Fašistička svijest ne gleda državu kao socijalnu pojavu, već kao metafizičku manifestaciju duha i volje određenog naroda. Pojedinci se moraju identificirati sa državom. To je koncept radikalne državotvornosti
Rastko Močnik u knjizi „Koliko fašizma“ piše: „Kraj drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac“.
Ovdje primarno ne govorim o fašizmu kao političkoj ideologiji ili društveno-političkom uređenju, već o fašizmu kao stanju svijesti ili mentalnom sklopu ili sistemu vjerovanja, ideja i mišljenja koji se tek naknadno oformljuju u određeno društveno-političko uređenje ili poredak. U nekim rudimentarnim oblicima fašizam se javlja tamo gdje ga uopće ne očekujemo, obučen u civilnu odoru, noseći nevinu masku.
Umberto Eko u eseju „Vječni fašizam“ piše o mnogobrojnim kontradiktornostima fašizma na filozofskom planu, političkoj i ideološkoj neuravnoteženosti, razjedinjenosti i konfuziji, posebice kada je riječ o italijanskom fašizmu. Takva nekoherentnost fašizmu omogućava da se održi, širi i manifestira u različitim oblicima i počiva na različitim pretpostavkama.
„Fašizam ima zagonetno lice zato što se u njemu pojavljuju najoprečniji sadržaji. On proklamira autoritarnost, a organizira pobunu. On se bori protiv suvremene demokracije, a s druge strane ne vjeruje u obnovu bilo koje vladavine iz prošlosti. On, čini se, nastupa kao talionica jake države, a koristi sredstva koja najviše doprinose njenom rastakanju, kao kakva destruktivna frakcija ili tajno društvo. Na koji god način da priđemo fašizmu, nalazimo da je on istodobno jedna stvar i njena suprotnost, on je i A i ne-A...“ (Hose Ortega i Gaset). Ovaj citat Kevin Pasmore komentira pitanjima: „Kako da nam bude jasna ideologija koja se obraća i skinheadsima i intelektualcima; javno prijekorava buržoaziju dok formira alijanse sa konzervativcima; usvaja mačo stil a ipak privlači mnoge žene; poziva na povratak tradiciji a fascinira ga tehnologija; idealizira narod a prezire masovno društvo; i propovijeda nasilje u ime reda“ (Kevin Passmore, „Fašizam“).
Zbog ovakve konceptualne zbrke i nekonzistentnosti, Umberto Eko fašizam dovodi u vezu sa konceptom igre, jer igra trpi mnoge varijacije i promjene uslijed kojih neće dovesti u pitanje ili izgubiti vlastiti karakter. Ovdje Eko pravi analogiju između fašizma i Witgenštajnovog razumijevanja igre. U djelu „Filozofska istraživanja“, Witgenštajn piše kako igre nemaju zajedničko jedno, ne možemo im naći zajednički osnov, ali možemo reći da su sve igre na izvjestan način srodne i slične.
„Pogledaj npr. igre na ploči s njihovim mnogostrukim srodnostima. Prijeđi sad na igre kartama: ovdje nalaziš mnoge podudarnosti s onom prvom skupinom, ali mnoge zajedničke značajke nestaju, druge se pojavljuju. Ako prijeđemo sad na igre loptom, ponešto zajedničkog ostaje očuvano, ali mnogo toga se gubi. – Jesu li sve ‘zabavne’? Usporedi šah s mlinom. Ili u svima ima pobjeđivanja i gubljenja, ili konkurencije igrača? Pomisli na pasijans. U igrama loptom ima pobjeđivanja i gubljenja; ali kad dijete baca loptu na zid pa je opet hvata, ta je značajka nestala. Pogledaj koju ulogu imaju umješnost i sreća. I koliko je različita umješnost u šahovskoj igri i umješnost u tenisu. Pomisli sad na igre u kolu: ovdje je element zabave, ali koliko je drugih karakteristika nestalo! I tako možemo proći kroz mnoge, mnoge druge skupine igara, vidjeti kako se sličnosti pojavljuju i nestaju“ (L. Witgenštajn „Filozofska istraživanja“).
Ove sličnosti među igrama koje počivaju na logici ili odnosima: abc-bcd-cde-def... (igra 1 je abc, igra 2 je bcd, igra 3 je cde, igra 4 je def), Witgenštajn naziva „porodične sličnosti“ jer se prelamaju i križaju različite sličnosti članova jedne porodice: rast, crte lica, boja očiju, hod, temperament itd.
Istu logiku, odnose ili srodstvo Eko primjećuje u fašizmu jer se iz fašizma mogu ukloniti određeni elementi, a on će i dalje ostati prepoznatljiv kao fašizam. Dakle, Eko smatra da fašizam kao jasno struktuiran filozofski koncept nije postojao, ali je emocionalno i simbolički bio čvrsto vezan za određene arhetipske ideje zbog čega je moguće izdvojiti određene tipične elemente fašizma. Eko sačinjava listu od četrnaest elemenata fašizma ili onoga što on naziva vječnim fašizmom ili „ur-fašizmom“. Važno je naglasiti kako je dovoljna samo jedana od navedenih karakteristika da se otvori prostor fašizmu koji će se oko tog elementa razvijati.
Četrnaest Ekovih elemenata fašizma slobodno interpretiram i proširujem vlastitim shvatanjima, ali ona se, naravno, najprije temelje na Ekovom razumijevanju.
1. Kult tradicije
Suština fašističke idealizacije tradicije jeste nastojanje da se spriječi bilo kakav vid relativizacije vlastitiog. Mi počivamo na istinama koje su apsolutne i ne dovode se u pitanje, jer zanemarivanje ili problematiziranje „istina“ na kojima počivamo znači kolebljivost po pitanju naše izabranosti, posebnosti, moralne/rasne/etničke ili neke druge superiornosti. Tradicija je također nepresušna simbolička riznica, a bez simbolizacije nema ni ideoloških sistema. Da bi ostvarivali svoju funkciju, simboli koji izviru iz tradicije moraju označavati ili predstavljati neporecive istine koje se putem simbola slave. Kult tradicije predstavlja način da se opravda i uzdigne sadašnje postojanje. Okrenutost prema tradiciji – a tradicija se, kako nam je pokazao Erik Hobsbaum u knjizi „Izmišljanje tradicija“, uvijek najvećim dijelom izmišlja, a posebice se izmišlja vrijednost tradicije koja biva filtrirana od svega što našoj slici o nama ne priliči – jeste u funkciji potvrde da mi nešto značimo i da imamo neku vrijednost. Tako je i sa ljudima na pojedinačnom planu. Oni koji se nemaju pohvaliti bogzna čime, izmislit će nešto i sebe uvjeriti u tu izmišljotinu kako bi osjetili da su po nečemu značajni. Čini mi se da je slična stvar i sa kolektivima. Jer posebice kolektivi koji imaju kompleks inferiornosti i neostvarenosti, kopaju po tradiciji, ali ne radi saznanja o vlastitoj prošlosti ili tradiciji, nego radi toga da kažu: evo koliko smo mi važni.
Dakle, da se vratimo Ekovim riječima kada govori o kultu tradicije: „Istina je izrečena jednom za svagda, a mi tek možemo interpretirati njenu zakukuljenu i neshvatljivu poruku“.
2. Odbacivanje modernizma
Novo se odbacuje jer je uvijek potencijalna prijetnja da se status quo ili postojeći poredak na neki način uzdrma. Novo se odbacuje jer se novim teže manipuliše nego starim. Novo je potencijalna zebnja jer nije posve jasno, dok je prošlost jasna, posebice ako smo je mi konstruirali. Novo nije izvjesno i nikad ne znamo kakve će istine donijeti, dok je prošlost izvjesna i korijenita u smislu da predstavlja ishodište i sigurno utočište. Odbacivanje modernosti ne znači odbacivanje razvoja zajednice, ali znači strah pred novim te znači da novo uvijek moramo interpretirati na temeljima starog ili već poznatog. To je uvijek pogrešan put. Svaka pojava se mora interpretirati u skladu sa onim što ta pojava predstavlja u svojoj autonomnosti, a ne na temeljima nekih drugih ili univerzalnih interpretativnih obrazaca. To je pristup po kojem se stvari procjenjuju ne prema onome kakve jestu, već prema onome koliko odgovaraju mome svjetonazoru. Dakle, svjetonazor se stavlja ispred objektivne istine o nečemu. Ne postoje univerzalna načela prosuđivanja. Suprotno tome, fašistička svijet podrazumijeva totalni univerzalizam.
3. Iracionalizam
Racionalizacija, objektivizacija i znanstveno zaključivanje stvarnosti ne odgovaraju fašističkoj svijesti, jer fašizam živi od emocionalnih zanosa koji ne smiju proći kroz filter razuma, koji se ne smiju zapitati zašto osjećam ovo što osjećam ili koliko su moja osjećanja ispravna. Kolektivizam nije moguć tamo gdje dominiraju racionalnost i znanstveni pristup stvarnosti. Kolektivizam je moguć samo tamo gdje vlada čista emocija koja ne vidi sebe.
Hitler je govorio da ukoliko želi biti istinski efikasna, propaganda mora biti usmjerena na emocije. Mase ne mogu biti pokrenute nekim znanstvenim idejama ili apstraktnim, racionalnim i objektivnim istinama, već čistim emocijama koje nisu racionalno filtrirane.
Fašizam počiva na kolektivnim impulsivnim reakcijama, slijepoj volji, iracionalnim odnosima i nagonskim reakcijama. Fašizam slavi volju ili nagon umjesto razuma i promišljenosti. Fašizam ne traži razmišljanje jer je razmišljanje najčešće kolebljiv čin. Fašizam traži instinktivno djelovanje pokrenuto kolektivnim duhom ili voljom. Insistiranje fašizma na kolektivnom duhu jasno je kada se uzme u obzir da masa ili kolektiv nikad ne razmišlja, već samo osjeća. A manipulacija ili usmjeravanje osjećanja najefikasnije je onda kada pojedinac postane dio grupe. Paradoksalno, mnogo je lakše upravljati grupom ljudi ili masom nego pojedincima. Prema tome, fašizam uvijek zloupotrebljava čovjekovu potrebu za pripadanjem. Osjećaj sigurnosti i priznatosti koji omogućava kolektiv fašizam uzdiže na razinu jedinog i fundamentalnog zakona bivstvovanja. Čovjek koji se ne podredi kolektivnoj volji jeste ustvari ne-čovjek.
Hitler je govorio kako je najučinkovitije sredstvo pokretanja kolektiva organiziranje masovnih skupova. Masovni skupovi dokidaju osjećaj individualnosti i izolovanosti. Osjećaj povezanosti postaje apsolutan. U tim trenucima istina se čini mnogo jasnijom, bližom, razumljivijom, jer istinu ne prosuđujem više samo ja, nego je potvrđuju svi prisutni. Kolektivni zanos je povodljiv. Fašizam računa na apsolutnu snagu kolektiva i zato ga i slavi.
4. Neslaganje kao izdaja
Tradicionalizam koji se uglavnom temelji na esencijalizmu ne može podnijeti analitičku kritiku. Fašizam neslaganje shvata kao izdaju svetih, apsolutnih vrijednosti. Fašizam ne podnosi razlike u svojim redovima, već traži totalnu istost. Fašizam na razlike gleda s prezirom. Fašizam uvijek ima predodređen vrijednosni sud prema razlikama. Fašizam ne podnosi neslaganje, jer smatra da postoji jedna istina. Postoji jedan pravi put, a svi drugi putevi su krivi.
5. Strah od razlike
Eko kaže da je prvi znak fašizma strah od drugog, dakle ksenofobija. U pitanju je strah od toga da će drugi ugroziti moj identitet, da ja neću biti ja jer dolazim u kontakt sa drugim. To je ustvari strah od toga da postoji više istina o svijetu i stvarnosti, a ne samo jedna, moja ili naša istina. To je strah od mnogostrukosti, heterogenosti, inkluzivnosti, strah od mogućnosti da ne postoji jedna ekskluzivna istina, već da je svijet mnogo raznovrsniji, otvoreniji i kompleksniji nego se čini.
6. Individualna ili socijalna frustracija
U suštini, uslov ostvarivanja fašizma jeste neki oblik frustracije ili nezadovoljstva, panike, nemira. Dakle, stanje koje će izazvati iracionalne, nepromišljene reakcije, slijepu povodljivost. To je jedna od pokretačkih snaga fundamentalizma. Dakle, u pitanju je pokušaj da se uhvati za nešto čvrsto, nešto što će prividno otkloniti frustraciju ili frustraciji dati pojašnjenje. Zato fašizam najbolje uspjeva u periodima krize, dezorijentacije i nesigurnosti, jer nudi alternativu i prividno čvstu i sigurnu ruku koja će nas voditi, koja nudi totalna objašnjenje za sve probleme, poput nacista koji su krizu njemačkog društva objašnjavali prisustvom Jevreja.
7. Opsesija zavjerom
Postoji neko ko nam uvijek želi zlo. Svako zlo se objašnjava time što postoji neko ko nam uvijek želi nauditi. Zavjera je prividno najpametniji argument, argument koji se čini da proniče u tajnu. Priča o zavjeri uvijek djeluje pomalo proročanski pa se čini snažnom i pametnom. Onaj koji zavjeru obznanjuje uvijek djeluje kao da vidi tajnu koju drugi ne vide. Onaj koji obznanjuje zavjeru uvijek djeluje kao da je budan nad problemima, jer govor o zavjeri ostavlja utisak da je onaj koji govori o zavjeri samosvjestan, da je budan i pažljiv, da bdije nad problemima, da je pronicljiv, posebice onda kada uzrok zla nije posve jasan.
8. Osjećaj poniženja zbog moći neprijatelja
Pravda nije zadovoljena. Neprijatelji nepravedno uživaju u nečemu što je nama uskraćeno i što bi nama trebalo pripadati. Poniženi od drugog je nešto na čemu fašizam insistira jer je osjećaj poniženosti, posebice one nepravedne, efikasan instrument mobilizacije i opravdavanja mržnje, netrpeljivosti i zlobnih aspiracija prema drugom.
9. Život je permanentno ratovanje
Ratna retorika i militantna svijest fašizmu osiguravaju stalnu mobilisanost. Rat je najefikasnije sredstvo grupisanja i homogeniziranja. Opasnost koja nam permanentno prijeti ne dozvoljava nam da se odmaramo, da budemo nepažljivi, već uvijek moramo biti spremni na borbu koja je konstantno prisutna, bilo kao oružani rat, bilo kao specijalni rat. Generalno, fašizam na sam život gleda kao stalnu borbu ili rat, vodeći se idejom da je definicija života surova borba za opstanak u kojoj jači pobjeđuju.
10. Prezir prema slabijem
Fašizam njeguje elitizam po krvi ili po rođenju, elitizam u smislu osjećaja posebnosti i bilo koje vrste superiornosti ili više vrijednosti na osnovu bioloških ili nekih drugih determinanti u odnosu na druge biološke ili determinirajuće razlike. Slabiji ovdje treba staviti pod navodnike jer fašizam konstruiše narativ o superiornosti i inferiornosti prema vlastitim fikcionalnim mjerilima.
Za svaki fašizam su određene pripadnosti, posebice one nacionalne, etničke i religijske, određene biološki, dakle nepromjenjive kategorije genetski determinisane. Uz to, ove kategorije nose nepromjenjive i jednom zauvijek zadate pozitivne (jači) ili negativne (slabiji) vrijednosti.
11. Kult heroizma i herojska smrt
Fašizam je opsjednut izuzetnošću pa podstiče duh herojstva koji gine za vlastitu zajednicu. Herojska smrt je velika vrijednost, heroj žudi za smrću, on je priziva, nestrpljiv je da umre, jer je smrt, kao granična pojava, dokaz pravog herojstva koje je bezrezervno i nepromišljeno. Smrt je nagrada za herojski život.
12. Mačizam
Fašistička svijest strogo izvodi iz spolnih razlika određene apsolutne vrijednosti. Muškarci su jači i oni prirodno imaju veća prava. Žene su slabije i one se moraju podrediti zakonu jačeg kao primarnom prirodnom zakonu i redu. Primarna funkcija žene, prema fašističkoj svijesti, jeste vođenje domaćinstva i reprodukcija.
13. Selektivni/kvalitativni populizam
Vođa je tumač volje naroda i on je jedini u stanju da prepozna šta narod želi. Vođi za takvo nešto ne treba demokratija, već je dovoljna njegova predodređenost. Narod ne bira vođu, vođa je predodređen sam od sebe. Narod ne zna šta želi, ali ima volju koju samo vođa može prepoznati. Fašizam suzbija i obezvrijeđuje svaku individualnost. Pojedinac u fašizmu nema prava. Pravo ima samo kao dio kolektiva, odnosno postoji samo kolektivno pravo i kolektiva volja. Ali ovdje nema kvantitativne demokratske volje gdje se pojedinac priklanja odluci većine, već je riječ o kvalitativnom populizmu gdje se narod poima kao kvalitet koji izražava određenu volju koju vođa prepoznaje. Gdje god se pridaje veliki značaj vođama, odnosno gdje god postoji idolizacija vođe, fašizam je blizu.
Fašizam posebno njeguje kult vođe koji personificira istine, vrijednosti i snagu kolektiva. Fašistički kolektiv uvijek je kruto hijerarhijski postavljen i organiziran na principu karizmatsko-personalističkog aparata na čijem čelu stoji vođa koji je izvor znanja i istine. Dakle, fašistički sistem je strogo autoritaran i fašistička svijest se uvijek slijepo okreće prema riječima i ponašanju vođe kao neporecivoj vrijednosti. Fašistička svijest uvijek traži odgovore koji su centrirani na vrhu strogog hijerarhijskog sistema. Fašistička svijest zabranjuje slobodu mišljenja i nalaže da se odgovori traže isključivo na osnovu jasno zadatih, univerzalnih i transcendirajućih principa i ideja sistema. Priznati zaključci ili odgovori samo su oni koji odgovaraju već zadatim osnovama.
14. Ur-fašizam reducira jezik
Fašizam, primjećuje Eko, osiromašuje vokabular i pojednostavljuje jezik s ciljem da ograniči sredstva za kompleksno kritičko razmišljanje. Značenje treba učiniti što više monosemičnim kako bi i razumijevanje stvarnosti postalo zatvorenije, monolitnije i jednoznačnije. Jezik je sredstvo da se svijet razumije. Bogatiji jezik nudi više mogućnosti za obuhvatnije razumijevanje stvarnosti. Siromašan jezik amputira ogroman dio stvarnosti i tako ograničava razumijevanje velikog dijela stvarnosti. Pored čula, jezik je osnovno sredstvo spoznavanja stvarnosti.
Mislim da je Eko među pomenutim elementima trebao izdvojiti i kolektivizam kao poseban element. O važnosti kolektivizma za fašističku ideologiju sam već pisao u okviru nekih elemenata, ali ovdje bih, za kraj, želio istaknuti posebnu važnost kolektivizma.
Čini se da je kolektivizam vrhunaravna vrijednost fašizma i njegov esencijalan i primordijalan nomos postojanja. Fašistička svijest državu poima kao apsolutnu kategoriju pred kojom su pojedinci kao relativna kategorija potčinjeni. Fašistička svijest ne gleda državu kao socijalnu pojavu, već kao metafizičku manifestaciju duha i volje određenog naroda. Ideal fašističke države jeste etnička država gdje vlada etnocentrični koncept po kojem jedan narod ima izvorno pravo da gospodari, dok se ostali potčivanju volji gospodara. Pojedinci se moraju identificirati sa državom. Država je sve, pojedinac je ništa. To je koncept radikalne državotvornosti.
