Onima koji se uzdaju u svoj um, onima koji su kadri sumnjati, istraživati, propitivati o tomu zašto u drugome krugu predsjedničkih izbora glasati za Milanovića, suvišno je. Do uvredljivosti.

Naime, pametni mogu birati. Glupi nemaju izbora, njima izbor nameće gotovo u pravilu zajapurena masa. A Shakespeare lijepo kaže: ”Poslušaj svoju mudrost, a ne gnjev!” S tim da je u politici – treba onima koji misle tuđim, gnjevnim glavama, napomenuti – glupost grijeh.

No, za uočiti drastičnu razliku između Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, ne treba velika pamet.
Kao zastupnik u 7. sazivu Sabora i često sam, kao oporbenjak, polemizirao s premijerom Zoranom Milanovićem. U svim tim polemikama, naročito za Aktualnog prijepodneva, Milanović je svom svojom erudicijom (a ima je), svim svojim znanjem (a ima ga), svom svojom neobuzdanošću (a smanjio ju je) branio svoje stavove. I kad nije bio u pravu

Reče neku večer KGK glasačima za Milanovića, u srdžbi, dakako: ”Vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud”. Ili; Milanović je nepromjenjiv. Pa da je i tako, Milanović je za Hrvatsku jedini izbor, jer između njegove pameti, njegove obrazovanosti, njegova stava, njegova kad-kad neobuzdana karaktera, pa i stila, i svega suprotnoga što u politici predstavlja gospođa KGK, samo pokvaren ili licemjeran glasač može zaokružiti KGK.

Kao zastupnik u 7. sazivu Sabora i često sam, kao oporbenjak, polemizirao s premijerom Zoranom Milanovićem. U svim tim polemikama, naročito za Aktualnog prijepodneva, Milanović je svom svojom erudicijom (a ima je), svim svojim znanjem (a ima ga), svom svojom neobuzdanošću (a smanjio ju je) branio svoje stavove. I kad nije bio u pravu.

No, Milanović je narastao, nadrastao inat, ”pobjedu” pod svaku cijenu. Danas priznaje pogreške što je vrlina samo velikih političara. Za Milanovićev inauguracijski govor u Saboru 2011. godine kazao sam odmah, repliciravši mu, da je – izuzme li se onaj Vlade Gotovca ispred (tada) komande 5. Vojne oblasti, današnjem Krešimircu – najbolji, državnički.

Sličan, znatno kraći, ali jednako dojmljiv, jednako upečatljiv i različit od svih ostalih političara u hrvatskoj političkoj areni održao je ovog 22. prosinca, nakon pobjede u prvome krugu.

Nije likovao, jer u politici likuju jedino hulje, oni koji ne služe, već nastoje iz politike izvući probitak za sebe, svoju obitelj i svoju partiju.

Nije dijelio lekcije o domoljublju i jedinstvu, jer poziv na jedinstvo je poziv natrag u mrak, u jednoumlje koje HDZ zagovara već 30 godina nastavljajući tradiciju KPJ.

Milanović se – za razliku od KGK – zauzima za jednakost u različitosti, za Hrvatsku u kojoj se neće sakrivati mišljenja, politička opredjeljenja, nacionalna, seksualna ili stranačka pripadnost. Nije se Milanović razmetao patriotizmom, koji je – naročito u Hrvatskoj – doista postao posljednje, sve manje sigurno utočište hulja.

Milanović nije govorio o domovini, s velikim D. Kada je i spominjao Hrvatsku, govorio je o ljudima, o građanima, o pravu različitih na jednakost, pa bili oni hadezeovci, esdepeovci, vjernici, ateisti, homoseksualci…

Govorio je, zapravo, Milanović o Hrvatskoj s ljudima koji neće smjeti, ili usuditi se isticati (ili kriti) samo dva identiteta, onaj vjerski i onaj nacionalni.

Hrvatska mora biti (a što danas nije), govori Milanović, država ravnopravnih građana.
Pametni mogu birati. Glupi nemaju izbora, njima izbor nameće gotovo u pravilu zajapurena masa. A Shakespeare lijepo kaže: ”Poslušaj svoju mudrost, a ne gnjev!” S tim da je u politici – treba onima koji misle tuđim, gnjevnim glavama, napomenuti – glupost grijeh

Ili je neće biti.

Jer u filoustaškom mulju, u mulju u kojemu je važnija stranačka iskaznica od pošteno stečenog doktorata, u kojemu vlast proganja đikiće a favorizira braniteljsku, stranačku vojsku da u miru postavlja plinske boce usred Zagreba… sve će se manje obitelji željeti valjati.

Dakle, Milanović se zalaže za Hrvatsku koja je svima poželjna za život.

Milanović, za razliku od KGK, za razliku od Plenkovića i njegovih zadriglih jurišnika, izbor za predsjednika RH doživljava kao natjecanje a ne – rat.

Ovih sam dana pokušao na facebooku polemizirati s jednim svojim saborskim drugom o tome što je to ljubav prema domovini… jer on, ne podnoseći nikoga tko misli drukčije… ”voli Hrvatsku iznad svega”. Ne shvaćajući što uopće govori.

Pa, pobogu, ne možeš imati ljubavni odnos s državom. Možeš ga imati jedino s ljudima. Da bi mogao govoriti o ljubavi prema domovini, državi, Hrvatskoj, moraš voljeti ljude. Opet, možeš li voljeti sve ljude?

Ne! Ne možeš – valjda – voljeti ljude koji čine zlo?! Možeš li voljeti svoje političke protivnike? Ne! Ali ih moraš, ako ti je doista stalo do Hrvatske, uvažavati. Osim ako se ne radi o krpeljima koji su se uštekali na nacionalne karotide i sišu krv sada već onemoćale Hrvatske.

Ti krpelji ”vole Hrvatsku” toliko da su spremni iz Hrvatske istjerati sve one koji se s njima ne slažu. I k tome šire mržnju.

Kaže splitski HDZ-ovac da će Split u drugom krugu dokazati da je hrvatski grad. Kako? Glasajući za KGK. Dakle, ako ne glasaš za HDZ, odnosno za bilo kojeg HDZ-ovog Paju Patka, nisi Hrvat, ne voliš Hrvatsku.

Ali ako glasaš za najvećega lopova, a takvih je među HDZ-ovcima čitava vojska, tada voliš Hrvatsku.
Reče neku večer KGK glasačima za Milanovića, u srdžbi, dakako: ”Vuk dlaku mijenja, ali ne i ćud”. Ili; Milanović je nepromjenjiv. Pa da je i tako, Milanović je za Hrvatsku jedini izbor, jer između njegove pameti, njegove obrazovanosti, njegova stava, njegova kad-kad neobuzdana karaktera, pa i stila, i svega suprotnoga što u politici predstavlja gospođa KGK, samo pokvaren ili licemjeran glasač može zaokružiti KGK

Da ti pamet stane!

Eto, time se bave HDZ-ovci, time se bavi KGK, time se bavi Plenković, time se bavi desnica, zaklinjući se u naciju i vjeru. U Onoga koji je ljubio sve ljude. Umjesto tolerancije, šire mržnju i zazivaju jedinstvo, jednoumlje.

Svi bismo mi trebali biti kao KGK!?!?

Milanović ne traži da budemo kao on. Suprotno. Inzistira na bogatstvu različitosti, jer samo se u takvome društvu građani osjećaju poželjnima i zadovoljnima. Spočitavaju Milanoviću činjenicu da u političare međaše, povijesne osobe, one koje isključivci, bilo s jedne, bilo s druge strane, ne mogu prebrisati, uz Tita i Stjepana Radića, ubraja i Tuđmana. A Tuđman jest povijesna osoba. Za neke s pretežitim vrlinama, za neke s pretežitim manama. Kao i Tito.

Ali, to danas i ovdje ne bi trebala biti tema, poručuje Milanović. To je i danas aktualna tema jedino za one koji žele dijeliti ljude, a istovremeno tražiti jedinstvo.

Čega? Valjanja u mulju, u korupciji, u jednopartijnosti, u neznanju, mržnji prema drukčijemu i drukčijima.

Upravo KGK i HDZ inzistiraju, u praksi, svakoga dana, na državi koja će biti jednima majka a drugima maćeha.

Milanović želi modernu Hrvatsku, a KGK Hrvatsku prošloga stoljeća, s filoustašama uz njen bok. HDZ-ovcima i KGK ne pada na pamet, primjerice, Stjepan Radić koji je za većinu hrvatskih političara i danas progresivan, moderan.

A zašto im, osim što je za njih premoderan, ne pada na pamet?

Zato što je bio lijevo od centra, zato što u onom poznatom govoru o guskama u magli kaže; mi na ljevici… KGK pak podupire… ne demokršćane, već falangu koja otima, ”branitelje” koji prijete, privilegirane, društveni talog s kojim se druži pod podlom izlikom da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno.

A kako sa sucima koje HDZ drži u šaci ikada doći do pravde?

Spočitavaju Milanoviću protivljenje da se dva hrvatska špijuna optužena za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića izruče Njemačkoj, ne shvaćajući da su upravo izručenjem poručili da Hrvatska nije i neće biti pravna država.

Milanović je postupio državnički. Uostalom, koja bi suverena država drugoj državi izručila špijune koji znaju najveće tajne državnoga aparata?! Špijunima upletenima u ubojstvo Đurekovića trebalo je suditi u Hrvatskoj, te time dokazati da je Hrvatska pravna država.
Milanović se – za razliku od KGK – zauzima za jednakost u različitosti, za Hrvatsku u kojoj se neće sakrivati mišljenja, politička opredjeljenja, nacionalna, seksualna ili stranačka pripadnost. Nije se Milanović razmetao patriotizmom, koji je – naročito u Hrvatskoj – doista postao posljednje, sve manje sigurno utočište hulja

HDZ ne želi pravnu državu, već državu koja će biti poslušnica Bruxellesa, Berlina i Washingtona. Milanović je više puta dokazao da štiti hrvatske interese, da nije bio, i neće biti potrčko velikih sila, već hrvatski predsjednik. Sa svim vrlinama i manama, ali predsjednik kojemu su u fokusu građani, svi, a ne samo odabrani.

Za funkciju predsjednika spremniji je od svih kandidata. Zato je i pobijedio u prvome krugu. Zato i današnje ankete pokazuju da sve više građana, bez obzira na to jesu li ”lijevo” ili ”desno”, shvaća da je Hrvatskoj potreban mudar, pametan, principijelan predsjednik, predsjednik sa stavom.

Zašto se HDZ-ovci toliko plaše Milanovića? Zašto im je Milanović crvena krpa ili noćna mora? Zato što je punokrvni, mudri, beskompromisni i aferama neopterećeni političar koji neće, poput pudlice, skakati oko skuta briselskih moćnika, već voditi politiku koja je u interesu Hrvatske, točnije, građana koji u Hrvatskoj žive.

Da, s Milanovićem su mudri i oni kojima je doista Hrvatska na pameti – na čistu.

Nema dvojbe; u svim segmentima Milanović je u usporedbi s KGK kao Mont Everest u odnosu na krtičnjak.

autograf