCarthy zapravo pragmatičan političar, sklon dogovoru s Bidenom kada je riječ o ključnim pitanjima koja bi mogla naštetiti interesima Sjedinjenih Država ili njenoj unutarnjoj stabilnosti kako je to bilo i u ovom slučaju, vezano uz proračun. Nije bio pobornik niti nedavnog pokretanja procesa opoziva (impeachment) protiv Bidena, što su na kraju, svojim entuzijazmom, uspjeli progurati tek vođe ključnih kongresnih odbora (prije svih Odbor za istrage) koji su u većinskim rukama republikanaca.
Drugim riječima, demokrati su svojim sudjelovanjem u cirkusu opoziva McCarthyja odaslali jasnu poruku kako im bilo koji republikanac nije prihvatljiv kao partner u kreiranju državne politike. Uopće im nije bilo važno što je to povijesni presedan (što je puno manje bitno), ali ni to što taj čin može dodatno destabilizirati ionako krajnje složenu, i aferama i sudskim procesima opterećenu američku političku scenu, ali i politički i ideološki krajnje podijeljeno američko društvo (što je puno važnije i opasnije).
To bi, konačno, trebalo i kod samih republikanca (i izvan tzv. kruga MAGA, koji su „na crnoj listi“ Bidenove adminstracije kao radikalni Trumpovi pobornici), razbiti sve iluzije oko mogućeg pronalaska zajedničkog jezika s demokratima, kojima je, očito, ideološka borba s republikancima po pitanjima abortusa, eutanazije, rasne problematike, prava LGBT zajednica i sl., temeljni postulat njihovog djelovanja. Dok republikanci u tom smislu ne budu poraženi odnosno prihvatili ideološke stavove demokrata – bilo kakva konkretna suradnja s njima, osim po ključnim pitanjima za funkcioniranje same države – za demokrate je neprihvatljiva.
Politički građanski rat u SAD-u i ekskluziva o aktivnostima FBI-a
Sve ovo opisano svjedoči da je u SAD-u pokrenut pravi „politički građanski rat“ u kojem se ne biraju sredstva. Protiv bivšeg predsjednika Trumpa pokrenuta su u kratkom roku čak četiri sudska procesa i jedna građanska parnica – sve s ciljem njegovog sprječavanja kandidature na idućim predsjedničkim izborima. Neovisno o svemu, on je i dalje uvjerljivo prvi republikanski kandidat za nominaciju, a po najnovijim istraživanjima čak je i medijski favoriziranog Bidena (s kojim je duže vrijeme vodio „mrtvu utrku“) preskočio za čak 10 postotnih bodova – 52:42 posto!
Jasno je kako je to signal za pravu uzbunu unutar Demokratske stranke koji će tako nešto teško htjeti dozvoliti. Drugim riječima, oni se sada mogu pouzdati samo u izricanje zatvorske kazne protiv Trumpa, u nadi da će kontrolom svih izvršnih državnih tijela uspjeti amortizirati očekivani bunt na političkoj sceni i na ulicama američkih gradova.
U tom bi im smislu pomoć trebala biti i činjenica da je FBI, kako je to 4. listopada kao ekskluzivu objavio tamošnji medij Newsweek u autorskom tekstu Williama M. Arkina pod naslovom „Ekskluzivno: Sljedbenici Donalda Trumpa na meti FBI-a jer se bliže izbori 2024“, znakovito, otvorio jednu novu kategoriju ekstremista.
U tekstu se navodi: „Savezna vlada vjeruje da je prijetnja nasiljem i velikim građanskim nemirima oko predsjedničkih izbora u SAD-u 2024. toliko velika da je tiho stvorila „novu kategoriju ekstremista koje nastoji pratiti i suprotstaviti im se: vojsku MAGA sljedbenika Donalda Trumpa“.
„Izazov za Federalni istražni ured…je progon i sprječavanje onoga što naziva domaćim terorizmom bez izravnog spominjanja političkih stranaka ili veza—iako su velika većina njegovih trenutnih “antivladinih” istraga Trumpovi simpatizeri, prema tajnim podacima do kojih je došao Newsweek“ – piše američki liberalni medij.
“FBI je u gotovo nemogućem položaju”, kaže sadašnji dužnosnik FBI-a, koji je tražio anonimnost … Dužnosnik je rekao kako FBI namjerava zaustaviti domaći terorizam i svako ponavljanje napada na Capitol od 6. siječnja 2021. Ali Ured također mora očuvati ustavno pravo svih Amerikanaca na kampanju, slobodno govorenje i prosvjed protiv vlade. Fokusirajući se na bivšeg predsjednika Trumpa i njegove pristaše MAGA (Make America Great Again), rekao je dužnosnik, Ured riskira provociranje upravo onih protuvladinih aktivista kojima se protuterorističke agencije nadaju suprotstaviti.
“Posebno u vrijeme kada se Bijela kuća suočava s protivljenjem republikanaca u Kongresu koji tvrde da je Bidenova administracija ‘naoružala’ Ured protiv desnice “…
Newsweek je također pregledao tajne podatke FBI-a i Ministarstva domovinske sigurnosti koji prate incidente, prijetnje, istrage i slučajeve kako bi pokušao izgraditi bolju sliku. Dok se stručnjaci slažu da je trenutno gerilsko okruženje nabijeno i jedinstveno opasno (s prijetnjom ne samo nasiljem nego, u najekstremnijim scenarijima, mogućim i građanskim ratom), mnogi se također pitaju je li “terorizam” najučinkovitiji način za opisivanje problema, ili da metode protuterorizma razvijene u proteklom desetljeću kao odgovor na Al-Qaidu i druge islamističke skupine predstavljaju najplodonosniji način za izradu domaćih rješenja.“
“Trenutno političko okruženje nije nešto za što je FBI nužno odgovoran, niti bi trebao biti”, kaže Brian Michael Jenkins, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za terorizam i viši savjetnik predsjednika RAND Corporation u izjavi za Newsweek.“ Bijela kuća i Trumpov stožer odbili su ovo komentirati, navodi američki medij.
Protiv Trumpovaca i pod cijenu demokracije
„Otkrića da su neki Trumpovi simpatizeri posebno na meti FBI-a poklapaju se s optužbama među njima da ih Ured ima na nišanu i da je političko oruđe represivne duboke države u Washingtonu, DC, usmjereno na očuvanje političke moći po cijenu demokracije.
Takvi pogledi nisu samo s najudaljenijeg ruba. Neki od Trumpovih republikanskih saveznika u Kongresu pozvali su na ukidanje FBI-a zbog takvih optužbi i kaznenog progona Trumpovih pristaša zbog napada 6. siječnja. Borba oko FBI-a sama po sebi pomaže u podizanju političke temperature uoči izbora 2024.“ – zaključuje američki medij.
A da Biden misli ozbiljno svjedoči i njegov tvit iz rujna u kojem kaže:
“Donald Trump i MAGA republikanci prijetnja su samoj duši ove zemlje” (što je bilo prvi put da je eksplicitno istaknuo bivšeg predsjednika u tom kontekstu). “Republikanci MAGA-e imaju za cilj dovesti u pitanje ne samo legitimitet prošlih izbora, već i izbora koji se održavaju sada i u budućnosti”, kazao je aktualni predsjednik.
Iz ovih se riječi i najbolje vidi razlog moje prethodne konstatacije da će Biden i njegov tim iza kojeg stoji tzv. duboka država, učiniti sve što mogu da ponovo dobiju izbore i spriječe dolazak Trumpa, ili bilo kojeg drugog neugodnog republikanca bliskog njegovim stavovima, na vlast.
Što slijedi?
Republikanski zastupnici sada moraju u najkraćem mogućem roku, a svakako prije isteka 45 dana, izabrati novog čelnika Zastupničkog doma.
I to moraju učiniti gotovo jednoglasno s obzirom na svoju vrlo malu prednost u ukupnom broju zastupnika nad demokratima. Drugim riječima, novi kandidat opet će morati dobiti i potporu Trumpu odanih zastupnika s desnog krila, kako je to morao i smijenjeni predsjednik. Problem je što su potonji, prigodom spomenutog dogovora uspjeli, kao preduvjet za svoju potporu, progurati pravilo da bilo koji zastupnik može pokrenuti opoziv predsjednika Kongresa, čime se upravo poslužio i spomenuti Matt Gaetz.
Nije tajna kako je to desno krilo postalo vrlo nezadovoljno „mekanom“ i kompromisnom politikom McCarthyja, sklonog dogovorima s Bidenom, i da je već duže vrijeme otvoreno davalo do znanja kako potonji sve manje čuje i sluša njihov glas – što je i rezultiralo njegovim šokantnim opozivom.
Dakle, što sada učiniti, republikancima neće biti lako odlučiti. Ići na kompromise s demokratima i očekivati od njih da oni podrže novog republikanskog kandidata bilo bi krajnje rizično po Republikansku stranku, kako u smislu očuvanja njezinog jedinstva tako i u kontekstu nadolazećih predsjedničkih izbora u jesen iduće godine.
Veća je vjerojatnost da će pokušati pridobiti barem dvojicu ili trojicu zastupnika sa svog desnog krila, što bi im onda i omogućilo izglasavanje novog predsjednika iz svojih redova.
Međutim, ako u tome ne uspiju slijede krajnje opasna vremena, jer će se u pitanje dovesti izglasavanje proračuna za iduću godinu, nakon isteka ovog privremenog, protupožarnog – dogovorno produženog na rok od mjesec i pol dana, i koji je, zapravo, smjenom McCarthyja i propao.
Erozija upravljanja
Sve ovo prijeti „erozijom upravljanja“ državom, na što je ukazala i kreditna rejting agencija Fitch kada je usprkos dogovoru o povišenju vladinog limita zaduživanja u lipnju ipak smanjila kreditni rejting SAD-a s AAA na AA+. Drugim riječima, Fitch je očekivao nastavak krize, a ne njeno rješavanje ili ublažavanje.
“Došlo je do stalnog pogoršanja standarda upravljanja tijekom posljednjih 20 godina, uključujući fiskalna pitanja i pitanja duga, bez obzira na lipanjski dvostranački sporazum o suspenziji ograničenja duga do siječnja 2025.”, objavio je Fitch. “Ponavljani politički zastoji u vezi s ograničenjem duga i rješenja u posljednjem trenutku narušili su povjerenje u fiskalno upravljanje.” – kazao je tada Fitch.
A kako je 4. listopada objavio Newsweek, u rujnu je i agencija Moody’s „upozorila da bi zatvaranje vlade pokazalo koliko je pogrešno kreiranje fiskalne politike postalo u SAD-u, najvećem gospodarstvu svijeta“.
“To bi naglasilo slabost američke institucionalne i upravljačke snage u odnosu na druga napredna gospodarstva”, kazao je Moody’s.
Zbog novonastale neizvjesnosti u Kongresu bojazan od neuspjeha oko postizanja sporazuma o proračunu iskazuju pojedinci i na Wall Streetu, koji predviđaju gašenje u studenom, a sličnog je mišljenja i Goldman Sachs, kako prenosi Bloomberg.
Ugrožena bit američke demokracije
Sve su opcije u igri kada je u pitanju američki „politički građanski rat“ u kojem se pojavio još jedan povijesni presedan: svatko protiv svakoga, iz suprotnih tabora, počeo je podizati svoje tužbe, ali i ignorirati one tuđe.
Biden otvoreno ignorira impeachment kojeg je Kongres protiv njega nedavno pokrenuo, i govori o zlouporabi demokracije od manjinske grupe MAGA republikanaca, o opasnosti „fašizma“ u američkom društvu, kojeg opet, kako kaže, predvode MAGA Amerikanci. Njegov sin Hunter, involviran u kontekstu spomenutog opoziva po pitanju svog rada u ukrajinskoj energetskoj tvrtki Burisma nakon revolucije 2014.g., u međuvremenu je dobio imunitet od kaznenog progona što je izazvalo konsternaciju republikanaca, a upravo je najavio i svoje podizanje kaznenih prijava protiv istaknutih republikanaca.
Ovakav razvoj događaja – ignoriranje odluka zakonodavnih i državnih tijela, podizanja svojih tužbi, protutužbi, istraga i sudskih procesa – prijeti više od bilo čega drugog samoj biti američke demokracije, kroz njezinu zlouporabu u osobne, političke i(li) politikantske svrhe. I to u vrijeme kada Bidenova administracija na vanjskopolitičkom spektru svog djelovanja uporno inzistira na svojoj ideološkoj platformi globalne zajedničke borbe svjetskih demokracija protiv diktatura i autokracija.
Uzavreli Južni Kavkaz
I dok je u Slovačkoj na nedavnim izborima ponovo pobijedio bivši dvostruki premijer Robert Fico, političar neskrivenih proruskih stavova, čini se kako Armenija, s druge strane – ubrzano skreće iz ruske orbite prema Zapadu.
Nedavna jednodnevna vojna operacija azerbajdžanske vojske u samoproglašenoj „Republici Nagorno Karabah“ zauvijek je u prah i pepeo bacila njenu, od nikoga priznatu „državnost“, ali i otvorila brojne dubioze i nove rizike.
Karabaška regija već je više od 2000 godina većinski naseljena Armencima, koji su sad gotovo u cijelosti, njih više od 100 000, završili u egzodusu, našavši utočište u obližnjoj Armeniji. Nestvarne slike zastrašujuće praznog grada i administrativnog središta Stepanakerta („grad duhova“) izazvale su reakciju Europskog parlamenta koji je izglasao pravno neobvezujuću rezoluciju o osudi Azerbajdžana zbog etničkog čišćenja koje graniči s genocidom, počinjenih ratnih zločina i sl. te zatražilo od nadležnih tijela EU da Bakuu zaprijete sankcijama, čak i zabranom uvoza azerbajdžanske nafte i plina.
Ali teško da će Europska komisija i Vijeće EU to učiniti. EU-a je previše žedna energenata nakon odbacivanja onih ruskih, i svaki barel nafte i metar kubni plina joj je od ogromne važnosti. Poglavito pred zimu.
Ovaj vojni potez Azerbajdžana puno je riskantniji s geopolitičkog gledišta, jer dinamizira odavno zauzeti, a javno ne obznanjeni prozapadni smjer armenskog državnog vrha nakon revolucionarnog dolaska na vlast premijera Nikole Pashinyana. Njegova optužba da je Rusija kriva za pad Nagorno Karabaha zbog svojih nacionalnih interesa u suradnji s Azerbajdžanom koji se tiču energetike i ruskih odnosa s Turskom, kao i njegovo javno kritiziranje Moskve da vojni savez pod njenim vodstvom, ODBK, nije učinio ništa u zaštiti Armenije u listopadskom ratu protiv Azerbajdžana 2020. godine i kojeg je ona izgubila – jasno ukazuju u kom smjeru ide nova politika Erevana.
Amerikanci profitiraju
Nije mi teško zamisliti skori scenarij povlačenja Armenije iz ODKB (za sada je članstvo „zamrznuto“), a onda i zahtjev Erevana za zatvaranje velike ruske zračne baze na jugu Armenije, jedine preostale na Južnom Kavkazu nakon raspada SSSR-a. Uslijedit će vjerojatni zahtjev za prijam zemlje u euroatlantske integracije. Uostalom, nije bez razloga američko veleposlanstvo u Erevanu vjerojatno i najveće njihovo veleposlanstvo u čitavom svijetu. Osim toga, nedavno su, uoči same azerbajdžanske vojne operacije u Karabahu, u Armeniji održane i prve zajedničke armensko-američke vojne vježbe! Ništa se u Armeniji ne događa slučajno.
Amerikanci će iz svega ovog sigurno profitirati, barem na diplomatskoj razini, jer će moći govoriti o još jednom ruskom političkom strateškom porazu i svojoj pobjedi: iščupat će Armeniju iz stoljetnog ruskog zagrljaja, poput Ukrajine, i pokušati ojačati američke pozicije u regiji koja je „u ruskom dvorištu“.
Međutim, realno, Amerika je daleko, a Armeniji u slučaju novih nestabilnosti s povijesno neugodnim susjedima (Turska, Azerbajdžan), osim Rusije, zapravo nitko drugi ne može jamčiti stvarnu sigurnost (Karabah je bio nešto posve drugo, a i sam ga se Pashinyan de facto javno odrekao u više navrata). Iran je, kao tradicionalni prijatelj Armenije, iako neugodan, dostatno slab kada su u pitanju obračuni globalnih sila. Osim toga, i Teheranu nikako ne odgovara odlazak Armenije u američki zagrljaj.
Zbog svega ovog u samoj Armeniji, u doslovnom smislu te riječi kuha. Jedni staju uz Pashinyana, drugi zahtijevaju njegovu ostavku i optužuju ga za izdaju i gubitak povijesnog armenskog teritorija.
Uostalom, oni malo upućeniji znaju za čuvene riječi Henryja Kissingera: američkim neprijateljima je teško, ali prijateljima Amerike još je teže! Nije teško ove znakovite riječi sagledati i u kontekstu sadašnjeg stanja u Ukrajini.
Sam Azerbajdžan nastoji previše ne radikalizirati svoje zahtjeve za teritorijalnim spajanjem kopnenim koridorom sa svojom enklavom Nahičevan (koja graniči na sjeveru s Armenijom, na jugu s Iranom, a na zapadu s Turskom) kako ne bi doveo do radikalizacije stanja u Erevanu i pada Pashinyana čija politika interesima Bakua posve odgovara. Dolazak na vlast po sebe neprijateljski nastrojene nove vladajuće garniture u Armeniji sigurno mu nije od interesa.
Rusija otvara novu pomorsku bazu na Crnom moru
Vatru na ulje sigurno dolijeva i najavljeno moguće otvaranje ruske pomorske baze u, Armeniji nedalekoj odmetnutoj gruzijskoj regiji Abhaziji, na Crnom moru. Aslan Bzhania, predsjednik samoproglašene Abhazije čiju neovisnost Rusija priznaje, izjavio je da je potpisan sporazum za otvaranje stalne baze ruske mornarice u okrugu Očamčira nakon njegovog sastanka s Vladimirom Putinom u srijedu. Radi se o istom mjestu na kojem je svoju bazu imao i SSSR pa je jasno da će čitava stvar ići vrlo brzo s obzirom kako je ključna infrastruktura očito još uvijek u funkciji.
Dakle, ako i dođe do zatvaranja ruske baze u Armeniji, Rusi su opet tu, u regiji, i iz koje očito ne namjeravaju otići.
Putinovo upozorenje
Sve veće neprijateljstvo između Moskve i Washingtona bilo je i lajt-motiv prošlotjednog Valdajskog debatnog kluba, kao i rastuća prijetnja uporabe nuklearnog oružja.
Putin je, odgovarajući na pitanje jednog od najuglednijih ruskih analitičara uopće Sergeja Karaganova koji se zalaže za promjenu ruske doktrine primjene nuklearnog oružja kazao kako za tim „sada nema potrebe“. Prema sada važećoj doktrini može ga koristiti u dva slučaja: pokretanja napada na Rusiju nuklearnim oružjem od strane druge države ili više njih što se uočava u sekundama, a isto tako u sekundama i slijedi protuodgovor „nakon kojeg niti jedan zemlja koja bi napad na Rusiju započela nema šanse preživjeti“ (kako je Putin pojasnio); i drugo, u slučaju ugroze opstojnosti države (što uključuje i konvencionalno oružje koje se protiv Rusije primjenjuje na njenom teritoriju).
Ključna je Putinova riječ u ovom odgovoru je „za sada“, čime on de facto ostavlja mogućnost i za izmjenu doktrine prema onoj američkoj koja dozvoljava i preventivne nuklearne udare.
Ali veću opasnost od toga predstavlja mogućnost da se Rusija povuče iz sporazuma o zabrani izvođenja nuklearnih pokusa. Putin je odbio isključiti tu mogućnost podsjećajući kako je Rusija potpisala i ratificirala taj sporazum, a da su ga Sjedinjene Države potpisale ali ne i ratificirale Kazao je kako bi teoretski bilo moguće da Duma opozove ratifikaciju. Čini se da se stvari u tom smjeru upravo počinju i odvijati.
Vojni analitičari procjenjuju da bi nastavak nuklearnih testiranja Rusije i SAD-a značio duboku globalnu destabilizaciju i nekontrolirano širenje nuklearnog oružja u svijetu.
Rizični ples po rubu eskalacije
Od samog početka ukrajinske invazije Moskva je svoju politiku strateške strpljivosti smatrala prihvatljivom (uz uvjet da donese po sebe očekivane vojne i političke ciljeve) i pod cijenu određenih gubitaka i šteta na ruskom teritoriju od udara ukrajinskih dronova i raketa.
Međutim, Zapad sada najavljuje isporuke i zrakoplova F-16 i novih i još ubojitijih, dalekometnijih raketa poput američke taktičke rakete ATACMS dometa do 300 kilometara, a da ne govorimo o još suvremenijoj njemačkoj krstarećoj raketi Taurus dometa do 500 kilometara – koji mogu gađati duboko u ruski teritorij i s čijom isporukom i Berlin još oklijeva. Kako je svima jasno da Ukrajinci nisu spremni upravljati takvim oružjem, to znači da će na ukrajinsko tlo doći i novi američki instruktori i opslužitelji, čak i navoditelji ciljeva za ta oružja, kao i oni njemački kojih do sada nije bilo.
O tome ovih dana, kao vrlo velikoj vjerojatnosti, otvoreno govore i utjecajni ruski analitičari bliski Kremlju. Svi se oni sada redom slažu, kao i mnogi dostatno visoki politički dužnosnici, da Moskva treba početi reagirati na način, ne samo da govori „imat ćemo odgovor i na to oružje“ (do sad je za to imala alibi jer ruska linija obrane u ukrajinskoj protuofenzivi nije pukla), nakon svake eskalacije kroz zapadne najave isporuka sve modernijih i ubojitijih vrsta oružja Kijevu. Oni sada redom traže da se izvrši ruski protuodgovor koji će ponovo probuditi strah kod kreatora američke vanjske politike. U tom smislu podsjećaju da je ruski državni vrh, istodobno s početkom vojne intervencije u Ukrajini objavio kako je podigao razinu borbene gotovosti svojih strateških nuklearnih potencijala i time u startu blokirao vojni protuodgovor NATO saveza.
Problem je kod spomenutih analitičara što ne znaju kakav bi taj ruski protuodgovor trebao biti s obzirom kako svi smatraju da je uporaba bilo kakvog nuklearnog oružja u smislu zastrašivanja prerizičan potez koji bi, definitivno, na novu razinu podigao sadašnji stupanj američko-ruskog sukoba.
Prijedlozi su razni: od napada na ključnu infrastrukturu bilo SAD-a bilo neke od članica NATO saveza, kako je to bilo i s uništenjem ruskih plinovoda Sjeverni tok; obaranja američkih špijunskih zrakoplova nad Crnim morem koji ukrajinskoj vojsci dostavljaju precizne informacije o mjestima razmještaja i kretanja ruskih snaga gotovo u realnom vremenu; pa sve do posve „nekonvencionalnih“ prijedloga poput isporuka najsuvremenijih ruskih interkontinentalnih raketa Sarmat Sjevernoj Koreji, pa da ih ona koristi onako kako to Pjongjang želi (aludiranje na riječi američkih dužnosnika da je Kijev taj koji odlučuje kako će upotrijebiti američko oružje tj. hoće li njime, ili ne, gađati ruski teritorij).
Bidenove zvijezde vodilje
Ovaj posljednji prijedlog izrečen je prošli tjedan, kao odgovor na riječi američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena da Biden ima „dvije zvijezde vodilje“: jedna ga vodi na pružanje Ukrajini pomoći u obrani od ruske agresije i da pritom „Kijev sam odlučuje kako će koristiti američko oružje“; a druga predstavlja Bidenovu želju da pod svaku cijenu izbjegne neposredni američki vojni sukob s Rusijom „koji nije u interesu američkog naroda“.
Ovo posljednje, prema mom mišljenju, vjerojatno je posve točno. Međutim, vidim nekonzistentnost u Blinkenovoj izjavi. Čini mi se da spomenute „dvije zvijezde“ međusobno divergiraju na nebeskom svodu, da nisu kompatibilne i da jedna drugoj zapravo proturječe. Ali recimo da to nema veze, jer se politika i diplomacija u obraćanju javnosti vole poigravati slikovitim izrazima.
Međutim, ono što nije u redu i što je krajnje opasno je nešto drugo. Nepoznanica američkih (i bilo čijih drugih) analitičara o tome koja je stvarna granica ruskog strateškog strpljenja tj. kad će se „čaša preliti“ nakon čega će i prestati Bidenov filigranski ples po žici eskalacije a početi kaos.
Za sada Biden misli kako još uvijek ima prostora za podizanje te ljestvice bez posljedica i da ga zvijezde dobro vode.
