Propali pokušaj Europske komisije da internim dokumentom, zbog navodne inkluzivnosti, zabrani, ili liši prava javnosti, upotrebu pojmova koji pripadaju kršćanskoj tradiciji, nije primjer inkluzivnosti nego upravo suprotno, to je primjer negiranja inkluzivnosti.
Inkluzivnost je, kada prevedemo na hrvatski jezik, uključivost, a preporuka da se više ne upotrebljavaju pojmovi kao što su Božić ili da se božićni blagdani nazivaju samo praznikom, bez religijskog određenja, isključiva je preporuka.
Ne mislim ništa dobro o političkoj afirmaciji religijskih sadržaja, riječ je uvijek o politizaciji religije i njezinom dokidanju, a isto tako, ne mislim ništa dobro niti o političkoj negaciji religijskih sadržaja. Politika i religija su odvojive stvarnosti.
Smisao religije nije da ostvari političku moć, nego da, na temelju vjere ili osobnog pristanka, ljudima posreduje nekakav, egzistencijalno relevantan smisao koji će ih egzistencijalno stabilizirati.
Religija je sustav koji istovremeno predstavlja otuđenje vjere, ali je i u funkciji institucionalne podrške vjeri. Religija je, dakle, paradoks – ona govori o vjeri kao o nečem osobnom, a ujedno depersonalizira vjeru jer je promatra s razine sustava kao nešto što je niže i manje bitno od sustava.
No sve dok je taj sustav u, makar nekakvoj, čak i nelogičnoj, funkciji vjere, u religiji nema ništa spornog jer je izvanjska podrška nečeg što pripada ljudskoj nutrini, a to znači da je, ako nikako drugačije, onda na terminološkoj razini, sačuvana razlika između vjere i religije.
Tragedijska uloga religije nastaje kada ona instrumentalizira vjeru kako bi religija ostvarila političku i ekonomsku moć. Tada nastaje religijsko, povijesno, egzistencijalno i političko nasilje.
Religija je, najkraće, uvijek politizacija vjere koja namjerava vjernika pretvoriti u biće koje treba slijediti neke, uvjetno rečeno, javne politike religijskog sustava koji se nametnuo vjerniku kao sustav koji je u funkciji njegove vjere.
I dok je tako, religija ipak igra pozitivnu ulogu. Pripadati religijskom sustavu nije isto što i vjerovati. Popisom stanovništva nije moguće utvrditi je li netko vjernik, ali je moguće utvrditi koliku i kakvu moć ima neki religijski sustav.
Katolička Crkva u Hrvatskoj moćna je institucija, ne po vjernicima jer vjeru nije moguće popisati, nego po broju onih koji pripadaju religijskom sustavu koji nije ništa drugo nego sustav društvene ili, u krajnjoj liniji, političke moći.
Svaka država, u kreiranju javnih politika, uzima u obzir i religijsku strukturu stanovništva. Vjera je društveno nemoćna, ali je egzistencijalno moćna. Religija je, naprotiv, društveno moćna, ali je egzistencijalno nemoćna. Vjera počiva na egzistencijalnom pristanku.
Netko tko vjeruje prvenstveno uređuje vlastiti život, na način da ga dovodi u vezu s božanstvom u koje vjeruje. Vjera je društveno nevidljivi zajednički život čovjeka i Boga.
Taj život je drugima nedostupan i neprovjerljiv. Ne postoji način kojim se može utvrditi vjeruje li netko ili samo kaže da vjeruje. Vjera je prvenstveno osobni ili egzistencijalni pristanak kojim neka egzistencija postaje egzistencija susreta s božanstvom i života s tim božanstvom.
Religija, naprotiv, ne počiva na osobnom ili egzistencijalnom pristanku, nego na izvanjskom, vidljivom očitovanju da netko pripada nekom sustavu. Taj sustav je, budući da je vidljiv, ujedno drugima dostupan i provjerljiv. On je, kako se to kaže, egzaktan.
Moguće je provjeriti koliko je taj sustav jak – financijski, društveno, institucionalno, kao i brojem onih koji tom sustavu pripadaju. Religiozne ljude je moguće prebrojiti i popisati. Oni su matematička činjenica, baš kao što su i povijesna činjenica.
Vjernike nije moguće prebrojiti i popisati, oni su egzistencijalna činjenica. Paradoks religijskog sustava sadržan je u tome da ne postoji način da se utvrdi pripada li nekom religijskom sustavu barem jedan vjernik i, čak ako pripada, njegova vjera zasigurno nije institucionalna datost.
Budući da je religija matematička i povijesna činjenica, moguće je utvrditi koliko je neka religija otvorila sirotišta, ali i koliko je ratova pokrenula.
Moguće je, nadalje, utvrditi kojim povijesnim događajem se povećao ili smanjio broj onih koji iskazuju pripadnost nekoj religiji – primjerice, je li promjena društvenih i političkih odnosa dovela do toga da je oportuno biti ili, naprotiv, da nije oportuno biti pripadnik neke religije.
Sasvim svejedno, ono što je bitno je da je religija izvanjska, povijesna stvarnost koja je – iako na otuđujući način jer je naprosto izvanjska stvarnost – ili u funkciji mogućnosti vjere ili je u funkciji negacije vjere kako bi se ostvarila mobilizacija pripadnika religijskog sustava i njihovo usmjeravanje prema ostvarivanju nekih manje prozaičnih ciljeva kao što je, primjerice, osvajanje tuđeg bogatstva.
Kada Europska komisija piše dokumente kojima želi onemogućiti uporabu religijskih pojmova, to je duboko pogrešno. Nije to udar na vjeru vjernika. Taj udar je, uglavnom, već izvršila religija. To je prvenstveno udar na povijest.
Nama trebaju religijski pojmovi jer je religija sastavni dio povijesti – one pozitivne, ali i one negativne. Religiju ne smijemo isključiti iz povijesti, mi je, upravo u ovoj povijesti, moramo suočiti s onim što je činila i što treba činiti. Njezina uloga je, ponavljam, da bude u funkciji vjere, a ne politike.
Uloga Europske komisije nije da bude, na bilo kakav način, afirmativan ili negativan, u funkciji vjere. Ona s vjerom veze nema, niti je smije imati.
Božić nije politički pojam. On je povijesno-religijski i vjerničko-egzistencijalni pojam. Ukinuti, na terminološkoj razini, Božić i svesti ga na neki neodređeni praznik, znači ukinuti povijest i iz povijesti isključiti konkretnu religiju, ali i konkretne vjernike.
Ako pristanemo na to, onda ne postoji opravdani razlog da zadržimo i vlastita imena. Onda ćemo, zbog inkluzivnosti shvaćene na ovakav način, Ursulu von der Leyen zvati ljudsko biće.
Uloga Europske komisije nije da kreira, reducira, filtrira ili preimenuje povijesne sadržaje. Ona je političko tijelo Europske unije i kao takva pripada jednom segmentu povijesti, te je podložna povijesnom sudu i povijesnim vrednovanjima.
Inkluzivnost ne počiva na fluidnoj tišini i oduzimanju značenja. Božić, upravo kao Božić, ima povijesno značenje. Božić, kada ga se shvati kao blagdan ili praznik, i dalje ima povijesno značenje.
Prazničnost je, uostalom, i sadržana u pojmu Božića. No kada se Božić dokine kako bi ostao praznik, onda nestaje i sama prazničnost, ali i inkluzivnost. Tada samo ostaje Ursula von der Leyen, odnosno ljudsko biće u prazničnom raspoloženju.
autograf
Inkluzivnost je, kada prevedemo na hrvatski jezik, uključivost, a preporuka da se više ne upotrebljavaju pojmovi kao što su Božić ili da se božićni blagdani nazivaju samo praznikom, bez religijskog određenja, isključiva je preporuka.
Ne mislim ništa dobro o političkoj afirmaciji religijskih sadržaja, riječ je uvijek o politizaciji religije i njezinom dokidanju, a isto tako, ne mislim ništa dobro niti o političkoj negaciji religijskih sadržaja. Politika i religija su odvojive stvarnosti.
Smisao religije nije da ostvari političku moć, nego da, na temelju vjere ili osobnog pristanka, ljudima posreduje nekakav, egzistencijalno relevantan smisao koji će ih egzistencijalno stabilizirati.
Religija je sustav koji istovremeno predstavlja otuđenje vjere, ali je i u funkciji institucionalne podrške vjeri. Religija je, dakle, paradoks – ona govori o vjeri kao o nečem osobnom, a ujedno depersonalizira vjeru jer je promatra s razine sustava kao nešto što je niže i manje bitno od sustava.
No sve dok je taj sustav u, makar nekakvoj, čak i nelogičnoj, funkciji vjere, u religiji nema ništa spornog jer je izvanjska podrška nečeg što pripada ljudskoj nutrini, a to znači da je, ako nikako drugačije, onda na terminološkoj razini, sačuvana razlika između vjere i religije.
Religija je sustav koji istovremeno predstavlja otuđenje vjere, ali je i u funkciji institucionalne podrške vjeri. Religija je, dakle, paradoks – ona govori o vjeri kao o nečem osobnom, a ujedno depersonalizira vjeru jer je promatra s razine sustava kao nešto što je niže i manje bitno od sustava
Tragedijska uloga religije nastaje kada ona instrumentalizira vjeru kako bi religija ostvarila političku i ekonomsku moć. Tada nastaje religijsko, povijesno, egzistencijalno i političko nasilje.
Religija je, najkraće, uvijek politizacija vjere koja namjerava vjernika pretvoriti u biće koje treba slijediti neke, uvjetno rečeno, javne politike religijskog sustava koji se nametnuo vjerniku kao sustav koji je u funkciji njegove vjere.
I dok je tako, religija ipak igra pozitivnu ulogu. Pripadati religijskom sustavu nije isto što i vjerovati. Popisom stanovništva nije moguće utvrditi je li netko vjernik, ali je moguće utvrditi koliku i kakvu moć ima neki religijski sustav.
Katolička Crkva u Hrvatskoj moćna je institucija, ne po vjernicima jer vjeru nije moguće popisati, nego po broju onih koji pripadaju religijskom sustavu koji nije ništa drugo nego sustav društvene ili, u krajnjoj liniji, političke moći.
Svaka država, u kreiranju javnih politika, uzima u obzir i religijsku strukturu stanovništva. Vjera je društveno nemoćna, ali je egzistencijalno moćna. Religija je, naprotiv, društveno moćna, ali je egzistencijalno nemoćna. Vjera počiva na egzistencijalnom pristanku.
Netko tko vjeruje prvenstveno uređuje vlastiti život, na način da ga dovodi u vezu s božanstvom u koje vjeruje. Vjera je društveno nevidljivi zajednički život čovjeka i Boga.
Taj život je drugima nedostupan i neprovjerljiv. Ne postoji način kojim se može utvrditi vjeruje li netko ili samo kaže da vjeruje. Vjera je prvenstveno osobni ili egzistencijalni pristanak kojim neka egzistencija postaje egzistencija susreta s božanstvom i života s tim božanstvom.
Religija, naprotiv, ne počiva na osobnom ili egzistencijalnom pristanku, nego na izvanjskom, vidljivom očitovanju da netko pripada nekom sustavu. Taj sustav je, budući da je vidljiv, ujedno drugima dostupan i provjerljiv. On je, kako se to kaže, egzaktan.
Moguće je provjeriti koliko je taj sustav jak – financijski, društveno, institucionalno, kao i brojem onih koji tom sustavu pripadaju. Religiozne ljude je moguće prebrojiti i popisati. Oni su matematička činjenica, baš kao što su i povijesna činjenica.
Vjernike nije moguće prebrojiti i popisati, oni su egzistencijalna činjenica. Paradoks religijskog sustava sadržan je u tome da ne postoji način da se utvrdi pripada li nekom religijskom sustavu barem jedan vjernik i, čak ako pripada, njegova vjera zasigurno nije institucionalna datost.
Budući da je religija matematička i povijesna činjenica, moguće je utvrditi koliko je neka religija otvorila sirotišta, ali i koliko je ratova pokrenula.
Moguće je, nadalje, utvrditi kojim povijesnim događajem se povećao ili smanjio broj onih koji iskazuju pripadnost nekoj religiji – primjerice, je li promjena društvenih i političkih odnosa dovela do toga da je oportuno biti ili, naprotiv, da nije oportuno biti pripadnik neke religije.
Propali pokušaj Europske komisije da internim dokumentom, zbog navodne inkluzivnosti, zabrani, ili liši prava javnosti, upotrebu pojmova koji pripadaju kršćanskoj tradiciji, nije primjer inkluzivnosti nego upravo suprotno, to je primjer negiranja inkluzivnosti
Sasvim svejedno, ono što je bitno je da je religija izvanjska, povijesna stvarnost koja je – iako na otuđujući način jer je naprosto izvanjska stvarnost – ili u funkciji mogućnosti vjere ili je u funkciji negacije vjere kako bi se ostvarila mobilizacija pripadnika religijskog sustava i njihovo usmjeravanje prema ostvarivanju nekih manje prozaičnih ciljeva kao što je, primjerice, osvajanje tuđeg bogatstva.
Kada Europska komisija piše dokumente kojima želi onemogućiti uporabu religijskih pojmova, to je duboko pogrešno. Nije to udar na vjeru vjernika. Taj udar je, uglavnom, već izvršila religija. To je prvenstveno udar na povijest.
Nama trebaju religijski pojmovi jer je religija sastavni dio povijesti – one pozitivne, ali i one negativne. Religiju ne smijemo isključiti iz povijesti, mi je, upravo u ovoj povijesti, moramo suočiti s onim što je činila i što treba činiti. Njezina uloga je, ponavljam, da bude u funkciji vjere, a ne politike.
Uloga Europske komisije nije da bude, na bilo kakav način, afirmativan ili negativan, u funkciji vjere. Ona s vjerom veze nema, niti je smije imati.
Božić nije politički pojam. On je povijesno-religijski i vjerničko-egzistencijalni pojam. Ukinuti, na terminološkoj razini, Božić i svesti ga na neki neodređeni praznik, znači ukinuti povijest i iz povijesti isključiti konkretnu religiju, ali i konkretne vjernike.
Ako pristanemo na to, onda ne postoji opravdani razlog da zadržimo i vlastita imena. Onda ćemo, zbog inkluzivnosti shvaćene na ovakav način, Ursulu von der Leyen zvati ljudsko biće.
Uloga Europske komisije nije da kreira, reducira, filtrira ili preimenuje povijesne sadržaje. Ona je političko tijelo Europske unije i kao takva pripada jednom segmentu povijesti, te je podložna povijesnom sudu i povijesnim vrednovanjima.
Inkluzivnost ne počiva na fluidnoj tišini i oduzimanju značenja. Božić, upravo kao Božić, ima povijesno značenje. Božić, kada ga se shvati kao blagdan ili praznik, i dalje ima povijesno značenje.
Prazničnost je, uostalom, i sadržana u pojmu Božića. No kada se Božić dokine kako bi ostao praznik, onda nestaje i sama prazničnost, ali i inkluzivnost. Tada samo ostaje Ursula von der Leyen, odnosno ljudsko biće u prazničnom raspoloženju.
autograf
