Sudjelovanje potpredsjednika Vlade Miloševića u Kninu, i sudjelovanje ministra Medveda u Gruborima, svakako su pozitivni koraci koji bi mogli dovesti do normalizacije odnosa, a onda i do pomirbe dvaju naroda i dviju država, Hrvatske i Srbije.
Ali za pomirbu je potrebno nešto više od medijske propagande kojom su popraćena ova dva događaja.
Potrebno je da se doista u Hrvatskoj dođe do svijesti da je za pomirbu potrebno promijeniti politički diskurs, i da mir nije samo odsustvo rata, već stanje duha, kako kaže Spinoza. Nažalost, u Hrvatskoj je još uvijek prisutna nacionalistička i rasistička agresivnost prema manjinama, a posebno prema Srbima.
To pokazuje i nastavljanje protusrpskih incidenata, od govora mržnje do fizičkih obračuna, kao što je to bio onaj od jučer u Vukovaru.
Nažalost, ovoj atmosferi netrpeljivosti još uvijek bitno pridonose državni mediji, a posebno Hrvatska radiotelevizija. Netoleranciji pridonosi i škola, koja u svojim programima nema obrazovanje za mir i za mirno rješavanje konflikata.
Da bi se to promijenilo, potrebno je da svojim primjerom to pokažu vladajući, što su izgleda i počeli raditi ovim simboličkim gestama prisutnosti na proslavama i komemoracijama.
No zlo koje je izašlo iz Pandorine kutije nacionalizma ne može nestati a da se u društvu ne pokrene šira akcija edukacije za toleranciju i za pomirbu.
A da bi se pomirba mogla ostvariti kao trajan proces, potrebno je da ona obuhvati sve kategorije stanovništva, od mladih do posebnih kategorija kao što su, primjerice, veterani i nogometni navijači koji predstavljaju ”topovsko meso” za svaki nacionalizam i nasilje.
A potrebno je da obuhvati i kritičku reviziju bliže povijesti – one institucionalizirane u narativu da su se Hrvati samo branili od velikosrpskog nacionalizma i da je stoga pravda, bezuvjetno, na našoj strani.
Dobro znamo da to nije tako. Eskalacija nasilja do kojeg je došlo devedesetih godina prošlog stoljeća rezultat je i eksplozije nacionalizma kojima su hrvatski političari vješto manipulirali da bi ubrzali realizaciju projekta o izdvajanju Hrvatske iz jugoslavenske federacije.
Bez obzira na agresivnost miloševićevske politike, hrvatska je politika pod vodstvom HDZ-a učinila sve da tu agresivnost iskoristi da hrvatske Srbe gurne u naručaj Miloševića, i da ih izazove na nasilje.
U teorijama mira to je poznata taktika ”izazivanja spirale nasilja”, o kojoj govori Johan Galtung, jedan od utemeljitelja mirovnih studija u svijetu.
Ako je ikome potrebno uvođenje mirovnog obrazovanja i mirovnih studija u školski kurikulum, ali i na razini visokoškolskih studija, onda je to u Hrvatskoj.
Pred nekoliko godina na Fakultetu političkih znanosti mlada politologinja Ana Matan pokrenula je, teškom mukom, mirovne studije. Ali taj primjer nisu slijedile ni druge akademske institucije, niti škole.
Za predsjedavanja Ivana Supeka, jednog od velikana hrvatske mirotvorne scene, HAZU je svojedobno bila pokrenula Savjet za mir i ljudska prava, koji je trebao inicirati širok program obrazovanja za mir u hrvatskom društvu. Akademik Supek pokrenuo je inicijativu i za osnivanje Instituta za mir – za istraživanje mira i za ”paxaktivnost”, kako je on govorio.
U tu inicijativu, kao jedan od promotora, bio je uključen i profesor Ivo Josipović, kasniji predsjednik Hrvatske. No od toga nije bilo ništa, jer su u okviru same Akademije, kao i hrvatske vlade, otpori bili preveliki.
Posebno je protiv toga bio predsjednik Tuđman, general koji je i politiku doživljavao kao rat, suprotno od Clausewitza da je rat nastavak politike samo drugim sredstvima.
U međuvremenu, samo je nevladin sektor uspio pokrenuti brojne inicijative za širenje kulture mira, osnivanjem Centra za mirovne studije i još niza aktivnosti kao što su škole za mir – ali sve to gotovo ilegalno, uz veliko protivljenje vlasti i tajnih službi.
Možda je sada vrijeme, pošto je sada Andrej Plenković najavio jedan bitan zaokret u hrvatskoj politici, da se pitanjima svakodnevne izgradnje mira pristupi opet u duhu inicijativa koje je svojevremeno pokrenuo akademik Ivan Supek.
No za to je potrebno i preispitivanje vlastite nečiste savjesti – od toga kako su Srbi namjerno gurnuti Miloševiću u zagrljaj, istjerivanjem iz Sabora, izbacivanjem Srba s posla i iz stanova, šikaniranjem koje ni do danas nije prestalo.
A uostalom, ako govorimo o pomirbi, onda moramo posegnuti malo dalje u prošlost, i krenuti u pomirbu i na drugim ”frontovima”.
Jedan od tih je ona pomirba, kojoj smo mogli svjedočiti nedavno u slučaju Slovenije i Italije, kada su talijanski i slovenski predsjednik odali poštu stradalima Slovencima u fašističkim nasiljima dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali i Talijanima koji su stradali kao rezultat odmazde i sumarne pravde nakon završetka rata u kraškim fojbama.
Pomirba može uspjeti samo ako se ne svede isključivo na protokolarne geste, kakve su bile one u Kninu i Gruborima. Za stvaranje kulture mira i pomirbe potrebno je mnogo više – potreban je radikalan zaokret iz nacionalističke kulture u kulturu mira i tolerancije, u kojoj nasilje i govor mržnje nemaju mjesta ni zaštite.
Ako je Andrej Plenković mislio ozbiljno, onda mu neće biti nimalo lako, jer to znači obračunati se s kulturom nasilja u vlastitim redovima. A ako stane na pola puta, dogodit će mu se ono što se dogodilo i njegovim prethodnicima – otići će, neslavno, u povijest zaborava, odnijet će ga damnatio memoriae. A nas osuditi na još ”stotinu godina samoće”.
autograf
Ali za pomirbu je potrebno nešto više od medijske propagande kojom su popraćena ova dva događaja.
Potrebno je da se doista u Hrvatskoj dođe do svijesti da je za pomirbu potrebno promijeniti politički diskurs, i da mir nije samo odsustvo rata, već stanje duha, kako kaže Spinoza. Nažalost, u Hrvatskoj je još uvijek prisutna nacionalistička i rasistička agresivnost prema manjinama, a posebno prema Srbima.
To pokazuje i nastavljanje protusrpskih incidenata, od govora mržnje do fizičkih obračuna, kao što je to bio onaj od jučer u Vukovaru.
Nažalost, ovoj atmosferi netrpeljivosti još uvijek bitno pridonose državni mediji, a posebno Hrvatska radiotelevizija. Netoleranciji pridonosi i škola, koja u svojim programima nema obrazovanje za mir i za mirno rješavanje konflikata.
Da bi se to promijenilo, potrebno je da svojim primjerom to pokažu vladajući, što su izgleda i počeli raditi ovim simboličkim gestama prisutnosti na proslavama i komemoracijama.
Potrebno je da se doista u Hrvatskoj dođe do svijesti da je za pomirbu potrebno promijeniti politički diskurs, i da mir nije samo odsustvo rata, već stanje duha, kako kaže Spinoza. Nažalost, u Hrvatskoj je još uvijek prisutna nacionalistička i rasistička agresivnost prema manjinama, a posebno prema Srbima
No zlo koje je izašlo iz Pandorine kutije nacionalizma ne može nestati a da se u društvu ne pokrene šira akcija edukacije za toleranciju i za pomirbu.
A da bi se pomirba mogla ostvariti kao trajan proces, potrebno je da ona obuhvati sve kategorije stanovništva, od mladih do posebnih kategorija kao što su, primjerice, veterani i nogometni navijači koji predstavljaju ”topovsko meso” za svaki nacionalizam i nasilje.
A potrebno je da obuhvati i kritičku reviziju bliže povijesti – one institucionalizirane u narativu da su se Hrvati samo branili od velikosrpskog nacionalizma i da je stoga pravda, bezuvjetno, na našoj strani.
Dobro znamo da to nije tako. Eskalacija nasilja do kojeg je došlo devedesetih godina prošlog stoljeća rezultat je i eksplozije nacionalizma kojima su hrvatski političari vješto manipulirali da bi ubrzali realizaciju projekta o izdvajanju Hrvatske iz jugoslavenske federacije.
Bez obzira na agresivnost miloševićevske politike, hrvatska je politika pod vodstvom HDZ-a učinila sve da tu agresivnost iskoristi da hrvatske Srbe gurne u naručaj Miloševića, i da ih izazove na nasilje.
U teorijama mira to je poznata taktika ”izazivanja spirale nasilja”, o kojoj govori Johan Galtung, jedan od utemeljitelja mirovnih studija u svijetu.
Ako je ikome potrebno uvođenje mirovnog obrazovanja i mirovnih studija u školski kurikulum, ali i na razini visokoškolskih studija, onda je to u Hrvatskoj.
Pred nekoliko godina na Fakultetu političkih znanosti mlada politologinja Ana Matan pokrenula je, teškom mukom, mirovne studije. Ali taj primjer nisu slijedile ni druge akademske institucije, niti škole.
Za predsjedavanja Ivana Supeka, jednog od velikana hrvatske mirotvorne scene, HAZU je svojedobno bila pokrenula Savjet za mir i ljudska prava, koji je trebao inicirati širok program obrazovanja za mir u hrvatskom društvu. Akademik Supek pokrenuo je inicijativu i za osnivanje Instituta za mir – za istraživanje mira i za ”paxaktivnost”, kako je on govorio.
U tu inicijativu, kao jedan od promotora, bio je uključen i profesor Ivo Josipović, kasniji predsjednik Hrvatske. No od toga nije bilo ništa, jer su u okviru same Akademije, kao i hrvatske vlade, otpori bili preveliki.
Posebno je protiv toga bio predsjednik Tuđman, general koji je i politiku doživljavao kao rat, suprotno od Clausewitza da je rat nastavak politike samo drugim sredstvima.
U međuvremenu, samo je nevladin sektor uspio pokrenuti brojne inicijative za širenje kulture mira, osnivanjem Centra za mirovne studije i još niza aktivnosti kao što su škole za mir – ali sve to gotovo ilegalno, uz veliko protivljenje vlasti i tajnih službi.
Pomirba može uspjeti samo ako se ne svede isključivo na protokolarne geste, kakve su bile one u Kninu i Gruborima. Za stvaranje kulture mira i pomirbe potrebno je mnogo više – potreban je radikalan zaokret iz nacionalističke kulture u kulturu mira i tolerancije, u kojoj nasilje i govor mržnje nemaju mjesta ni zaštite
Možda je sada vrijeme, pošto je sada Andrej Plenković najavio jedan bitan zaokret u hrvatskoj politici, da se pitanjima svakodnevne izgradnje mira pristupi opet u duhu inicijativa koje je svojevremeno pokrenuo akademik Ivan Supek.
No za to je potrebno i preispitivanje vlastite nečiste savjesti – od toga kako su Srbi namjerno gurnuti Miloševiću u zagrljaj, istjerivanjem iz Sabora, izbacivanjem Srba s posla i iz stanova, šikaniranjem koje ni do danas nije prestalo.
A uostalom, ako govorimo o pomirbi, onda moramo posegnuti malo dalje u prošlost, i krenuti u pomirbu i na drugim ”frontovima”.
Jedan od tih je ona pomirba, kojoj smo mogli svjedočiti nedavno u slučaju Slovenije i Italije, kada su talijanski i slovenski predsjednik odali poštu stradalima Slovencima u fašističkim nasiljima dvadesetih godina prošlog stoljeća, ali i Talijanima koji su stradali kao rezultat odmazde i sumarne pravde nakon završetka rata u kraškim fojbama.
Pomirba može uspjeti samo ako se ne svede isključivo na protokolarne geste, kakve su bile one u Kninu i Gruborima. Za stvaranje kulture mira i pomirbe potrebno je mnogo više – potreban je radikalan zaokret iz nacionalističke kulture u kulturu mira i tolerancije, u kojoj nasilje i govor mržnje nemaju mjesta ni zaštite.
Ako je Andrej Plenković mislio ozbiljno, onda mu neće biti nimalo lako, jer to znači obračunati se s kulturom nasilja u vlastitim redovima. A ako stane na pola puta, dogodit će mu se ono što se dogodilo i njegovim prethodnicima – otići će, neslavno, u povijest zaborava, odnijet će ga damnatio memoriae. A nas osuditi na još ”stotinu godina samoće”.
autograf
