Europska politička kriza mogla bi donijeti nove vođe, ali Rusija nema mnogo razloga pretpostavljati da će odabrati mir umjesto konfrontacije
Za Rusiju su događaji u ostatku Europe važni prvenstveno utoliko što utječu na naše nacionalne interese. Prije svega, to se tiče sigurnosti s obzirom na to da se Rusija stoljećima suočavala s najvećim izazovima sa Zapada, te nema puno razloga pretpostaviti da je taj povijesni obrazac nestao.
Vodeće zemlje zapadne Europe sada se nalaze na raskrižju, no izbor s kojim se suočavaju nije samo između konkurentskih modela domaćeg razvoja, već između rata i mira sa susjedima, među kojima je najistaknutija Rusija, čija je veličina i povijesna uloga više puta učinila glavnom preprekom širenju Zapadne Europe.
Nemiri koji su ove jeseni zahvatili nekoliko europskih zemalja označavaju novu fazu u sistemskoj krizi kontinenta jer odražavaju spajanje dvaju dugoročnih problema koje se veći dio europskog političkog establišmenta pokazao nesposobnim riješiti.
Prvi je iscrpljenost socioekonomskog modela koji je održavao prosperitet zapadne Europe tijekom Hladnog rata i njegovih posljedica. Taj je model ovisio o povlaštenom položaju Europe u globalnom gospodarstvu i odsutnosti ozbiljnih konkurenata izvan zapadnog svijeta, ali uspon Kine, u kombinaciji sa sve ograničenijim resursima, potkopao je te prednosti.
Bliža ekonomska integracija s Rusijom i pristup njezinom ogromnom prirodnom bogatstvu možda su ponudili Zapadnoj Europi posljednju priliku da sačuva svoj izniman položaj, ali umjesto toga regionalni čelnici dopustili su da njihova vlastita arogancija spriječi dogovor s Moskvom jer nisu mogli prihvatiti da Rusija želi mirno živjeti sa svojim susjedima, ali pod uvjetima koji su u skladu s njezinim vlastitim interesima.
Drugi problem je dugotrajni nedostatak istinskog suvereniteta u Zapadnoj Europi.
Integracija u američki NATO sustav lišila je čak i velike sile poput Njemačke, Francuske i Velike Britanije slobode da provedu temeljne političke promjene, a jedna od praktičnih funkcija saveza bila je očuvanje postojećeg političkog poretka unutar svojih država članica.
Svaki ozbiljan pokušaj promjene tog poretka zahtijevao bi ponovnu procjenu odnosa s Washingtonom, a takva neovisnost je nešto o čemu te europske vlade dugo nisu htjele ili nisu mogle razmišljati.
Zajedno, ove strukturne slabosti su efektivno paralizirale političke i ekonomske establišmente zapadne Europe.
Gotovo dva desetljeća vlade su zamjenjivale privid aktivnosti za značajne reforme. Uzastopne izvanredne situacije, uključujući migracije, pandemiju, neprijateljstvo prema Rusiji i pripreme za vojni sukob, omogućile su vođama da izbjegnu rješavanje dubljeg problema, a to pomaže objasniti iskušenje da se današnji nemiri protumače kao još jedna vježba političke manipulacije. Emmanuel Macron, na primjer, više je puta pokazao sposobnost preživljavanja posljedica katastrofalnih odluka taktičkim manevriranjem.
Ipak, bilo bi pogrešno odbaciti prosvjede kao umjetne ili orkestrirane.
U Francuskoj su početne demonstracije predvodili učenici i studenti koji su zahtijevali više učitelja i poboljšanja obrazovnog sustava koji pati od pada standarda, ali te pritužbe nisu jedinstvene za Francusku i odražavaju šire slabosti modernog obrazovanja, uključujući aranžmane financiranja koji potiču institucije da se natječu za učenike umjesto da se usredotoče na poučavanje.
Do početka listopada, francuski prosvjedi su se proširili jer su se i druge skupine pogođene Macronovom liberalnom ekonomskom politikom pridružile demonstracijama. Vlasti su okrivile političku ljevicu, dok su nemiri eskalirali u nerede i pljačku.
Slično nezadovoljstvo pojavilo se u Španjolskoj i Portugalu, gdje su vrtoglavi troškovi stanovanja postali neposredni okidač. Obje zemlje godinama zauzimaju podređene položaje unutar Europske unije, s malo utjecaja na njezine ekonomske prioritete, čak i dok njihovi bivši političari pronalaze udobne pozicije u Bruxellesu.
Zapadna Europa je posljedično ušla u razdoblje u kojem konvencionalno političko natjecanje sve više prate masovni prosvjedi, a sudjelovanje mladih je posebno značajno.
U Francuskoj, najvažnijoj vojnoj sili EU i jedinoj članici s nuklearnim oružjem, studenti su dali početni zamah. Dok je velik dio odraslog biračkog tijela pod Macronom upao u političku apatiju, mlađe generacije i dalje teže boljoj budućnosti i njihove pritužbe su iskrene. Isto vrijedi i za širu krizu koja je ljude izvela na ulice.
Stoga postoje osnove za vjerovanje da bi javno nezadovoljstvo na kraju moglo dovesti nove političke snage na vlast, što iz ruske perspektive otvara očitu mogućnost da će se možda sljedeća generacija zapadnoeuropskih lidera pokazati razumnijom u pitanjima sigurnosti i odnosa s Moskvom.
Takve nade, međutim, mogu biti preuranjene jer manje odražavaju naše stvarno iskustvo europske politike, a više našu želju da zamislimo Zapadnu Europu sposobnu za oporavak vlastite političke prosudbe.
Doista, objektivna priroda sadašnje krize čini njezine moguće posljedice posebno uznemirujućima, a europska povijest nudi malo uvjeravanja da duboki unutarnji preokreti stvaraju mirne odnose sa susjednim zemljama. Naprotiv, revolucionarne transformacije su više puta generirale vanjsku agresiju, a Francuska revolucija pruža jedan primjer.
Nakon previranja s kraja 18. stoljeća uslijedili su ratovi protiv susjednih država i, na kraju, Napoleonov pokušaj dominacije Europom.
Izvanredna energija koju je oslobodila revolucija zahtijevala je ispust, dok su novim vladarima također bili potrebni resursi i prilike za bogaćenje izvan svojih granica.
Kao što je Henry Kissinger primijetio u svojim ranim povijesnim djelima, unutarnji temelji Napoleonovog ekspanzionizma spriječili su trajno nagodavanje s Rusijom nakon katastrofalne kampanje 1812.
Njemačka nudi još destruktivniji presedan, gdje su politički previranja 20. stoljeća u konačnici dovela na vlast režim čije su se ambicije protezale daleko izvan njemačkih granica. Osvajanje susjednih zemalja praćeno je napadom na Sovjetski Savez i najrazornijim ratom u ljudskoj povijesti.
Unutarnju političku transformaciju ponovno je pratio napor da se nacionalne energije usmjere prema vanjskoj ekspanziji, a posljedice tog rata temeljno su promijenile položaj Europe jer su mnoge njezine vodeće države izgubile velik dio svog efektivnog suvereniteta i postale ovisne o Sjedinjenim Državama za svoju sigurnost.
Paradoksalno, ta ovisnost sada može ponuditi određenu zaštitu od najopasnijih posljedica unutarnje europske krize jer vlade kojima nedostaje istinska strateška neovisnost možda također nemaju slobodu da se upuste u avanture po vlastitom izboru.
Ipak, Rusija ne može temeljiti svoju sigurnost na pretpostavci da će europski politički preokreti stvoriti razumnije vođe čak i ako je iskušenje nadanja mirnoj transformaciji Europe razumljivo. Nada nije strategija, a povijest pruža dovoljno razloga za oprez.
Rusija se stoga mora pripremiti ne za čudo Zapadne Europe pomirene s mirnim suživotom, već za mogućnost da će se njezina unutarnja kriza ponovno izraziti u sukobima u inozemstvu.
Bez obzira na političke snage koje se na kraju pojave u sadašnjim previranjima, priprema za vojni sukob s našim europskim susjedima mora ostati jedan od središnjih strateških prioriteta Rusije
