TIJEKOM velikog comebacka "tradicionalnih vrijednosti" kojima smo posljednjih mjeseci izloženi, jedno veliko ime kao da nije dobivalo dovoljno medijskog prostora i vjerojatno ste se, poput mnogih od nas, zapitali što se, dovraga, dogodilo s Markom Perkovićem Thompsonom.
Neki su već pomislili da je došlo do prešutnog pomirenja između pjevača i "jugokomunističke klike" koja je nekoć na njegovoj promociji radila marljivije od ljudi koji su za to plaćeni, ali bio je to samo privid.
Slavni se pjevač ovih dana vratio u velikom stilu, a svi oni koji su se prije mjesec-dva zgražali nad činjenicom da je nekom bilmezu sinula ideja da u udžbenike ugura "notornog Jugoslavena" Štulića, već danas mogu odahnuti jer čitaju vijest o Thompsonu koji šibenskim sedmašima i osmašima "predaje" svoje "Čavoglave" pa tako mališani u 2016. grupno pjevuše "za dom spremni" i o nevjerojatno dugim rukama koje srpsku bandu i četnike mogu dohvatiti čak i u Srbiji.
Nešto kao "Kad se male ruke slože", ali ovaj vlak nije zapeo u snijegu već u '91.
Kad se male ruke slože... Stići će vas i u Srbiji!
I nije da im u današnje vrijeme treba dodatni poticaj jer Thompsonovi pozdravi i stihovi još uvijek su svježi kao i onog dana kada ih je prvi puta otpjevao. Onako mlad, fudbalerističan i s dvadesetak godina i zubiju manje.
Štoviše, nikad nisu bile svježije, a ni "profesor Thompson" nije baš potpuni šok jer 2008. pojavio se u "Bitki za Hrvatsku" iz serije edukativnih video igara "Učilica".
Zaustavi se vjetre, pit'o bi' te nešto... Iz matematike!
I normalno da su se zlonamjerni "jugokomunisti" istog trena sjetili da je isti taj "predavač" svojevremeno pjevao i o plutajućim leševima, klaonicama i mesnicama pa su zaključili da se to, s obzirom na činjenicu da se sve održavalo u Katoličkoj osnovnoj školi, nikako ne uklapa u kršćanski buket šatro strogih pravila o neklanju, nemesarenju i neveličanju ideologija koje se promiču u veselim poskočicama o genocidu počinjenom u koncentracijskim logorima.
Ali što komunjare znaju o vjeri.
Uz sve to zanemaruju nevjerojatno znanje kojim raspolaže jedan Marko Perković Thompson koji ovu djecu ne samo da može izložiti vrijednostima za koje se zalaže i promiče već ih i podučiti klasičnim predmetima kao što su zemljopis (kroz "Lijepa li si") ili povijest (kroz "Kletvu kralja Zvonimira"), ali i drevnim trapersko-vračevskim vještinama kao što su neutraliziranje zmijskog otrova kod izravnog ugriza za srce ili zaustavljanje vjetra s ciljem postavljanja naoko beznačajnih pitanja o bivšim trebama, žeđi šumskih životinja i bračnom stanju braće koju iz nekog razloga odbijate kontaktirati telefonski.
Međutim, zašto se ograničavati samo na Thompsona? Politička plima na obalu je izbacila mnoga davno zaboravljena imena iz javnog života koja raspolažu znanjem i vještinama koje bismo mogli prenijeti na nove naraštaje.
Zovi samo zovi
Jakov Sedlar može održati tečaj diskretnog korištenja Photoshopa, a poznati hrvatski glumac (odnedavno i zabavljač na Markovom trgu gdje ponekad uveseljava okupljene odjeven u ultra-hrvatsku verziju Nea iz "Matrixa") Božidar Alić iskoristiv je već od vrtićkog uzrasta pa tako najmlađima može čitati "Kretenčinu Zorangutana", "Yugoudbaških partizančina ima svugdje", "Truli mućak papa Franjo", "Most smrdi, užasno smrdi", predivnu brojalicu "Svaki četvrti Hrvat radi za UDBU! (Provjereno je)" i ostale obljubljene standarde iz njegove zbirke domoljubnih dječjih pjesmica "Bez lustracije nema Kroacije" koje su mahom preuzete iz njegovih Facebook obraćanja.
A zašto ne vratiti i Damira Stojića? Zastarjela metoda temeljenja zaključaka na istraživanju odavno je mrtva, a studentski kapelan to dobro zna i jedan je od vodećih stručnjaka nove, često zanemarene struje suvremene seksualne znanosti.
Kad se mali u ruke složi... Odnosi više žrtava nego totalitarni režimi!
Upravo zato seksualni odgoj mora biti u rukama čovjeka koji je do određenih saznanja došao ne istraživanjem već daleko pouzdanijom metodom koju najbolje opisuje njegova rečenica: "Još uvijek nisam sreo momka koji je sretan što masturbira". Radi se, naime, o metodi koja dolazi iz iste bačve mudrosti kao i: "Još uvijek nisam sreo ženu kojoj se sviđam što znači da u društvu imamo ozbiljan problem s lezbijstvom".
Ovim pristupom došao je do korisnih spoznaja o masturbaciji, seksualnoj revoluciji koja odnosi više života nego totalitarni režimi, homoseksualizmu kao bolesti i transrodnoj djeci koja su, kako on tvrdi - "ono".
Na smeđi tepih smeđi stolić
Ali ne gubimo vrijeme na takve stvari jer humor je simpatičan, ali neučinkovit alat. Dok jedni zbijaju šale, drugi prijete, a atmosfera u društvu postaje sve poremećenija jer još jučer smo kolutali očima kada je Joe Šimunić nakon utakmice urlao "za dom", danas ga Thompson zborno pjeva s osnovnoškolcima, a već sutra bi mogli pronaći način da sve to lijepo uklopimo i u kurikulum.
Prestali smo se oko ove teme i uzrujavati jer nikom se više ne da gubiti vrijeme na to je li "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav ili najobičnije sranje koje nitko nema namjeru počistiti jer radi se o sranju s kojim se nitko ne želi konkretno pozabaviti. Sranju koje je zaflekalo sve, i ljevičare i desničare, i policiju, i nogomet i državu.
Štoviše, to govno je već toliko dugo nasred našeg dnevnog boravka da ne samo da ne osjećamo smrad već smo oko njega počeli razmještati namještaj i prilagođavati se.
Dolazimo u trgovinu i tražimo govnjivo smeđi trosjed, uzimamo smećkaste zavjese da previše ne odudaraju, na smeđi tepih stavljamo smeđi stolić da ne poremetimo cjelokupni govnjivi feng shui, a zahvaljujući ovom originalnom pristupu problematici i svijet nas već prepoznaje kao "ekipu koja ne samo da ima velikih problema s govnetom nasred dnevnog boravka već su na to i ponosni".
A nakon svega se tješimo da tako vjerojatno mora biti jer živimo u "šupku svijeta".
Neki su već pomislili da je došlo do prešutnog pomirenja između pjevača i "jugokomunističke klike" koja je nekoć na njegovoj promociji radila marljivije od ljudi koji su za to plaćeni, ali bio je to samo privid.
Slavni se pjevač ovih dana vratio u velikom stilu, a svi oni koji su se prije mjesec-dva zgražali nad činjenicom da je nekom bilmezu sinula ideja da u udžbenike ugura "notornog Jugoslavena" Štulića, već danas mogu odahnuti jer čitaju vijest o Thompsonu koji šibenskim sedmašima i osmašima "predaje" svoje "Čavoglave" pa tako mališani u 2016. grupno pjevuše "za dom spremni" i o nevjerojatno dugim rukama koje srpsku bandu i četnike mogu dohvatiti čak i u Srbiji.
Nešto kao "Kad se male ruke slože", ali ovaj vlak nije zapeo u snijegu već u '91.
Kad se male ruke slože... Stići će vas i u Srbiji!
I nije da im u današnje vrijeme treba dodatni poticaj jer Thompsonovi pozdravi i stihovi još uvijek su svježi kao i onog dana kada ih je prvi puta otpjevao. Onako mlad, fudbalerističan i s dvadesetak godina i zubiju manje.
Štoviše, nikad nisu bile svježije, a ni "profesor Thompson" nije baš potpuni šok jer 2008. pojavio se u "Bitki za Hrvatsku" iz serije edukativnih video igara "Učilica".
Zaustavi se vjetre, pit'o bi' te nešto... Iz matematike!
I normalno da su se zlonamjerni "jugokomunisti" istog trena sjetili da je isti taj "predavač" svojevremeno pjevao i o plutajućim leševima, klaonicama i mesnicama pa su zaključili da se to, s obzirom na činjenicu da se sve održavalo u Katoličkoj osnovnoj školi, nikako ne uklapa u kršćanski buket šatro strogih pravila o neklanju, nemesarenju i neveličanju ideologija koje se promiču u veselim poskočicama o genocidu počinjenom u koncentracijskim logorima.
Ali što komunjare znaju o vjeri.
Uz sve to zanemaruju nevjerojatno znanje kojim raspolaže jedan Marko Perković Thompson koji ovu djecu ne samo da može izložiti vrijednostima za koje se zalaže i promiče već ih i podučiti klasičnim predmetima kao što su zemljopis (kroz "Lijepa li si") ili povijest (kroz "Kletvu kralja Zvonimira"), ali i drevnim trapersko-vračevskim vještinama kao što su neutraliziranje zmijskog otrova kod izravnog ugriza za srce ili zaustavljanje vjetra s ciljem postavljanja naoko beznačajnih pitanja o bivšim trebama, žeđi šumskih životinja i bračnom stanju braće koju iz nekog razloga odbijate kontaktirati telefonski.
Međutim, zašto se ograničavati samo na Thompsona? Politička plima na obalu je izbacila mnoga davno zaboravljena imena iz javnog života koja raspolažu znanjem i vještinama koje bismo mogli prenijeti na nove naraštaje.
Zovi samo zovi
Jakov Sedlar može održati tečaj diskretnog korištenja Photoshopa, a poznati hrvatski glumac (odnedavno i zabavljač na Markovom trgu gdje ponekad uveseljava okupljene odjeven u ultra-hrvatsku verziju Nea iz "Matrixa") Božidar Alić iskoristiv je već od vrtićkog uzrasta pa tako najmlađima može čitati "Kretenčinu Zorangutana", "Yugoudbaških partizančina ima svugdje", "Truli mućak papa Franjo", "Most smrdi, užasno smrdi", predivnu brojalicu "Svaki četvrti Hrvat radi za UDBU! (Provjereno je)" i ostale obljubljene standarde iz njegove zbirke domoljubnih dječjih pjesmica "Bez lustracije nema Kroacije" koje su mahom preuzete iz njegovih Facebook obraćanja.
A zašto ne vratiti i Damira Stojića? Zastarjela metoda temeljenja zaključaka na istraživanju odavno je mrtva, a studentski kapelan to dobro zna i jedan je od vodećih stručnjaka nove, često zanemarene struje suvremene seksualne znanosti.
Kad se mali u ruke složi... Odnosi više žrtava nego totalitarni režimi!
Upravo zato seksualni odgoj mora biti u rukama čovjeka koji je do određenih saznanja došao ne istraživanjem već daleko pouzdanijom metodom koju najbolje opisuje njegova rečenica: "Još uvijek nisam sreo momka koji je sretan što masturbira". Radi se, naime, o metodi koja dolazi iz iste bačve mudrosti kao i: "Još uvijek nisam sreo ženu kojoj se sviđam što znači da u društvu imamo ozbiljan problem s lezbijstvom".
Ovim pristupom došao je do korisnih spoznaja o masturbaciji, seksualnoj revoluciji koja odnosi više života nego totalitarni režimi, homoseksualizmu kao bolesti i transrodnoj djeci koja su, kako on tvrdi - "ono".
Na smeđi tepih smeđi stolić
Ali ne gubimo vrijeme na takve stvari jer humor je simpatičan, ali neučinkovit alat. Dok jedni zbijaju šale, drugi prijete, a atmosfera u društvu postaje sve poremećenija jer još jučer smo kolutali očima kada je Joe Šimunić nakon utakmice urlao "za dom", danas ga Thompson zborno pjeva s osnovnoškolcima, a već sutra bi mogli pronaći način da sve to lijepo uklopimo i u kurikulum.
Prestali smo se oko ove teme i uzrujavati jer nikom se više ne da gubiti vrijeme na to je li "za dom spremni" stari hrvatski pozdrav ili najobičnije sranje koje nitko nema namjeru počistiti jer radi se o sranju s kojim se nitko ne želi konkretno pozabaviti. Sranju koje je zaflekalo sve, i ljevičare i desničare, i policiju, i nogomet i državu.
Štoviše, to govno je već toliko dugo nasred našeg dnevnog boravka da ne samo da ne osjećamo smrad već smo oko njega počeli razmještati namještaj i prilagođavati se.
Dolazimo u trgovinu i tražimo govnjivo smeđi trosjed, uzimamo smećkaste zavjese da previše ne odudaraju, na smeđi tepih stavljamo smeđi stolić da ne poremetimo cjelokupni govnjivi feng shui, a zahvaljujući ovom originalnom pristupu problematici i svijet nas već prepoznaje kao "ekipu koja ne samo da ima velikih problema s govnetom nasred dnevnog boravka već su na to i ponosni".
A nakon svega se tješimo da tako vjerojatno mora biti jer živimo u "šupku svijeta".
