Uvodna napomena: Zdenko Matičić ponajbolji je brodski novinar, reporter i kolumnist. Bio je dugogodišnji dopisnik Glasa Slavonije iz Zagreba i Slavonskog Broda. Pisao je i kao pridruženi član ekipe kultnog Novog brodskog lista.
Preksinoć, subota, 6. srpnja ano domini 2013., s vrećom u rukama, sretoh još jednog od tisuću i kusur Brođana(nki) u posljednjih godinu dana koji suosjećaju s mojim mukama u gotovo svakodnevnoj jurnjavi za bocama koje život znače. Nemojte više, nemojte molim vas! Nemojte me žaliti, nemojte se sažaljevati. Iako već treću godinu na Birou, a pet do penzije, još uvijek imam zdrave ruke i noge, bistru glavu, veliko srce i neizmjernu energiju. Pozitivnu. I odradim tu i tamo ponešto. Samo, moram paziti da ne pretjeram, inače se mogu pozdraviti sa socijalnom pomoći, varijanta "za stalno uzdržavanje", 600 kuna mjesečno. Tek izborenu, koju još uvijek čekam. Bogu hvala i brzini SDP-ovske birokacije, eto već četvrti mjesec. Zahtjev s papirima podnio još tamo prije Uskrsa (konac ožujka), obećaše mi je za konac srpnja. A dotad? Crkni magarče dok trava naraste. Takvi su propisi u ovoj "socijalnoj" državi. Dva mjeseca, naime, prošlo je dok sam birokraciju, koju sam (i) ja plaćao punih 35 godina, uvjerio kako sam i ja, iako iz gole nužde ilegalno u ZG (99 posto podstanara je neprijavljeno), još uvijek (formalno) s brodskom adresom, građanin iste države. Tj. da prazni želudac ne razumije (a)socijalne propise. A da sam, hm, ne smijem reći tko, optužili bi me za rasizam, pa da, iako bez posla, napravim troje-četvero djece, sasvim legalno vukao bih desetak tisuća kuna mjesečno (dječji doplatak, stalno uzdržavanje, pomoć za režije ...). I sve po propisu.
I sad ću imati grdnih muka dokazivati im kako je moj prijatelj/supatnik Veljko Lukić, vlasnik ovog portala, poput crkvenog miša, da mu pišem iz čista mira. Tj. da na SBperiskopu, zasad, ne mogu zaraditi ni za "Leb i sol", nekmoli što više. Drugi jedan prijatelj poodavno reče – bolje raditi badave, nego ništa ne raditi, osjećaš se nekako korisnim. Poslah ga tada u ..., znate već kamo. I ispričah mu se ovih dana, shvativši kako je "hebeno" u pravu. Ništa gorega normalnom se čovjeku (valjda to još uvijek i svemu usprkos jesam) ne može dogoditi nego da besposlen luta bespućima gradskih ulica. I još pogubnije – bespućima crnih misli. Pa izazove toliko sažaljevanje u znanih i neznanih da mu ponude, kako tko, dvadesetak do čak stotinu kuna, za kruh. Umjesto bilo kakva posla i kakva-takva zadovoljstva da to zaradiš. Sa "šest banki" na leđima, prestar si čak i građevincima (za bauštelu), a kako ne bi bio novinama i portalima. Za novinarski kruh sa sedam kora, iako nikad lakše i nikad bolje nisam pisao. Da, otprije tri mjeseca eto dobih priliku u "Posavskoj" (Hvala Branko), al u Socijalnom kao da još uvijek ne vjeruju da je to za siću. Plaše se da ne premašim sirotinjski cenzus. Onaj za već narečenu pomoć. Sirotinjo i SDP-u si teška!
Da se razmemo, nije mi SBperiskop rame za javno plakanje. Kaj god (paz mene "purgera"!). Hoću samo reći da na vlastitoj koži osjetih kolike su muke armije nezaposlenih i besposlenih. A najveći (jedini?) krivci tomu, političari, sveudilj svršavaju nad ulaskom u EU. Kao da će se samim tim činom išta promijeniti na socijalnoj karti Lijepe naše, tj. njihove. Pardon, hoće. U početku samo nagore. Dosad strana konkurencija svih fela i boja sad će u RH bez ikakvih ograda. I nespremno domaće tržište (roba, radne snage, svejedno) gurnuti u još veći ponor. Tek na duži rok možda od toga bude i kakve koristi. Bude li pameti, koje zasad ne vidim. Zašto sam baš toliki EUskeptik? O tomu s "hiljaduijednim" argumentom u idućem "broju" mojih Zagrebancija. Veljko mi, naime, već broji slova i retke, dobrano premaših dogovorenu kvotu.
