Zamisli da osim kataloga velikih trgovačkih kuća i supermarketa u svom poštanskom sandučiću nalaziš ilustrirane pozive obrta i poduzeća u kojima te informiraju o slobodnim radnim mjestima koje možeš nesmetano izabrati, o poslovima prema tvojim sposobnostima. Zamisli da osim popisa i fotografija predmeta koje možeš kupiti u robnim kućama i prodavaonicama u poštanskom kasliću dobijaš bogato opremljene, katalogizirane ponude iz kojih je jasno da te mnoge pravne i fizičke osobe za određenu cijenu žele kupiti. Zamisli da možeš slobodno birati što ćeš kupovati i kome ćeš se prodati u svijetu kupoprodaje od svog svog tijela i uma. Zamisli da na sto radnih mjesta ima tri kandidata. Zamisli, nezaposleni Brođanine, da ne moraš godinama moliti posao, da ga možeš birati.
Ovakva lennonovska utopijska maštanja uvijek se istope na usijanoj platni stvarnosti kao kaučuk i zasmrde do zagađenja, jer za jedno radno mjesto ima barem tristo kandidata. Pa čak i za čistačice u školama. I onda o tvojoj sudbini, nezaposleni Brođanine, odlučuje gori i bezobrazniji od tebe. Primjera ima za izvoz u svemir. Evo jednoga primjera iz povijesti, primjera ljudskog i poslovnog beščašća. Pa da ga se prisjetimo. U vrijeme dok su današnje novinsko županijsko glasilo i nekadašnji jedini radio bili jedna, jedinstvena organizacija pod jednim krovom, potražen je među nezaposlenima, putem natječaja, jedan novinar. Na natječaj se javio, između ostalih, i jedan VSS kadar koji je kasnije našao sretno zaposlenje u ustanovi koja ima najizravnije veze s nezaposlenima. Njegov školski drug, ondašnji i današnji direktor papirnatog glasila, rekao mu je da oko zapošljavanja nikakvih problema neće biti, jer da im upravo takav kadar treba. No uslijedila obavijest da njegova molba nije uvažena, odnosno da nije primljen zbog neadekvatnih glasovnih mogućnosti. Štos je u tome što molitelj, inače, izbačen s posla na ulicu u punom jeku hadezevskih čistki, uopće nije bio na testiranju glasa. Molitelj, ispočetka osupnut i zbunjen obrazloženjem svog školskog frenda, kasnije je bio sasvim miran, a pored obrazlagatelja, svog školskog, prolazio je kao pored smrdljive materije koja, nakon probave, tijelu više ne treba i ono ga odbacuje u šekret. Prolazio? Da, ne prolazi više, jer je umro. A ovo je sjećanje na njega.
Zamisli, nezaposleni Brođanine, koliko bi ti bilo lakše da takvi “karakteri” ne odlučuju o tvojoj sudbini s ciljem da te eliminiraju iz svijeta rada. Sjeti se što si do sada i sam proživio od takvih. Zamisli koliko još dugo možeš zamišljati, a da se ne pokreneš.
