Washington je katastrofalnom analitičkom i strateškom pogreškom, uživajući u blagodatima hladnoratovske pobjede i nadolazećeg „kraja povijesti“, Rusiju pretvorio u stožernu državu sadašnjeg svijeta, koja jedina od svih zemalja stvarno sprječava potpunu uspostavu američke globalne dominacije. Naime, bez Rusije, ili s Moskvom pod skutima Washingtona, američki konačni obračun s Kinom izgledao bi potpuno različito, a uz ovu drugu opciju sigurno bi trajao puno kraće i imao predvidljiviji rezultat

Počela je završna faza geopolitičkog preustroja svijeta, u kojoj se, na žalost, ne može očekivati ništa drugo doli bolnih rezova, porođajnih muka i krajnje neizvjesnosti. Rađa se novi međunarodni poredak, temeljen na novim pravilima igre i s novim odnosima snaga. Ono staro više ne postoji niti funkcionira (usprkos formalno i dalje aktivnih ali potpuno jalovih međunarodnih institucija poput UN-a), a ovo novo, nadolazeće, nije ništa drugo doli golema globalna enigma. Želje i projekcije na njima utemeljene su jedno, a stvarni život nešto sasvim drugo.



Mjesec iza nas obilovao je mnoštvom značajnih događaja koje nužno moramo sagledavati u okviru globalnih geopolitičkih igara kroz dominantni trokut SAD-Rusija-Kina, koji odlučuje o budućoj slici svijeta (svi su ostali, bez iznimke, samo statisti, s većom ili manjom ulogom u interesima nekog od navedenog trojca koji ne pokazuje interes niti za minimalne kompromise a kamoli ustupke). Neke od tih zbivanja već smo obradili u prethodnim analizama, a sada o nečem drugom – ne manje važnom, što najbolje ukazuje na dinamiku odigravanja promjena ali i to, koliko je u svijetu zaiskrilo i koliko sve ovo postaje krajnje opasno i nepredvidljivo:

  1. Ukrajina je od SAD-a polučila oružje u vrijednosti od 60 milijuna dolara, u Kijev je žurno stigao američki ministar obrane (šef Pentagona) Lloyd Austin, a u Moskvu je stigla kuratorica američke proturuske politike – podtajnica State Departmenta za politička pitanja Victoria Nuland;

  2. Novi japanski premijer Fumio Kishida tek što je stupio na dužnost kazao je u parlamentu kako južnokurilski otoci Iturup, Kunashir, Shikotan i Habomai, koji su u sastavu Rusije, podliježu suverenitetu Japana (od završetka Drugog svjetskog rata ti su otoci pripali SSSR-u (što je potvrđeno od strane UN-a) tj. Rusiji kao njegovoj pravnoj nasljednici;

  3. Predsjednica Tajvana Tsai Ing-wen izrekla je niz vrlo borbenih izjava na račun Kine i njenih aspiracija, a Peking joj nije ostao dužan, odgovorivši o mogućem početku rata.


S obzirom kako malo tko u svijetu danas može ne uvidjeti snažan utjecaj SAD-a na politiku Ukrajine, Japana i Tajvana, jasno je kako se Washington polako oporavlja od afganistanskog „šoka“ i kreće u novo širenje globalne destabilizacije –  u čemu mu je teško ne priznati uspjeh. Dovoljno je kazati kako se proteklih dana u SAD-u, unutar najviših političkih i medijskih krugova otvoreno govori baš o Tajvanu kao onoj točci u kojoj bi mogao početi Treći svjetski rat.





Naravno, između mogao i hoće velika je razlika, ali je iz tih izjava razvidna verbalna odlučnost Washingtona da brani demokraciju na Tajvanu od pretenzija „tiranije“ iz Pekinga. Posljedičan je to slijed događaja nakon prethodnog formiranja Washingtona novog angloameričkog vojnog i političkog saveza AUKUS – neskriveno protukineskog karaktera, iako se to, naravno, u Washingtonu izrijekom ne govori. Međutim to je svima jasno, a najviše Pekingu, koji javno prijeti protumjerama u slučaju opasnosti po njegov suverenitet i nacionalne interese. Tajvan mu je za tu svrhu najplodnije tlo s obzirom kako u svijetu postoji vrlo mali broj zemalja koje priznaju tajvanski državni suverenitet, a među njima, naravno – nema niti SAD-a.

Osim manjkavosti međunarodno-pravnih uporišta za vojno angažiranje SAD-a u obrani Tajvana (takvih manjkavosti bilo je i ranije u povijesti pa nije previše sprječavalo Amerikance za samostalno ili vojno djelovanje sa saveznicima diljem svijeta), puno je značajniji vojni i geostrateški segment koji ukazuje na nesrazmjernu vojno-stratešku prednost Kine u slučaju rata za Tajvan s obzirom na količinu i snagu kineskih vojnih efektiva i čimbenik vremena njihovog prebacivanja s obzirom na malu udaljenost Tajvana od kopnene Kine. Da o aspektu odlučnosti i motiviranosti i ne govorimo.



Drugim riječima, vrlo sam skeptičan u stvarnu odlučnost Washingtona da brani demokraciju na Tajvanu ulazeći u vrući rat s Pekingom, što je nedavno, kao mogućnost najavio i osobno predsjednik Biden.

Ukrajina – opasna „crna rupa“



Međutim, jedna druga zemlja, prema mom mišljenju, ima puno veći potencijal od Tajvana postati poligon koji bi mogao zapaliti šibicu globalnog požara. Riječ je o Ukrajini. S obzirom kako analitički pratim zbivanja u toj zemlji još od pojave prve „iskre“ ukrajinske krize u prosincu 2013. g. (kada je na Majdanu danima prosvjedovalo svega tristotinjak ljudi protiv tadašnje proruske vlade Viktora Janukoviča i na što nitko nije pretjerano medijski obraćao pozornost a znamo čime je sve to završilo već krajem veljače 2014. g.), ali i s obzirom na dobro poznavanje ruske politike i stanja u tamošnjem društvu, bez većeg ustručavanja mogu kazati kako je Ukrajina postala „crna rupa“ koja je u stanju „usisati“ ne samo Rusiju i druge Ukrajini susjedne zemlje, već i čitavu EU, a onda i SAD. U doslovnom smislu riječi „usisati“ – tj. politički ih i vojno uvući u tamošnji vrtlog iz kojeg nema povratka i iz kojega pobjednik može biti samo jedan – i to uz veliku cijenu.

Zato i nije čudo što je predvodnica rusofobne politike u SAD-u, vjerojatno najjača diplomatkinja u Bidenovoj administraciji  i kuratorica ukrajinske revolucije iz 2014. g. Victoria Nuland prošli tjedan došla u Moskvu – i to u trodnevni posjet. Što je htjela postići i koliko je u tome uspjela? Teško je odgovoriti na to pitanje s obzirom kako oko toga i u samoj Bidenovoj administraciji postoje različiti pogledi. Neki od njih smatraju kako baš ta, najiskusnija i najbolja poznavateljica Rusije u novoj administraciji, s obzirom na svoj neupitan ugled „jastreba“ tj. čvrstih i nepokolebljivih proturuskih stavova (supruga je utjecajnog Boba (Roberta) Kagana, oca američkog neokonzervativizma) može sebi dozvoliti nekakvu elastičnost prema Moskvi u odnosu na druge američke političare (manje „zaražene“ rusofobijom i koji bi zbog toga vrlo brzo postali meta medija i oporbenih političara u smislu njihove stigmatizacije kao „ljubitelja Putina i Rusije“, nešto slično što je proživljavao Donald Trump).

Prema mom mišljenju Nuland je Moskvi željela ponuditi „mrkvu“, nudeći joj „zamrzavanje“ sukoba u Ukrajini i tzv. stratešku stabilnost, kao jamstvo ruskog stajanja po strani pri američko-kineskom obračunu tj. hladnom ratu s Pekingom (upravo je tako nedavno označen od strane Washingtona) koji je već počeo i koji će trajati jako dugo, svakako duže od američko-sovjetskog hladnog rata.

Prevedeno s diplomatskog na dobri stari hrvatski jezik, Moskva bi, minimalno, u tom sukobu titana trebala biti neutralna tj. ne ulaziti u bilo kakvo savezništvo s Pekingom.



Ima, naravno, u krugu američke administracije i puno realističnijih razmišljanja, poput onih, koji s primjetnom dozom sarkazma govore kako su od posjeta Victorie Nuland Moskvi očekivali malo pa zbog toga njegovim rezultatom i nisu bili razočarani (jer ništa nije niti postignuto). Bilo je u Washingtonu i onih koji su mislili kako je, s obzirom da je Moskva Viktoriji Nuland ukinula zabranu ulaska u zemlju uoči posjeta (a ona se na ruskoj sankcijskoj listi nalazi od 2019. g.) to bio signal kako je ruski državni vrh njoj spreman ići na ustupke. Međutim, osim ljubaznosti i kurtoaznih osmjeha, sugovornici V. Nuland s ruske strane čvrsto su zauzeli dobro poznate stavove koje ruska vanjska politika javno demonstrira posljednjih godina, a idu u smjeru ne samo jačanja rusko-kineskih odnosa, već i promicanja i razvoja strategije jačanja ruskog globalnog utjecaja kao nepovratnog procesa.

U Washingtonu, iz nekog, samo njemu znanog razloga, uporno vjeruju u iluziju povratka Rusije u okvire američkih globalnih interesa (i to bez početne inicijative Washingtona u smislu pružanja nekih konkretnih ponuda Moskvi), pa tako bivši američki veleposlanik u Ukrajini (2003.-2006.) John Herbst, jedna od čelnih osoba utjecajnog američkog think-tanka Atlantic Council – koji, inače, navodi kako vidi korist od posjeta Nuland Moskvi – kaže kako će za 10 ili 20 godina Washington i Moskva  biti partneri koji će zajednički gledati na ugrozu koja stiže od strane Pekinga. Napominjem kako je Herbst jedan od vodećih američkih geopolitičkih stručnjaka.

S druge strane mnogi ruski analitičari smatraju kako je glavni cilj Washingtona gurnuti Ukrajinu u proxy rat s Rusijom, a da ih u tome jedino sprječava njegova potpuna nepredvidljivost, nekontroliranost i nepovratnost procesa koji može imati preozbiljne posljedice i po samu Ameriku. Teško je reći kako u ovakvim razmišljanjima nema logike, ali ja bih se ipak zadržao u sferi realnosti (ne američko-ruskog rata) odnosno na dvije činjenice:

  1. usprkos oštroj međusobnoj retorici, sankcijama i pokazivanjima vojnih mišića, niti jednoj od dviju strana  – ni SAD-u ni Rusiji – nije u interesu Treći svjetski rat (tu, dakako, uz njih svrstavam i Kinu);

  2. Ukrajina, kao takva, pa čak niti Krim (koji je „čudesno“ iščezao iz agende američko-ruskih pregovora za razliku od Donbasa) nisu toliko važni za američke globalne interese koliko se to praćenjem medija može zaključiti. Čak niti crnomorski bazen u cjelini gledano nema velik značaj po SAD, ne samo zbog geografske udaljenosti i dominantne ruske vojne nazočnosti, već i činjenice da tim morem ne prolaze nikakve po SAD bitne energetske rute, i što njime ne plove američki trgovački brodovi. Ti elementi – Ukrajina, Krim, … Washingtonu primarno služe samo kao sredstvo pritiska na Moskvu i pokušaj sprječavanja širenja njenih interesa na zapad – u EU. I ništa više od toga. Washington zbog Ukrajine ne namjerava ratovati s Rusijom i to se nikada neće dogoditi. Ono što njemu treba je nestabilna (neriješeni problemi s Rusijom) ali poslušna Ukrajina, koja živcira Moskvu i fokusira njenu političku i vojnu pozornost – smanjujući mogućnost jače projekcije ruskih interesa u drugim dijelovima svijeta.


Zbog svega toga Washingtonu ne odgovara eskalacija stanja u Donbasu niti izjave Kijeva kako će to pitanje, ako zakaže diplomacija (a ona je već zakazala)  riješiti on sam – vojnim putom. S obzirom kako bi takav scenarij sigurno rezultirao ruskom otvorenom vojnom intervencijom u Ukrajinu i vjerojatnim prestankom njene državnosti, kako je to Vladimir Putin nedavno javno izjavio, Bidenova administracija činit će sve moguće da obuzda riskantne vojne ambicije Kijeva iako mu istodobno šalje naoružanje, kao i dozvole za kontrolirane provokacije. Ali skupa s oružjem stigao je i američki ministar obrane Austin, sigurno ne u turistički obilazak ukrajinske prijestolnice, već kao podsjetnik predsjedniku Zelenskom i vrhu te zemlje tko je stvarni gospodar njihovog „života i smrti“ i tko u stvarnosti kurira ukrajinskim sigurnosnim vrhom (sve njegove izjave tom prigodom, tipa „Ukrajini ostavljamo otvorena vrata u NATO“ i „Krim je ukrajinski,  a Rusija je agresor“, samo su patetične izjave za javnost, jer, uostalom, ne može Washington sada Kijevu reći „nema ništa od NATO-a jer to ne da Moskva ili od vraćanja Krima“, jer bi to naškodilo njegovom imidžu i povjerenju u očima saveznika i partnera). I drugi američki zadatak, kao što je on to već zadnjih 30 godina, je osigurati nastavak politike svekolikog distanciranja Ukrajine od Rusije i sprječavanje bilo kakvog pokušaja normalizacije odnosa između Kijeva i Moskve, jer nije mali broj onih u obje zemlje koji bi upravo to željeli. Nalaziti zadovoljstvo u životu u vječitoj sjeni izbijanja opasnog rata mogu samo militaristi i poremećene osobe koje i nemaju što izgubiti.

Iz toga proizlazi slijedeći zaključak: Victoria Nuland ili bilo tko drugi iz vrha američke diplomacije i politike željet će iskreni pomak prema miru u Donbasu, i Ukrajini u cijelosti, samo u slučaju postojanja realne mogućnosti za otvorenu rusku vojnu intervenciju u toj zemlji, kada SAD-u prijeti konačni gubitak ne samo Donbasa (što je uopće nije bitno), već i velikog dijela Ukrajine. Nešto slično kao što se dogodilo kada je predsjednik Biden iznenada u noći nazvao predsjednika Putina (a nedugo prije toga ga je u intervjuu ABC-u nazvao ubojicom) kada su se na ruskoj granici s Ukrajinom nagomilale tisuće ruskih tenkova I vojnika spremnih krenuti u pomoć pobunjenicima u Donbasu kojima je prijetio početak ukrajinske vojno-redarstvene operacije koju je Kijev prethodno najavio nagomilavši svoje vojne snage na liniju razgraničenja. Biden je tada Putinu predložio skori zajednički summit, koji je i održan u Ženevi u lipnju, i koji, kao što to vidimo, nije rezultirao baš ničim konkretnim – štoviše, odnosi između dviju zemalja propadaju sve dublje u ponor potpunog izostanka povjerenja i nepovratnog prekida odnosa na dugo razdoblje.

Moskva Washingtonu: ne plašite nas uzalud s Kinom

Taj potpuni prekid odnosa Washington još ne pokreće isključivo iz razloga ne htjenja potpunog zbližavanja Moskve i Pekinga na protuameričkoj agendi. Međutim, s druge strane ne čini ama baš ništa konkretno kako bi to spriječio, suludo očekujući da će Rusija, u ovakvim okolnostima, okrenuti leđa svom ključnom strateškom partneru – Kini. Američki analitičari sada odašilju Moskvi upozorenja da će joj Peking „zabiti nož u leđa“, da mnogi kineski povjesničari i, primjerice, kineski veleposlanik  u Pakistanu, govore o Vladivostoku kao kineskom gradu i sl. Međutim, odgovor Moskve u tom je pogledu jasan i može se sažeti u rečenicu „ne plašite nas s Kinom uzalud“. Pritom ponavljaju kako su Rusija i Kina početkom ovog stoljeća, nakon tisuću godina potpisale ugovor o granicama i riješile sva pogranična pitanja, i da kineski državni vrh niti jednom svojom izjavom ne djeluje suprotno. Dvije  zemlje međusobno si „čuvaju leđa“ u ova ključna vremena koja određuju sudbinu svijeta za dugoročno razdoblje. Kina, u vrijeme kada su SAD protiv nje otvoreno objavile hladni rat, pucala bi sebi u nogu ili učinila samoubojstvo kada bi, umjesto strateškog partnerstva s Rusijom, istu krenula pretvarati u neprijatelja i to na njihovim tisuće kilometara dugim granicama. I to Moskva dobro zna.

Američke kobne analitičke i strateške pogreške

Ali američke elite uporno žive u svojim iluzijama, nekom paralelnom svijetu kada je u pitanju Rusija – već godinama i desetljećima očekujući povratak te zemlje pod svoje okrilje, a do čega nikako ne dolazi. I ne samo da ne dolazi! Svojom potpuno pogrešnom politikom prema Rusiji još od pobjede u hladnom ratu, Amerikanci su uspjeli ono nemoguće: od hladnoratovski poražene zemlje, spremne za svekoliku suradnju sa Zapadom (kojemu civilizacijski i kulturološki pripada), ponižavajući je i obmanjujući lažnim obećanjima (poput onog o neširenju NATO-a na njene granice) omogućili su rusko geopolitičko uskrsnuće. Jer Rusiji, osim „povratka samoj sebi i svojim snagama“, u takvim okolnostima ništa drugo nije niti preostalo. Kolektivni Zapad nudio joj je samo jedno: poniženje i dezintegraciju.

Washington je katastrofalnom analitičkom i strateškom pogreškom, uživajući u blagodatima hladnoratovske pobjede i nadolazećeg „kraja povijesti“, Rusiju zapravo pretvorio u stožernu državu sadašnjeg svijeta, koja jedina od svih zemalja stvarno sprječava potpunu uspostavu američke globalne dominacije. Naime, bez Rusije, ili s Moskvom pod skutima Washingtona, američki konačni obračun s Kinom izgledao bi potpuno različito, a uz ovu drugu opciju sigurno bi trajao puno kraće i imao predvidljiviji rezultat.

I za sam kraj, što se tiče Japana. Već idući dan nakon spomenutih riječi novoizabranog japanskog premijera o Južnim Kurilima kao suverenom japanskom teritoriju, u Japanskom moru počele su rusko-kineske pomorske vježbe pod nazivom “Pomorska interakcija-2021” (ljetos je održana njihova kopnena komponenta na tlu Kine, koja je izazvala velike rezonancije diljem političkih i analitičkih krugova Zapada).  Ruski brodovi sada tamo testiraju svoje novo raketno naoružanje, a istodobno se ruski ukapljeni plin iz LNG projekta Sahalin 2 s istoimenog ruskog dalekoistočnog otoka, doprema u Japan.

geopolitika