Razlozi vjerojatnog neuspjeha nisu prevelika tajna: kriju se u logici prijeđenog puta i motivima kapitalističkih aktera. Konkretne računice i uski interesi kapitala i država priječe prihvaćanje “troškova” općeg interesa. O problemima s odgovorom na klimatske promjene u konkretnom političko-ekonomskom kontekstu piše Boštjan Remic.
Ovogodišnji klimatski samit u Glasgowu (COP26) čini se posebno hitnim s obzirom na to da statistički podaci o klimatskim promjenama postaju sve neumoljivlji iz godine u godinu. No, unatoč svim upozorenjima i pozivima znanstvene zajednice, koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi rastu, a posljedice klimatskih promjena sve su značajnije. Zašto se ništa ne mijenja? Prije gotovo trideset godina u Riju se više od 150 zemalja složilo da je potrebno ograničiti koncentraciju stakleničkih plinova u atmosferi jer je to jedini način da se ograniče opasni ljudski utjecaji na klimu Zemlje. Od tada je ukupna godišnja potrošnja fosilnih goriva porasla za 60%. A u ova tri desetljeća dogodila se gotovo polovica svih emisija stakleničkih plinova.
Prilično dobro znamo što bismo tehnički trebali učiniti da zaustavimo globalno zatopljenje. Na općoj razini, rješenja se mogu sažeti u frazi: zeleni prijelaz na društvo s niskim udjelom ugljika. Zapravo, posrijedi je pokušaj modernizacije kapitalizma na globalnoj razini. Modernizaciju potiču odozgo nadnacionalne institucije – posebice Ujedinjeni narodi – koje misle na dugoročne interese reprodukcije ukupnog kapitala: grubo očuvanje biogeoloških uvjeta za akumulaciju i kroćenje društvenih napetosti.
Neuspjeh zelene modernizacije
Ovo je ljeto, čak i u Europi, učinilo okrutnu statistiku opipljivijom. Pojave, čiji se intenzitet i učestalost mogu pripisati globalnom zatopljenju, iz dana u dan oduzimaju živote, uništavaju prirodna bogatstva i društvenu infrastrukturu te uzrokuju veliku financijsku štetu. Apstraktni brojevi su postali konkretni pakao. Posljednje, ali ne manje važno, samit Glasgowu je 26. u nizu takvih samita, a emisije stakleničkih plinova su podivljale. Trebalo bi biti jasno kao dan: zelena modernizacija ne funkcionira.
Većina objašnjenja dosadašnjeg nereguliranja stakleničkih plinova u atmosferi proizlazi iz shvaćanja da političari samo obećavaju, tj. lažu, a zapravo ne žele ništa učiniti. Možemo ih zamisliti kao na novinskoj karikaturi: pred objektivima dramatično obećavaju velike promjene, a kad se kamere ugase, uz zlobni osmijeh mašu rukama i pojašnjavaju kako će zapaliti planet.
Politički predstavnici nacionalnih država stvarno su ovisni o svakom ponovnom izboru pa je laž nužan dio njihovog zanata. Međutim, projekt zelene modernizacije puno je više od političkog predizbornog obećanja. Već na razini aktera iza toga stoje glomazni birokratski aparati organizacija kapitala, gotovo cijela institucionalizirana znanost te frakcija takozvanog zelenog kapitala. I na kraju, ali ne i najmanje važno – suštinski argumenti za nužnost zelene tranzicije su neosporni.
Za temperaturnu orijentaciju: prema trenutno obećanim nacionalnim obvezama (kako je predviđeno Pariškim sporazumom), predviđa se porast globalne temperature za 2,7 °C do kraja stoljeća. Povećanje na plus 2 °C izvjesno je između 2040. i 2050. godine. Moramo uzeti u obzir da se pri porastu temperature radi o prosjeku jer se različite površine više ili manje intenzivno zagrijavaju: 2,7 °C znači + 4,3 °C za Francusku i + 5,6 °C za Rusiju. Za usporedbu: prosjek globalne temperature u posljednjem ledenom dobu bio je 6 °C niži od temperaturnog prosjeka 20. stoljeća. Učinci klimatskih promjena – poput požara, topljenja leda i permafrosta – djeluju kao akcelerator klimatskih promjena, a prekoračenje određenih graničnih točaka vrlo će vjerojatno dovesti do kaskadnih interakcija između različitih ekoloških procesa. Istodobno, posljedice klimatskih promjena odrazit će se i na druge aspekte ekološke krize, eskalaciju van planetarnih granica i, prije svega, poticanje drastičnih društvenih i političkih sukoba.
Klimatske obveze na papiru tek polako koračaju iza najnovijih znanstvenih otkrića. Ali problem nije samo nedostatak ambicija. Temeljne komplikacije vidljive su već na razini planova – u EU su to nacionalni energetski i klimatski planovi. Sagledamo li ih pomnije, čini se da je dio obveza samo popis želja jer se temelje na tehnologiji koja će tek biti izumljena. Ili na tehnologiji koja može imati učinak samo u ograničenim geografskim područjima, ili je to jednostavno napuhana priča bez ozbiljnog potencijala. Većina ideja za hvatanje i skladištenje ugljika (eng. carbon capture and storage)može se smjestiti u ove kategorije.
Na vrhuncu neoliberalizma u kasnim 1990-ima, ekonomisti su predložili tržišta ugljika kao rješenje za globalno zatopljenje. Tržišni mehanizmi – ili barem otpor bilo kakvom miješanju u njih – još uvijek su dogma, ali u vrijeme Elona Muska čini se da su klimatske promjene postale prvenstveno inženjerski problem. Znanost i politika svoje nade polažu prvenstveno u tehno-utopijska rješenja – uključujući ludi scenarij geoinženjeringa, ideju fumigacije atmosfere kako bi se smanjilo sunčevo zračenje, slično onome što se događa tijekom vulkanskih erupcija – a svemoć tržišta ostaje središnja i jamstvo zelenog rasta. No, već imamo širok spektar tehničkih rješenja i mjera koje bi omogućile veliko smanjenje emisije stakleničkih plinova. Zašto onda i dalje provedba zelene modernizacije tako šepa?
Akumulacija poticana naftom
Srž problema je u tome što oko 80% svjetske potrošnje energije dolazi iz fosilnih goriva. Kapitalizam pokreću fosilna goriva; ne samo industriju, nego i druge sektore bitne za beskrajnu akumulaciju kapitala: poljoprivreda i korištenje zemljišta općenito, mobilnost odnosno transport, sredstva za reprodukciju rada itd. Kapital zanima samo jedno: profitna stopa. Jeftina energija, posebice ona kojoj je relativno lako povećati proizvodnju, a time i kontrolirati cijenu koja se istovremeno smanjuje subvencijama, bitna je za globalnu profitabilnost kapitala, posebice kao odgovor na rješavanje (potencijalnih) kriza.
Glavni junak COP-a je ugljen koji je doista najprljavije fosilno gorivo, ali ne igra značajnu ulogu u svjetskoj ekonomiji. Mnoge su se zemlje obvezale postupno izbaciti ugljen, ali će u idućim desetljećima sagorijevati više prirodnog plina i nafte. Nafta je najveći pojedinačni izvor energije na koju otpada oko trećine ukupne potrošene energije. Tri osnovna goriva koja omogućuju mobilnost robe i radne snage su naftni derivati: benzin, dizel i kerozin. Istodobno, nafta je sirovina za mnoge petrokemijske proizvode koji utječu na vrijednost radne snage: plastiku i mnoge spojeve potrebne u farmaceutskoj i tekstilnoj industriji te u poljoprivredi i hrani. Uloga i profitabilnost nafte temelj je političke moći krupnog naftnog kapitala koji zelenu tranziciju vidi prvenstveno kao prijetnju budućim profitima.
Tijekom posljednjeg desetljeća u infrastrukturu za proizvodnju fosilnih goriva uloženo je više od bilijun dolara. Fosilna goriva su visoko isplativa, sigurna i provjerena investicija. Obnovljivi izvori energije (OIE) nisu toliko isplativi, a istovremeno su očekivani profiti realiziraju daleko budućnosti i nisu toliko pouzdani. Tehnologija za fosilna goriva (još uvijek) je jeftinija od one za proizvodnju električne energije iz OIE. Jedna od najvećih svjetskih energetskih kompanija, Shell, prodala je cijelu investiciju u solarnu infrastrukturu prije deset godina. Kao što je rekao direktor tvrtke Bob Dudley, nije stvar u tome solarna energija nije dobar izvor energije, već jednostavno nisu mogli zaraditi dovoljno novca s njom.
Izgradnja energetske infrastrukture je dugoročna investicija. Ulaganja se moraju poništiti, strojevi se moraju amortizirati. Kapital je tehnički “uhvaćen” u energetici desetljećima: npr. za razliku od financijskih ulaganja gdje se kupnja i prodaja mogu obaviti s nekoliko klikova, a većinu transakcija ionako obavljaju računala temeljena na algoritmu. Proces financijalizacije naglasio je imperativ kratkoročne dobiti – za financijski kapital kratkoročni je povrat jedino što se računa. To, naravno, utječe na potencijalna ulaganja u zelenu tranziciju: čak i više od privatnih ulaganja u ublažavanje klimatskih promjena, to je očito u ulaganju u prilagodbu klimatskim promjenama. Kako je takva infrastruktura, koja je posebno važna za zemlje juga, rijetko isplativa, u 2019. godini samo 3% svih privatnih ulaganja u zelenu tranziciju bilo je usmjereno na prilagodbu učincima klimatskih promjena.
Prljava država
U mnogim je zemljama ključna energetska infrastruktura nacionalizirana i nije u privatnim rukama. Međutim, pojedine zemlje se ponašaju prilično slično kao i tvrtke u međusobnoj konkurenciji što je rezultat globalne akumulacije kapitala. Posljednjih desetljeća to je još izraženije – a u literaturi se za njihovo ponašanje ustalio pojam “konkurentna zemlja”. Nacionalne države su strukturno ovisne o akumulaciji kapitala na svom teritoriju, ovise o udjelu viška vrijednosti i rastu ekonomske aktivnosti. Stoga je međunarodna konkurentnost nacionalnog kapitala njihova središnja briga. To je ujedno i osnova za uštede u proračunskim rashodima. Barem štednje u slučajevima ulaganja koja su nužna s ekološkog ili socijalnog stajališta i koja nemaju pozitivan financijski izvještaj ili ne doprinose boljim uvjetima za rast ekonomske aktivnosti.
Problemi s javnim financiranjem zelene tranzicije vidljivi su u slučaju EU koji je jedan od najuspješnijih u smanjenju emisije stakleničkih plinova. “Milijarde” sredstava za “Zeleni dogovor” predstavljaju samo mali dio javnog novca koji bi se trebao koristiti kao poluga za mobilizaciju privatnih financija. Ali kapital ide samo tamo gdje je profit. Javna ulaganja nisu ni blizu razine na kojoj bi morala biti kako bi se približila ciljevima Pariškog sporazuma. S druge strane, mnoge zemlje velikodušno subvencioniraju fosilna goriva. I to u nevjerojatnim količinama. Ukupan iznos subvencija prošle godine bio je toliki kao da se svake minute trošilo 11 milijuna dolara na fosilna goriva.
Profit fosilnog kapitala kroz poreze i carine te bankarski i financijski sustav financira motor kapitalizma. Ugljen, prirodni plin i nafta izvor su bogatstva za mnoge zemlje, posebno za one koje se najvećim dijelom oslanjaju na izvoz (OPEC, Australija, Rusija) ili one koje pokreću domaći razvoj, inhibiran zapadnim imperijalizmom (Kina, Latinska Amerika). Ukupna ekonomska struktura ovih zemalja temelji se na eksploataciji fosilnih goriva. Budući da postoji konkurencija između nacionalnih država, zemlje koje bi se uglavnom odrekle jeftine (i pouzdane) fosilne energije teško bi se natjecale s onima koje inzistiraju na tome. Ukratko, prisila se ne razlikuje od prisile koju osjeća individualni kapitalist.
Politička ekonomija fosilnog kapitala
Kao što Andreas Malm pokazuje, dominacija kapitala nad podređenim klasama u svojim počecima u Engleskoj također je dobila konkretan oblik prijelazom s obnovljivih izvora energije (hidroenergija) na fosilna goriva (para ili ugljen). Klasna borba kapitala spriječila je otpor nove radničke klase, a istodobno je omogućila razvoj proizvodnje jer ju je oslobodila zemljopisnih ograničenja tekuće vode. Novi izvor energije kapitalistima je olakšao reguliranje radnog vremena i razine proizvodnje. Kapital se oslobodio prisile riječnih dolina jer mu više nisu bili potrebni opsežni infrastrukturni zahvati da ukroti snagu vode – to je često prisiljavalo kapitaliste na suradnju, što im nije odgovaralo, privlačnija im je bila konkurencija. Ugljen je doveo kapital u grad. To mu je omogućilo da se geografski proširi i, prije svega, da olakša discipliniranje najamnih radnika u brutalnim tvorničkim režimima.
Povijesna epizoda klasne borbe dovela je do ovisnosti o fosilnim gorivima. Na temelju novog izvora energije razvijene su ne samo pojedinačne tehnologije, već i složeni tehnološki sustavi. Druga prekretnica je tehnološka inovacija – motor s unutarnjim izgaranjem. Automobil je simbol fordističke faze razvoja kapitalizma koja je omogućila širenje kapitalističke proizvodnje na svjetsku razinu i koja je stvorila uvjete za povećanje emisije stakleničkih plinova nakon Drugog svjetskog rata. Značajan dio infrastrukture, cesta, gradova i urbanog razvoja općenito, te industrije i logistike, postao je podređen automobilu. Proces suburbanizacije nakon Drugog svjetskog rata učinio je automobil simbolom slobode, postao je neophodan za svakodnevno putovanje na posao ili u šoping. Sve je to donijelo veliku snagu automobilskoj industriji i srodnim kooperantskim industrijama. Zaštita interesa automobilske industrije prioritet je za mnoge razvijene zemlje, što se očituje, na primjer, u pregovorima o trgovinskim sporazumima ili trgovinskim ratovima.
Kulturna moć automobilske industrije također se očituje u slučaju novog tipa automobila: SUV-a. Tijekom posljednjeg desetljeća broj energetski intenzivnih i prometno opasnih SUV-ova porastao je šest puta, na više od 200 milijuna vozila. Ova vrsta automobila već ima 40% tržišnog udjela među svim prodanim lakim vozilima. Najnoviji hit automobilske industrije, električni automobil, slična je priča. Njihova proizvodnja opterećuje okoliš, a danas se dvije trećine električne energije proizvodi iz fosilnih goriva. Trenutačno su e-automobili luksuzni prestiž za bogate, no u slučaju velikog povećanja njihovog broja značili bi ogroman teret za električne sustave. Električni automobili nisu rješenje za alternativni oblik održive mobilnosti – to je bez sumnje javni prijevoz – već strategija opstanka proizvođača automobila.
Slabi izgledi
Da rezimiramo: provedba zelene modernizacije šepa jer ekspanzija profita ovisi o fosilnim gorivima. Pojedinačni kapitalistički akteri (poduzeća, financijski fondovi, zemlje) u konkurentskoj utrci ostvaruju svoj profitni interes koji prevladava nad općim interesom kapitala, koji se zastupa odozgo – preko UN-a i drugih nadnacionalnih institucija.
Ako projekt zelene modernizacije uspije, neće donijeti svijet po mjeri radnih ljudi. Možemo pretpostaviti da će samo zaoštriti i pogoršati njihovu situaciju. Obrisi alternativne, ekosocijalističke, tranzicije postoje, ali su trenutno politički marginalni. Najgori scenarij, ali trenutno i najizgledniji, jest da zeleni prijelaz uopće ne uspije, barem ne u dovoljnoj mjeri. A to znači klimatski slom.
Čini se da još jedna usporedba plastično pokazuje predviđanja i pripreme vladajućih klasa: sedam najvećih zagađivača potrošilo je više nego dvostruko više na zaštitu granica (33 milijarde) nego na borbu protiv klimatskih promjena (14 milijardi) u pet godina od 2013. do 2018. Svjetski proletarijat i milijuni malih seljaka uzgajivača s globalnog juga bit će suočeni s vrlo jednostavnim izborom: bježati ili pružati otpor. Ekološka katastrofa će zaoštriti klasnu borbu, koju će vjerojatno ukrotiti (također) ekofašistički državni režimi. Naime, nalazimo se u situaciji da se proturječja kapitalizma očituju ne samo između klasa ili geografskih područja svjetske ekonomije, već i između kapitalističkog sustava i njegovih vlastitih uvjeta reprodukcije.
Iako nema naznaka svjetske revolucije i ukidanja kapitalizma – unatoč činjenici da je “potreba” za njima uslijed ekološkog kolapsa veća nego ikad – vjerojatno će za uspjeh zelene modernizacije biti ključno da ne bude poticana odozgo nego odozdo. To znači pritisak ekološkog pokreta na svim razinama, posebno tamo gdje kapital boli. Međutim, ekološki pokret još nije svladao ovu doktrinu.
