Razlika između kabinetskog i egzistencijalnog pristupa životu i društvu očituje se u tome što kabinetski pristup kultivira čisti um, koji misli život, ali ne djeluje i, samim time, ne sudjeluje u životu, dok egzistencijalni pristup počiva na stalnoj interakciji između uma i života – um misli život, djeluje u životu i oblikuje ga, da bi potom taj stupanj oblikovanog života izazivao um da ga oblikuje na nekoj drugoj, višoj i humanijoj razini.
Budući da je hrvatski javni život nekultiviran i, u manje ili više metaforičkom smislu, prljav, egzistencijalni pristup životu mora uzeti u obzir da nije moguće misliti i djelovati u našem javnom životu, a da se ne prođe kroz blato.
Moje javno djelovanje je, a to nikada nisam krio, dio egzistencijalističke filozofske igre zbog koje vrlo rado ulazim u naše blato.
Uostalom, misli li itko, pa i oni u izoliranim kabinetima, da ih uistinu mimoilazi stvarnost koja ih okružuje? Oni koji ne sudjeluju u kreiranju zbilje, podržavatelji su postojećeg stanja, neovisno o tome podržavaju li to postojeće aktivnim djelovanjem ili pasivnom, prividnom odsutnošću.
Kabinetski pristup je neautentičan iz jednostavnog razloga što nije moguće čitav život provesti u kabinetu. Oni koji se tamo nalaze ipak su opunomoćeni od prljavštine javnog života da misle misao ili ideju koja ne smije pronaći materiju, oblikovati je i promijeniti javni život. Asketizam pripada religijskom životu, ne i profanom.
Ne postoji neki opći zakon razvoja društvenog života. Svako društvo ima vlastitu metodu razvoja i opstanka.
Filozofi su raspravljali o duhu naroda, ali i o duhu vremena ili epohe. Duh hrvatskog naroda, a pod time mislim na sve državljane Republike Hrvatske, poseban je i njemu ne odgovara niti jedan duh nekog drugog naroda.
Ono što nas povezuje sa svim ostalim narodima je duh vremena ili epohe u kojoj se nalazimo. Duh vremena ili duh epohe je univerzalan ili globalan.
Duh naroda nas drži u različitim vremenima na način da nismo ni s kim drugim istovremeni, iz jednostavnog razloga što ne postoje dvije države ili dva naroda koji imaju potpuno podudarne probleme ili poglede na svijet.
Imamo različite, kako se to kaže, mentalitete, ali i podmentalitete unutar tog kolektivnog mentaliteta. Postoji nešto što razlikuje Hrvatsku od Njemačke, ali i nešto što razlikuje Dalmaciju od Istre. Dijelom smo isti, baš kao što smo dijelom i različiti. Ne postoje dva aktivna i autentična čovjeka koji se potpuno podudaraju.
Političke stranke, religijske zajednice i vojne trupe ne žele autentične i različite ljude koji misle vlastitim snagama. Stranke, religijske zajednice i vojske ne počivaju na kreativnosti i uvažavanju sugovornika, nego na naredbama i nepropitujućim, dogmatskim istinama.
Biti član nekog kolektiviteta znači potpuno ili parcijalno odustati od mišljenja, odnosno od sebe. Biti kao drugi, znači vlastiti život pretvoriti u bezlični pakao. Ne dopustiti da drugi opstanu, znači vlastiti život pretvoriti u oružje kako bi se život drugih pretvorio u pakao.
Ljudski život je uvijek dijalektičan, on se sastoji od brige za sebe i brige za druge. Tko to ne razumije, ne smije mu se dopustiti da priđe javnim politikama jer će to biti politike dvostrukog pakla – pakla njihovog bezličnog života, ali i javnog pakla koji proizlazi iz te bezličnosti.
Lokalne politike građanima su najbliže, ili bi to makar trebale biti, jer se ne bave nekim velikim stvarima.
No kako je ljudska narav u osnovi jadna, što posebno dolazi do izražaja u činjenici da su ljudi u stanju, zbog najbeznačajnije stvari kao što je to, primjerice, parkirno mjesto ili neka pogrešna riječ, drugoga ubiti, onda je razumljivo da je u lokalnim politikama najjednostavnije razotkriti i sve dimenzije političkog jada bezličnih egzistencija, upregnutih od strane neke političke stranke, kako bi te bezlične egzistencije postale dobrovoljno oružje protiv drugih.
Razlog zbog kojeg sam ušao u lokalnu politiku Zadra je da postupno razotkrijem i suzbijem politički jad koji u ovom gradu vlada preko trideset godina. Kada politički jad kreira i provodi javne politike, onda se i javni život grada pretvara u jadni život grada.
Na prošlom Gradskom vijeću napravio sam nekoliko poteza koji dugoročno vode prema promjeni paradigme lokalne politike.
Prvo, naveo sam HDZ-ovce i njihove PR stručnjake da na vlastita, slabašna pleća uprte teret koji ne mogu nositi, a to je teret filozofijske misli.
Tragikomično izgleda kada pišu dopise ili daju intervjue u kojima, u potpuno neprikladnom kontekstu, koriste temeljni filozofijski pojam – bitak. Kako onima koji su jedva na razini bića, objasniti apstraktnost bitka?
Budući da su javno priznali – i to citirajući na sjednici Gradskog vijeća neke dijelove mojih kolumni – da redovito čitaju ono što pišem, onda ću se, samo zbog njih, na ovom mjestu dodatno potruditi kako bi shvatili da je bitak ”ono po čemu jest sve što jest” dok je biće ”sve što jest” ili ”to što jest”.
Lako je misliti ”to” ili ”sve to” odnosno ”ono”, ali je malo teže misliti po čemu sva međusobno različita ”ta” (biće) jesu međusobno različita baš ”ta” ili što je to što neko ”to” čini da bude upravo takvo ”to” (bit) te po čemu sva ”ta” uopće jesu (bitak).
Slijedeći pravilo da mjesto rodonačelnika neke misli bude uključeno u naziv novog pravca mišljenja, taj pokušaj mišljenja bitka kao bića nazvao sam tinjskom školom mišljenja bitka.
Nadalje, budući da se predsjednik Kluba vijećnika HDZ-a, prepustio, uz poneki krivi izgovor njemu stranih pojmova (skaredno je postalo skaradno, autokratsko je postalo autokratijsko itd.), detaljnoj psihoanalizi mog lika, njegov doprinos ovom području, a slijedeći isto pravilo kao u davanju imena maloprije navedenoj školi pokušaja mišljenja bitka, naslovio sam galovačkom školom psihoanalize. Prije toga sam sa sjednice Gradskog vijeća, zbog remećenja reda, udaljio HDZ-ovog gradonačelnika Zadra.
Ovime sam pokazao da Zadar nije nikakav bastion HDZ-a i da se, uz minimalne napore, jadnim politikama ipak moguće učinkovito suprotstaviti.
Naravno da je udaljavanje njihovog gradonačelnika rezultiralo time da HDZ-ovci misle bitak kao biće i da se prepuste ”skaradnoj” i ”autokratijskoj” psihoanalizi. No to je njihov problem, uskoro im slijede i drugi problemi.
Prođimo kroz blato naših lokalnih sredina, prođimo kroz blato naše politike na nacionalnoj razini. Ako ne prođemo kroz blato, u tuđem blatu ćemo čitav život živjeti. Živimo u našem životu, stvarajmo naš život, izađimo iz kabineta okruženih blatom.
