AVNOJ je čak i s pozicije hrvatskog nacionalizma imao pozitivnu ulogu: em je raskinuo veze s monarhijom, em je omogućio stvaranje Hrvatske tada kao federativne jugoslavenske jedinice da ne spominjemo da je temelj uspostave jedne od najmodernijih država tog vremena s nezabilježenim napretkom na ovim prostorima praktički u svim sektorima
Delegatkinje i delegati na zasjedanju AVNOJ-a
Do raspada Jugoslavije najvažniji praznik bio je Dan Republike. Svatko ga je iz svojih razloga priželjkivao. Dva neradna dana otvarala su niz mogućnosti ne samo komunističkim rukovodiocima koji su na obljetnicu Drugog zasjedanja Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) 29. prosinca održavali različite svečanosti i akademije do "običnog" naroda koji je tih dana hrlio iz gradova u seoski zavičaj na obaveznu svinjokolju.
Kao i drugi slični državni praznici i Dan Republike postepeno je gubio na važnosti. Zabranjeno pušenje opjevalo je razočaranost starog partizana koji je na Dan Republike "popio malo" pa se sjetio ratnih vremena kada je sa svojim drugovima da bi danas bilo bolje poturao svoja pleća, gazio hladne rijeke i jeo koru s drveća, što nezahvalna mladost ne zna poštivati nego "čekaju pasoš da odu van". "Danas svako zna da je glava samo jedna, danas svako zna pred kim pasti na koljena", ljut je stari Dragan u pjesmi Seje Sexona i Neleta Karajlića.
AVNOJ, međutim, nisu samo pržene svinjske jetrice s palentom i friške kobasice. AVNOJ nisu ni isprazne političke fraze. AVNOJ je, još na prvom zasjedanju 26. i 27. studenog 1942. u Bihaću, kada je konstituiran kao općenacionalno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta te posebno na Drugom u Jajcu 29. i 30. studenog 1943. na kojem su 142 delegata (iz Hrvatske 37) donijeli ključne odluke ne samo za obranu države, nego i za kasnije uređenje buduće Jugoslavije na federativnoj i demokratskoj osnovi, uz priznavanje prava svim njenim narodima.
AVNOJ je kao vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije još na Prvom zasjedanju na kojem je od pozvanog 71 predstavnika (iz Hrvatske 15) zbog rata uspjelo doći njih 54, pod predsjedanjem Ivana Ribara donio Rezoluciju u kojoj je istaknuto da AVNOJ okuplja predstavnike naroda "svih zemalja Jugoslavije" bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, te da se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i antifašističke organizacije, stranačke i izvanstranačke, na terenu.
AVNOJ je, danas je možda to posebno istaknuti, potaknuo stvaranje zemaljskih antifašističkih vijeća, poput ZAVNOH-a u Hrvatskoj na koji se poziva i Ustav RH kao izvorišnu osnovu.
Na Drugom zasjedanju prihvaćena je deklaracija kojom se AVNOJ proglasio »vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom Jugoslavije« te naložio formiranje Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao privremenog tijela s obilježjima vlade. Oduzeta su prava zakonitosti kraljevskoj vladi u inozemstvu i zabranjen povratak kralju Petru II. Karađorđeviću u zemlju, s tim da o sudbini monarhije nakon rata odluči narod slobodnom voljom.
Također je dogovoreno da se Jugoslavija ustroji federalno »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Te su odluke značile rušenje sustava vlasti Kraljevine Jugoslavije. Izabrano je Predsjedništvo od 55 članova, koje je između zasjedanja Vijeća obavljalo sve njegove funkcije.
Za predsjednika i povjerenika za narodnu obranu imenovan je Josip Broz Tito, kojemu je Predsjedništvo dodijelilo i zvanje maršala Jugoslavije. Potvrđene su odluke ZAVNOH-a o priključenju Istre, Rijeke, Zadra, Cresa, Lošinja, Lastova i Palagruže Hrvatskoj, kao i odgovarajuće slovenske odluke o priključenju Sloveniji Slovenskoga primorja i ostalih slovenskih područja koja je anektirala Italija. Sastavljena je i Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih suradnika. Kako piše Enciklopedija Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža odluke su povoljno primljene u savezničkim zemljama i dovele do njihova priznanja antifašističke i partizanske borbe u Jugoslaviji.
Nakon završetka rata održano je u Beogradu od 7 do 10. kolovoza 1945. Treće zasjedanje kada je AVNOJ najprije proširen novim članovima (114) kako bi se osigurala ravnopravnija zastupljenost pojedinih jugoslavenskih zemalja, a zatim, u skladu sa zaključcima savezničke konferencije u Jalti i s 36 poslanika bivše jugoslavenske skupštine izabrane 1938., sa 69 vijećnika iz redova građanskih političkih stranaka i skupina te 13 pojedinačno izabranih vijećnika (ukupno 489 vijećnika). Prihvaćene su odluke o podjeli Sandžaka između Srbije i Crne Gore i o priključenju Srbiji Vojvodine, u statusu autonomne pokrajine, te Kosova i Metohije, u statusu autonomne oblasti.
"Prošireni AVNOJ preimenovao se 10. VIII. 1945. u Privremenu narodnu skupštinu i tijekom kolovoza 1945. nastavio djelovati, poglavito pripremajući zakonodavnu osnovicu za održavanje izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije. Zamisao o osnutku AVNOJ-a kao vrhovnoga političkog predstavništva antifašističke i oslobodilačke borbe u Jugoslaviji nastala je u proljeće 1942., a nametnuo ju je razvoj unutarnjih i vanjskopolitičkih prilika. Otada AVNOJ vodi političku borbu koja će odlukama donesenima na II. zasjedanju prekinuti pravovaljanost 'prvodecembarskog akta ujedinjenja' iz 1918. i dovesti do stvaranja Demokratske Federativne Jugoslavije. Iako je imao značaj privremenoga predstavničkog i političkog tijela, na njegovim je odlukama izgrađen politički ustroj nove jugoslavenske države, koja se i nazivala avnojevskom. Tim su imenom nazivane i unutarnje granice republika FNRJ, odnosno SFRJ (avnojevske granice), premda ih AVNOJ nije utvrđivao", piše u enciklopedijskoj natuknici, uz konstatiranje da su odluke državnopravnoga karaktera pružile mogućnosti za formulacije Ustava iz 1974. i odigrale korisnu ulogu za međunarodnopravno priznavanje Republike Hrvatske 1991–92.
AVNOJ, dakle, čak i s pozicije hrvatskog nacionalizma imao pozitivnu ulogu. Em je raskinuo veze s monarhijom. em je uveo republikanstvo, em je omogućio stvaranje Hrvatske tada kao federativne jugoslavenske jedinice. Omogućio je i stvaranje jedne od najmodernijih država tog vremena s nezabilježenim napretkom na ovim prostorima praktički u svim sektorima od školstva preko zdravstva do znanosti. Ipak, kako znamo, nije dugo izdržala. Tek 45 godina. Od koga je bila sastavljena, i jedan dan postojanja bio joj je puno, rekli bi cinici. Ali to je neka druga priča…
