Čitam komentare na novi prijedlog zakona o radu, argumente predlagatelja za njega i argumente suprotne strane protiv njega. Ni jedna skupina koja je uložila primjedbe nije se izjasnila koji dio iz prijedloga zakona ima dobrih strana odnosno istakla dijelove u kojima bi bio prihvatljiv. Iz prijedloga se izdvajaju samo dijelovi sa pretpostavkama najcrnjeg scenarija prilikom njegove primjene u praksi.
A zamislite na primjer, da se većina interesnih skupina složi kako je zakon dobar i prihvatljiv? Kako bi tada bila dobro uređena država u kojoj živimo, kakav bi standard imali, kako bi se poduzetništvo razvijalo jer nikome ne bi palo na pamet da za primljenu robu ili uslugu ne plati račun. Plaće bi bile prema uloženom radu uz minimalan postotak nezaposlenih a korisnici socijalnih pomoći primali bi naknade barem u visini prosječne plaće zaposlenog. Lijepa pretpostavka, ali tako nije.
Mjerodavni kažu, zakon je rađen temeljem važećih propisa u Europskoj uniji. Kažu, da je prijedlog moderan, fleksibilan i u skladu s potrebama današnjeg poduzetništva, kako osigurava brže zapošljavanje i ima za cilj dostizanje standarda kakav imaju građani unutar Europske unije. Slažem se da su namjere dobre, da smo i mi članovi EU samo, koliko je naš standard daleko od standarda ostalih članica Europske unije?
Zapravo, oduvijek je našem čovjeku san snova bio dokopati se rada u nekoj od država Europske unije i kada Unija kao zajednica nije postojala. Oni koji su u tome uspjeli dobro su zarađivali, posjećivali domovinu za blagdane i na godišnjem odmoru. Od viška zarade ulagali su ovdje, gradeći kuće ili ulažući na poboljšanju uvjeta domaćinstava iz kojih su otišli, ostvarujući dvostruku korist izbjegavajući plaćanje dijela poreza u zemljama rada.
Kod kakvih poslodavaca su tamo radili? Privatnih, naravno. To im uopće nije smetalo, znali su propise i pravila, poštivali ih i živjeli onako kako su po svom obiteljskom planu zacrtali. Znali su koliku će plaću primiti za svoj rad, što smiju raditi u tijeku radnog vremena i što nikako ne bi smjeli raditi ukoliko žele zadržati posao. Ostali koji nisu imali sreću otići izvan domovine, radili su u državnim tvrtkama i osim posla, imali su mogućnost dobiti stan, kredit za kuću, besplatno školovanje, besplatno zdravstveno osiguranje i sigurnu mirovinu.
Iz sadašnje perspektive nikome od njih nije bilo loše. Ni onima koji su otišli, ni onima koji su ostali. Međutim, bilo je nekih drugih kojima ni takvi uvjeti nisu bili dovoljno dobri. Stoga su prilikom osamostaljenja države u zakone ugradili posebne želje i potrebe. Našli smo se u demokraciji, nespremni ili vrlo spremni, zavisno od pozicije. I da nije bilo vrlo spremnih, ne bi ni bilo problema kojih sada imamo. Jedinu mogućnost i građansko pravo koje smo u tom periodu imali, bilo je misliti svojom glavom. Međutim i to smo pobrkali. Lošim prosudbama i odabirima previše smo tuđih života poboljšali i unaprijedili dok su se naši osobni životi sve dublje srozavali.
Zato sam mišljenja da ni jedan zakon koji je izrađen po predlošku iz Europske unije ne može biti loš, jer je svima unutar Unije bolje nego nama. Čak i kada se njihovi radnici i poljoprivrednici pobune, izađu na ulicu i zahtijevaju poboljšanje uvjeta rada, njihovi loši uvjeti su povoljniji nego što su normalni uvjeti kod nas.
Gledajući na selo također, znali su naši poljoprivrednici biti velike gazde. Nisu pri tom morali biti poduzetnici, preprodavači ni zakupci ogromnih neobrađenih parcela. Bili su ono što jesu, svoji na svom baveći se onim što znaju, poljoprivredom. Možda su baš time postali dobra podloga za sve što im se s vremenom događalo? Neiskvareni, vrijedni, naučeni na težak rad, povjerovali su onima koji to nikada nisu mogli biti. Ali, široka je duša slavonska …
