Tragičnu smrt đakovačke socijalne radnice mediji plasiraju kao prijelomni događaj u sistemu socijalne skrbi (jedan od naslova: „Sustav se potpuno raspao, sad možemo samo brojati mrtve“), što su strastveno podržala strukovna udruženja. Nadalje, neki socijalni radnici smatraju da je inicijativa Jelene Veljače i podrška koju je dobila u Vladi navukla bijes javnosti na cijelu struku i da se moglo očekivati da netko iz njihovih redova postane meta ovako užasnog zločina. Drugim riječima, sistem se urušio u kratkom roku između pojave Jelene Veljače i jezivog ubojstva, a presudan značaj tim zbivanjima dalo je rješenje koje se jednako munjevito našlo - socijalni će radnici napokon dobiti status službene osobe, čime će se pojačati njihova sigurnost na radnom mjestu.
Užas ove prenapuhano progresivne inicijative počinje već od nepodnošljivo lakog zaobilaženja činjenice da je za ovu konkretnu smrt, po tko zna koji put, vrlo vjerojatno kriva policija. Dva puta je lokalni Centar za socijalnu skrb prijavljivao ubojičine prijetnje, jednom i da su dobili anonimnu dojavu kako nabavlja oružje, no policija, prema insajderskim informacijama, nije navratila ni do Centra, ni do čovjeka koji je na koncu likvidirao ženu.
Da bi neki slučaj postao prijeloman za javni sektor, potrebno je barem da znamo koji sektor je u tom slučaju najstrašnije i najizravnije podbacio, pa da insistiramo na tome da se upravo tu dogode radikalne promjene. Pored toga, shvaća li itko da se ovdje desetljećima talože strukturni i komunikacijski poremećaji zbog kojih socijalni radnici mogu biti meta nečijeg bijesa?
Neki socijalni radnici smatraju da je inicijativa Jelene Veljače i podrška koju je dobila u Vladi navukla bijes javnosti na cijelu struku (FOTO: HINA/lsd)
Najprije, sistem socijalne skrbi u Hrvatskoj, koja funkcionira preko centara, toliko je centraliziran da svi socijalni radnici u očima svojih „korisnika“ predstavljaju državu. Govorimo o državi koja je neprijateljska i nepristupačna prema svim građankama i građanima, naročito prema deprivilegiranima; u kojoj se društveni konflikti i siromaštvo međusobno potiču i osnažuju u svim smjerovima, u kojoj socijalne funkcije države atrofiraju do razmjera bijede, a bogatstvo bijednih političara u isto vrijeme hipertrofira pred očima svih koji žele gledati.
U takvoj je državi, prema nekim istraživanjima, preko 32 posto stanovništva u riziku od siromaštva i socijalne ekskluzije, a ukupna izdvajanja za socijalnu zaštitu iznose tek 44 posto prosjeka Europske unije. Imamo jedan od najrestriktivnijih sistema naknada za nezaposlene u Europi: pravo na naknadu imaju samo osobe koje su u protekle dvije godine radile najmanje devet mjeseci i koje nisu dobile otkaz svojom krivnjom. Novčanu naknadu za nezaposlene prima jedva 20 posto prijavljenih na državnoj burzi rada, a taj se postotak zna spustiti i ispod 15 posto.
Socijalna pomoć za samca iznosi 800 kuna mjesečno, a kao prag ekstremnog siromaštva drži se granica od 1.500 kuna. Neovisno o broju djece, obitelj ne može primati socijalnu pomoć veću od minimalne bruto plaće, koja iznosi tek žilet više od 3.400 kuna. Od 825.000 ljudi koji žive u riziku od siromaštva, samo 84.000 prima socijalnu pomoć. Da bi stekla pravo na socijalnu pomoć osoba ne smije posjedovati doslovno ništa osim krova nad glavom. Ako u jednom mjesecu zaradite 300 kuna, ta se zarada odbija od socijalne pomoći. Zaradite li više od 800 kuna, socijalna se pomoć u potpunosti ukida.
Negdje od 1993. godine socijalni se radnici u Hrvatskoj počinju pretvarati u ispisivače transakcijskih papira, mnogo kompliciranijih nego je to npr. kod liječnika primarne zdravstvene zaštite. Otprilike osamdeset posto kazuistike koju rješavaju zapravo su financijske prirode, što bi mogla rješavati osoba sa srednjom stručnom spremom: od ispisivanja rješenja o naknadama, pa sve do nevjerojatnih procjena vrijednosti i prodaja nekretnina svojih štićenika (procjena vrijednosti i prodaja nekretnina, dobro ste pročitali) i ispisivanja bonova za električnu energiju. Ovo posljednje im je u zadnjem mandatu uvalila SDP-ova administracija. Umjesto da to automatizmom rade tijela lokalne samouprave, a ne ljudi koji su se školovali za krizni rad s ljudima, država je uprla da socijalni radnici glume real estate agente, a da nekome s ozbiljnim problemom - i čijom nevoljom bi se trebali baviti - kažu da su mu odbili 300 kuna od socijalne pomoći koja iznosi 800 kuna, pritom ga gledajući u oči. Onih 20 posto stvarnog rada s ljudima, često završi u crnoj kronici pod jednim od jezivih naslova: zataškana seksualna zlostavljanja bolesnih štićenika Caritasa, otac bacio djecu kroz prozor, majka ubila dijete, sin oca, a svi su bili pod nadzorom socijalnih radnika.
Nepodnošljivom lakoćom se zaobilazi činjenica da je za ovu konkretnu smrt vrlo vjerojatno kriva policija (FOTO: HINA/ds)
Tako je to desetljećima, a ne od jučer sklepane naivne inicijative osobe iz selebriti rubrika. Postavlja se pitanje – u takvim okolnostima, kako da osoba u stanju egzistencijalnog sloma doživi službenika tog nesretnog sektora, nego kao nastavak psihopatske države posebno ponižavajućim sredstvima? I konačno – kako sami socijalni radnici kao prijelomni trenutak ne vide onaj u kojem su postali saveznici takve države, a time i neprijatelji svojih klijenata? Zašto je prijelomno kada rastrojeni ubojica puca u predanu socijalnu radnicu, umjesto da taj trenutak odzvoni kada država puca u socijalni rad?
Zbog zamjene pravog trenutka za uzbunu, davanje statusa službene osobe socijalnim radnicama neće biti posebno, a kamoli pravo rješenje; štoviše, stvaranje statusne distance može produbiti jaz između države, njezinih institucija i predstavnika, i mnogih nesretnika kojima je takav sistem oduzeo dostojanstvo.
Kadar u socijali statusno nije ni blizu kadru u zdravstvu: liječnici imaju moć izlječenja, konfliktom s njima gubi se mnogo više od 300 kuna, distanca i poštovanje uvjetovano strahom rastu automatski. U bliskosti s ljudima, a ne u uzdizanju, stoji jedina šansa socijalnih radnika u ovoj zemlji – ali tek kad shvate da su im klijenti prirodni i bliski saveznici.
lupiga
Užas ove prenapuhano progresivne inicijative počinje već od nepodnošljivo lakog zaobilaženja činjenice da je za ovu konkretnu smrt, po tko zna koji put, vrlo vjerojatno kriva policija. Dva puta je lokalni Centar za socijalnu skrb prijavljivao ubojičine prijetnje, jednom i da su dobili anonimnu dojavu kako nabavlja oružje, no policija, prema insajderskim informacijama, nije navratila ni do Centra, ni do čovjeka koji je na koncu likvidirao ženu.
Da bi neki slučaj postao prijeloman za javni sektor, potrebno je barem da znamo koji sektor je u tom slučaju najstrašnije i najizravnije podbacio, pa da insistiramo na tome da se upravo tu dogode radikalne promjene. Pored toga, shvaća li itko da se ovdje desetljećima talože strukturni i komunikacijski poremećaji zbog kojih socijalni radnici mogu biti meta nečijeg bijesa?
Neki socijalni radnici smatraju da je inicijativa Jelene Veljače i podrška koju je dobila u Vladi navukla bijes javnosti na cijelu struku (FOTO: HINA/lsd)
Najprije, sistem socijalne skrbi u Hrvatskoj, koja funkcionira preko centara, toliko je centraliziran da svi socijalni radnici u očima svojih „korisnika“ predstavljaju državu. Govorimo o državi koja je neprijateljska i nepristupačna prema svim građankama i građanima, naročito prema deprivilegiranima; u kojoj se društveni konflikti i siromaštvo međusobno potiču i osnažuju u svim smjerovima, u kojoj socijalne funkcije države atrofiraju do razmjera bijede, a bogatstvo bijednih političara u isto vrijeme hipertrofira pred očima svih koji žele gledati.
U takvoj je državi, prema nekim istraživanjima, preko 32 posto stanovništva u riziku od siromaštva i socijalne ekskluzije, a ukupna izdvajanja za socijalnu zaštitu iznose tek 44 posto prosjeka Europske unije. Imamo jedan od najrestriktivnijih sistema naknada za nezaposlene u Europi: pravo na naknadu imaju samo osobe koje su u protekle dvije godine radile najmanje devet mjeseci i koje nisu dobile otkaz svojom krivnjom. Novčanu naknadu za nezaposlene prima jedva 20 posto prijavljenih na državnoj burzi rada, a taj se postotak zna spustiti i ispod 15 posto.
Socijalna pomoć za samca iznosi 800 kuna mjesečno, a kao prag ekstremnog siromaštva drži se granica od 1.500 kuna. Neovisno o broju djece, obitelj ne može primati socijalnu pomoć veću od minimalne bruto plaće, koja iznosi tek žilet više od 3.400 kuna. Od 825.000 ljudi koji žive u riziku od siromaštva, samo 84.000 prima socijalnu pomoć. Da bi stekla pravo na socijalnu pomoć osoba ne smije posjedovati doslovno ništa osim krova nad glavom. Ako u jednom mjesecu zaradite 300 kuna, ta se zarada odbija od socijalne pomoći. Zaradite li više od 800 kuna, socijalna se pomoć u potpunosti ukida.
Negdje od 1993. godine socijalni se radnici u Hrvatskoj počinju pretvarati u ispisivače transakcijskih papira, mnogo kompliciranijih nego je to npr. kod liječnika primarne zdravstvene zaštite. Otprilike osamdeset posto kazuistike koju rješavaju zapravo su financijske prirode, što bi mogla rješavati osoba sa srednjom stručnom spremom: od ispisivanja rješenja o naknadama, pa sve do nevjerojatnih procjena vrijednosti i prodaja nekretnina svojih štićenika (procjena vrijednosti i prodaja nekretnina, dobro ste pročitali) i ispisivanja bonova za električnu energiju. Ovo posljednje im je u zadnjem mandatu uvalila SDP-ova administracija. Umjesto da to automatizmom rade tijela lokalne samouprave, a ne ljudi koji su se školovali za krizni rad s ljudima, država je uprla da socijalni radnici glume real estate agente, a da nekome s ozbiljnim problemom - i čijom nevoljom bi se trebali baviti - kažu da su mu odbili 300 kuna od socijalne pomoći koja iznosi 800 kuna, pritom ga gledajući u oči. Onih 20 posto stvarnog rada s ljudima, često završi u crnoj kronici pod jednim od jezivih naslova: zataškana seksualna zlostavljanja bolesnih štićenika Caritasa, otac bacio djecu kroz prozor, majka ubila dijete, sin oca, a svi su bili pod nadzorom socijalnih radnika.
Nepodnošljivom lakoćom se zaobilazi činjenica da je za ovu konkretnu smrt vrlo vjerojatno kriva policija (FOTO: HINA/ds)
Tako je to desetljećima, a ne od jučer sklepane naivne inicijative osobe iz selebriti rubrika. Postavlja se pitanje – u takvim okolnostima, kako da osoba u stanju egzistencijalnog sloma doživi službenika tog nesretnog sektora, nego kao nastavak psihopatske države posebno ponižavajućim sredstvima? I konačno – kako sami socijalni radnici kao prijelomni trenutak ne vide onaj u kojem su postali saveznici takve države, a time i neprijatelji svojih klijenata? Zašto je prijelomno kada rastrojeni ubojica puca u predanu socijalnu radnicu, umjesto da taj trenutak odzvoni kada država puca u socijalni rad?
Zbog zamjene pravog trenutka za uzbunu, davanje statusa službene osobe socijalnim radnicama neće biti posebno, a kamoli pravo rješenje; štoviše, stvaranje statusne distance može produbiti jaz između države, njezinih institucija i predstavnika, i mnogih nesretnika kojima je takav sistem oduzeo dostojanstvo.
Kadar u socijali statusno nije ni blizu kadru u zdravstvu: liječnici imaju moć izlječenja, konfliktom s njima gubi se mnogo više od 300 kuna, distanca i poštovanje uvjetovano strahom rastu automatski. U bliskosti s ljudima, a ne u uzdizanju, stoji jedina šansa socijalnih radnika u ovoj zemlji – ali tek kad shvate da su im klijenti prirodni i bliski saveznici.
lupiga
